Kako to rade komšije

Još nemamo imena stručnjaka koji će u predstojećim pregovorima o pridruživanju Evropskoj uniji voditi taj proces, tek smo čuli da se cijela stvar priprema, a licitiralo se i nekim imenima, od Roksande Ninčić, ambasadorke, do profesorice Tanje Miščević, nekadašnje direktorice Kancelarije za evropske integracije.

Aktualni zamjenik direktora Kancelarije za evropske integracije Srđan Majstorović nedavno je (druga polovina jula) za „Danas“ izjavio da je pri kraju privođenje postupka prilagođavanja institucija kako bi one mogle da koordiniraju proces vođenja pregovora o članstvu Srbije u EU, u suradnji sa stručnjacima koji su sudjelovali u pristupnim pregovorima Slovenije i Hrvatske, u okviru dva projekta koja financijski podržavaju njemačka vlada, odnosno Agencija za međunarodnu suradnju i Evropska komisija putem IPA sredstava. Po Majstoroviću, temelj buduće pregovaračke strukture čini sistem institucija koji se sastoji od Koordinacionog tijela za pristupanje EU, u kojem se nalazi 12 ministara i kojim rukovodi premijer, i Stručne grupe u kojoj su zastupljeni predsjedavajući 35 radnih grupa. „Ovaj mehanizam je već uhodan, budući da je korišćen za izradu Nacionalnog programa za integracije, odgovora na Upitnik EK i Nacionalnog programa za usvajanje pravnih tekovina EU. Preostalo je da se nakon određivanja šefa uspostavi uži pregovarački tim. Kancelarija će nastaviti da pruža neophodnu stručnu i tehničku pomoć pregovaračkom timu“, rekao je on.

Od tada do danas, čini se, još nemamo nikakvu naznaku tko će se naći na čelu tima koji će pregovore voditi, a ovako postavljene stvari – kako reče Majstorović – garantiraju jedino to da će i ova priča biti razvodnjena i pod utjecajem politike, sve po principu „puno baba, kilavo dijete“. Jer, o institucijama znamo uglavnom sve: ili ih nema, ili su u kaosu.

Prema iskustvima država s „našeg prostora“, Slovenije i Hrvatske koje su postale punopravne članice Evropske unije, pregovarači moraju biti, kao prvo, vezani za najjače „igrače“ u državi, dok s druge strane moraju biti vrlo nezavisni u odnosu na aktualnu politiku.

EVROPSKA DEŽELA: Tako je, na primjer, u Sloveniji pregovarački tim formiran na početku pregovora sa EU ostao nepromijenjen tokom svih pet godina pregovora, iako su se u međuvremenu u državi mijenjale vlade. „Tim je ostao netaknut, jer se već kod njegovog formiranja nastojalo da se stvori ekipa koja će biti što rezistentnija na političke promene. Kod nas je pregovarački tim bio sastavljen, pre svega, od stručnjaka za pojedine oblasti, ali i ljudi koji su imali sposobnost da komuniciraju sa politikom, kako u zemlji tako i u inostranstvu“, objasnio je to nedavno u intervjuu za „Novi magazin“ profesor Ekonomskog fakulteta u Ljubljani Mojmir Mrak, koji ima i značajno iskustvo u pregovorima sa evropskom administracijom.

Postoje određene razlike. Slovenački pregovori bili su sastavni deo „paketa“ pregovora za uključivanje u EU sa 12 budućih članica. Tada je, kako je objasnio profesor Mrak, akcent u pregovorima bio na harmonizaciji zakonodavstva EU, ali se s vremenom „digao prag“ i na implementaciju usvojenoga, zahvaljujući iskustvima s Bugarskom i Rumunijom, koje su s time imale problema, pa i nisu ušle „u paketu“ u EU 2004. godine, kad je to uspjelo Sloveniji; te dvije zemlje, inače, i dalje imaju iste probleme, iako vrlo slične muke muče i Hrvatsku (jednako i Srbiju, u prilično istom obliku) i danas, nakon što je 1. jula ove godine postala punopravna članica EU.

Još malo o slovenačkom primjeru: slovenački stručnjak Andrej Engelman objašnjava da je ta zemlja u vrijeme pregovora sa EU imala ministra za evropske poslove, ali je njegova funkcija bila razdvojena od funkcije glavnog pregovarača. On je za EurAktiv objasnio da je, kao i u ostalim zemljama koje su bile u pregovaračkom procesu, imao zadatak osiguravanja političke podrške i otklanjanja prepreka za pregovore na unutrašnjem planu. I kaže: struktura koja podrazumijeva da pregovarački tim automatski čine vođe radnih grupa ministarstava, odnosno državni sekretari, ne bi bila efikasna. Iskustvo Slovenije, po njemu, pokazuje da su za uspješne pregovore o članstvu sa EU potrebne tri jake institucije – ministar za evropske poslove, kancelarija za evropske poslove i jaki pregovarači, ali ekspertski tim. Engelman je, inače, u to vrijeme bio zamjenik ministra za evropske poslove u slovenačkoj vladi Igora Bavčara, koji je bio drugi čovjek vodeće partije i, kako je definirao, jedan od četiri najmoćnija političara u Sloveniji, a osim toga, Kancelarija za evropske poslove je imala veliku podršku premijera i kad bi tražila da se poduzmu neke mjere u samoj vladi, premijer bi to podržao.

HRVATSKI PRIMER: Nije drukčije bilo niti u Hrvatskoj, koja je svoje pregovore otpočela 2005. godine; oni su okončani 2011, a polovinom ove godine ta je zemlja i ušla u punopravno članstvo EU. Hrvatska je, kao prvo, osnovala posebno radno tijelo nadležno za praćenje pregovora o pristupanju EU, Nacionalni odbor koji je djelovao od 2005. do 2011. godine. Odbor je provodio političku kontrolu pristupnih pregovora, u svom je radu okupljao predstavnike svih parlamentarnih stranaka, a odluke su se na sjednicama donosile konsenzusom. Odbor je, osim toga, kako se navodi na službenim stranicama Sabora RH, služio i kao forum za konzultacije i raspravu između parlamentarnih stranaka i Vlade. Ostale funkcije Odbora uključivale su davanje relevantnih informacija o Evropskoj uniji i jačanje svijesti hrvatske javnosti o evropskim pitanjima…

Svih sedam godina glavni pregovarač Hrvatske sa EU bio je Vladimir Drobnjak, nekadašnji novinar („Vjesnik“, prije 90-ih), kojega su u januaru 2005. godine zajedno izglasali predstavnici svih parlamentarnih stranaka, i onih na vlasti (HDZ) i oporbenih (sa SDP-om na čelu). Prije toga, Drobnjak – koji je karijeru počeo davnih 90-ih godina prošloga vijeka – već je imao iskustva s evropskom administracijom, jer je bio predstavnik Hrvatske pri (tadašnjoj) Evropskoj zajednici u Briselu, te paralelno član hrvatskog pregovaračkog tima za Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju EU. U trenutku imenovanja za glavnog pregovarača, došao je s funkcije ambasadora Hrvatske u Ujedinjenim narodima, koju je obavljao od polovine 2003. godine.

Treba li naglasiti – vjerojatno treba – Drobnjak nije bio član niti jedne partije, a nije se mnogo niti isticao u medijima (koje, kao nekad novinar, nije odbijao), već se samozatajno bavio poslovima koje mu je država zadala.

Već spomenutom Nacionalnom odboru za praćenje pregovora o pristupanju EU u Saboru predsjedali su najprije Zoran Milanović, danas hrvatski premijer (od osnivanja do 2007. godine), a potom i Vesna Pusić, aktualna ministarka vanjskih poslova u Milanovićevoj vladi (od 2008. do završetka pregovora u oktobru 2011. godine), u kojem su članovi bili od notornog Vladimira Šeksa, do predstavnika srpske populacije Milorada Pupovca i Nevena Mimice, koji je u dva mandata bio predsjednikom posebnog Odbora za evropske integracije.

IZGUBLJENI U PREVODU: Bio bi, međutim, grijeh na ovom mjestu ne spomenuti i ostale aktere hrvatsko-evropske priče: od Ive Sanadera, koji će možda ostati u pamćenju generacija kao prvi osuđeni (možda i jedini!) ratni profiter, ali i po onom „Hristos se rodi“ u sjedištu srpske „Prosvjete“ u zagrebačkoj Berislavićevoj ulici (u prevodu: ima nade i za naše napredne radikale!), do Jadranke Kosor, njegove nasljednice, koja valjda u jedino dobro što ima u političkoj biografiji može knjižiti završetak evropskih pregovora. Plus one kadrove koje je Ivica Dačić, uz neupitnu suglasnost Aleksandra Vučića, doveo kao savjetnik(c)e za srpske integracije, makar svi zajedno bili izgubljeni u lošim prijevodima koje je Hrvatska ustupila Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori.

Na kraju, ona dva imena spomenuta u početku teksta – gospođe Ninčić i Miščević, ili netko njima sličnih stručnih biografija (a ima ih još koji znaju to znanje), mogle bi jamčiti da se Srbija baš namjerila na evropski put, pri čemu nipošto ne treba zaboraviti onaj famozni – ali dozlaboga stvarni – termin: politička volja, koja je u našim uvjetima i najbolje uništila, ili u boljem smislu, bar ušutkala.