

Novi broj „Vremena“
Kako pobediti SNS: Masom protiv sile
Krenulo je! Festival asfaltiranja, crni fondovi, podmićivanje, pretnje… a šta protiv toga mogu studenti, opozicija i građani? „Vreme“ u novom broju ide u susret lokalnim izborima krajem marta




Kako smo otišli na prvu tribinu u ciklusu obeležavanja četvrt veka izlaženja nedeljnika "Vreme"
Kao na ekskurziju da smo išli. Mladi su sedeli pozadi, stariji i oni kojima se povraća napred, a najlepše se obukao vozač autobusa. Jedan od putnika je stalno pričao, jedan kolutao očima, jednu je bolela glava, a druga je za mikrofonom glumila razrednu, jedan je čitao novine, drugi se igrao na telefonu, jedan kunjao, jednom je sve to bilo smešno, ali ga je mrzelo da vadi foto-aparat da fotografiše… Telefonom smo napravili nekoliko selfara, tvitnuli ih, a zatim nastavili kao u prethodnoj rečenici. U Valjevo smo stigli po danu.
Operativna ekipa je u sali Doma kulture krenula da širi kulisu zvanu roll-wall, postavlja stolice, razvlači kablove za kamere i mikrofone, tehnički urednik „Vremena“ Ivan Hrašovec je, prema prethodno izrađenoj studiji okačivosti, počeo da slaže printove „Vremenovih“ svevremenskih naslovnica… Stigao je i domaćin iz Valjeva i moderator – novinar „Vremena“ Dragan Todorović Todor. Pitali su ga je l’ se spremao. „Kako ne. Ja idem na svežinu“, odgovorio je i nekima ispod ruke tutnuo ukrasne kesice sve se izgovarajući da nije znao da će nas toliko doći. Bio mu je rođendan skoro pa mi je na foru izvukao obećanje da ću javno kažem istinu – da mi je večiti uzor, a mi smo, k’ o što je Vuk Drašković pisao u posvetama svojih knjiga, za istinu i kad boli. Kad mu je nestalo tih ukrasnih kesa, domaćin je reporterskoj ekipi (fotoreporteru Milovanu Milenkoviću i dole potpisanom) ponudio razgledanje grada: „Tu je tehnički urednik da kači, nije to vaš posao.“ Bespotrebno nas je nagovarao.
„To crveno su zastave grada Valjeva. Ovde se baštini ustanak“, započela je valjevska tura. Na šetalištu, u Čika Ljubinoj, bilo je malo ljudi. Reporterska ekipa je optimistično sagledavala stanje – sred radnog dan je, ljudi su u kancelarijama – ali je domaćin samo odmahivao glavom. Teška je situacija, nigde nikoga u gradu od oko 60.000 stanovnika. Kafići prazni, ispred butika sede prodavačice i puše. Mušterija jedino ima u second hand shopu, roba stiže iz Italije i prodaje se dobrano… A i gde da rade ljudi. „Krušik“ je nekad imao 10.000 radnika, sad samo hiljadu. „Srbijanka“, fabrika nameštaja i ostalo – ne radi više. Italijani prave čarape, „Gorenje“ ima veliko postrojenje, ali tamo je strahovlada kapitalizma – nema vremena ni za pišanje… Posla ima samo u državnim firmama, u administraciji.
Srećemo neoperativnu, govorničku ekipu „Vremena“ sa desne strane Kolubare. Spojili stolove u jednom kafiću … Pričalo se o privatizaciji medija, anegdotski, razume se, setili su se satiričara Aleka Marjana. Mlađi su pitali gde je spomenik Stevanu Filipoviću što drži ruke onako i ko je napravio spiralnu zgradurinu na brdu. Domaćin Todor je znao sve odgovore i čak je dopunio sa pričom o stolici Marka Kraljevića. Dotakli smo se i životne vesti da se udala zajednička prijateljica…
Ekipa „Vremena“, u proširenom sastavu, krenula je dalje potpuno pustom Ulicom Ilije Birčanina tj. Tešnjarem. Domaćin je ponavljao pesimizam o budućnosti grada. Pravilo se još selfija, instagram fotki i objašnjavalo se kako se u toj ulici snimala „Ivkova slava“ i drugi filmovi. Posle, preko mosta, pored monumentalnog spomenika boksu u Valjevu, pa uz znamenitu videoteku „Gonzales“ i park Vide Jocić sa bistama narodnih heroja ove vajarke. Dalje kroz pešačku Kneza Miloša do spomenika Desanki Maksimović o kome je Todor pisao prvu reportažu za „Borbu“ ‘89. ili ‘88. godine, i na kome je, prema rečima M. Bećkovića, pesnikinja ukrstila pero sa mačem naspramnog spomenika vojvode Mišića. Na zidu neke kuće je pisalo „za Uroša“, a ono „Pravda“ je prekrečeno. Vodič Todor je objasnio da je to fora jer u toj kući stvarno živi jedan Uroš.
Onda se opet pravila pauza u kafiću na levoj obali, iza leđa vojvode. Ovde je Todor mladima objasnio od koga je naučio tehniku praćenja događaja sa kojih piše uzorne reportaže. Početkom devedesetih, veli, kad je Valjevo bila SPO prestonica, na jednom mitingu, video je nekog Grujića iz „Duge“ kako hoda među ljudima i priča zapažanja u svoj diktafon. Probao je odmah, video da valja, pa i dalje tako radi… Tad su diktafoni bili veliki strojevi, kasetaši. Posle su došli oni sa mini kasetom, sa opcijom premotavanja… Setio se i prvih intervjua za „Vreme“ – sa Aleksom Jokićem, prvim socijalistom Valjeva, Miloševićevim ministrom koji je danas glavni savetnik Aleksandra Vučića i Dušanom Mihajlovićem koji je u to vreme osnovao Novu demokratiju.
Pred povratak u na mesto održavanja programa, domaćin je vašeg reportera častio štapićem sa maslinama. U Domu kulture, pola sata pred početak tribine, bila je gužva. Razgledala se izložba naslovnih strana, a Katarina Stevanović je komentarisala da je ova sa potpisom „VUKOWAR“ stara koliko i ona. Reporteru je jedan gospodin rekao da još nije izabrao omiljenu naslovnu, a kad je malo razmislio dodao je: „U stvari, ovde je sigurno neću ni naći.“
Posetioci programa su prilazili moderatoru Todoroviću, Dragoljubu Žarkoviću i Teofilu Pančiću i ostalim govornicima: drago im je što smo došli, treba češće to da se radi… Nakon što je organizacija zaključila da su zadovoljni gužvom, opširnošću govornika, sadržajem izlaganja, reakcijom okupljenih, svime, reporter je uzeo voljno. Da li zbog inspirativne šetnje sa večitim uzorom ili opšte ekskurzijske i tribinske atmosfere, u vazduhu se osećalo nešto neprepričljivo u svakom smislu, nešto slično utisku koji ostavlja listanje starih izdanja „Vremena“.
Posle je bila i svirka. Ljuba Živkov i Banda crvena su baš dobro svirali. Kad smo krenuli iz Valjeva bila je noć.


Krenulo je! Festival asfaltiranja, crni fondovi, podmićivanje, pretnje… a šta protiv toga mogu studenti, opozicija i građani? „Vreme“ u novom broju ide u susret lokalnim izborima krajem marta


SNS je kampanju za netom raspisane izbore počeo već pre nekoliko meseci. Za naprednjake ovi izbori imaju ogroman značaj, popularnost im se strovalila, valja to nadoknaditi, prikazati da ih “narod još hoće”. Nema sumnje da će vreće novca, megavati energije i najširi slojevi batinaštva biti angažovani u ovu svrhu. Verovatno će biti i žešće nego prošle godine u Kosjeriću. A sa čim će opozicija – kako ova stranačka, tako i studentski pokret – protiv SNS i kako? U jednoj ili više kolona? Kakva ih situacija čeka? Gde će biti najgora borba? I, nije li zanimljiv pokazatelj da se sva mesta u kojima će izbori biti održani suočavaju sa zastrašujućom depopulacijom, a sve po pravilu – što je SNS jači, to je stanovnika manje


O iskustvima izbornog procesa govore za “Vreme” Vukosava Crnjanski, direktorka CRTE, Slobodan Orlović, profesor ustavnog prava Pravnog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, i Zoran Gavrilović, izvršni direktor Biroa za društvena istraživanja (BIRODI)


Pravnik Milan Tasić je na skupu 11. februara tražio da se “najbliža familija ubice Rastka Jovića trajno iseli iz opštine Surdulica, jer sumnja da će posle teškog ubistva sa predumišljajem bilo koji sud moći da im ikada više omogući bezbednost”. Dakle, da se iseli albanska porodica koja nema nikave veze sa smrću u saobraćajnoj nesreći za koju je osumnjičen brat vlasnika pekare. Novi protest – verovatno sa istim zahtevom – najavljen je za 26. februar


Otkud ovaj i ovakav kod Vučića na Tiktoku? Izbor nije slučajan, ali jeste besmislen. Namera onog ko je to smislio bila je da pošalje poruku kako je vlast “bliska”, “normalna”... To je potez očajnika, jer mladi su na ulici, razbijaju im glave, vijaju ih po mraku, dok deca čak i u vrtićima govore: “Kad porastem, biću student”. Vučić je zauvek izgubio mladost ove zemlje
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve