Kako su propali socijalizam i država

Socijalistička Jugoslavija kolabirala je iznenada i dobrim dijelom neočekivano čak i za one koji su takav ishod priželjkivali. Početkom 1990. godine, kad su raspisani prvi izbori u Sloveniji i Hrvatskoj, raspad zajedničke države nije izgledao neizbježnim. Ante Marković, jugoslavenski premijer koji je zagovarao „novi socijalizam“ i transformaciju Jugoslavije u efikasnu (i više centraliziranu) državu, bio je najpopularniji jugoslavenski političar. Ideja o stvaranju nezavisnih država činila se potpuno utopijskom. Ona je to, uostalom, i bila – sve do ujedinjenja dviju njemačkih država u oktobru 1990. Dvije Njemačke ujedinile su se tako što je jedna praktički nestala, i to na načelu „prava naroda na samoodređenje“. Time je narušeno načelo statusa quo u Evropi, a to znači – i dovedena u pitanje i evropska sigurnost. Ako je mogla nestati jedna socijalistička država (Istočna Njemačka), onda može i druga (Jugoslavija). Ako se države mogu – ili čak i moraju – formirati temeljem iste narodnosti njenih državljana u jednom dijelu Evrope, onda mogu i u drugom. Ujedinjenje dviju njemačkih država otvorilo je vrata nestajanju država i pobjedi načela nacionalizma – ideje da svi pripadnici jedne nacije trebaju živjeti u istoj državi – posvuda u Evropi. Na tom načelu u Evropi su se potom raspale još tri države, a na njihovom teritoriju formirane su 23 (ili 24, ovisno o tome kako se gleda na Kosovo) nove. Još ih je najmanje toliko u jednom trenutku proglasilo nezavisnost koju nitko nije priznao – od kojih u Jugoslaviji pet.

U jugoslavenskom slučaju tri su faktora odlučujuće utjecala na krajnji ishod. Prvi se odnosi na propast ideologije socijalizma na kojoj se temeljio jugoslavenski politički identitet nakon Drugog svjetskog rata. Socijalizam nije ni nastao ni nestao u Jugoslaviji. Njegova kriza u SSSR i Istočnoj Evropi prelila se – po domino principu – i na Balkan. Budući da je jugoslavenski socijalizam bio izrazito antinacionalistički, nacionalizam se pojavio kao njegova glavna alternativa. Socijalistička Jugoslavija nije učinila ono što je učinila jedna socijalistička Kina, koja svoj identitet stalno gradi „na dvije noge“, od kojih je jedna uvijek kineski nacionalizam, a druga najnaprednija modernizacijska zapadna doktrina dostupna u određenom trenutku. Kini je bilo lako odbaciti socijalizam, jer je neko vrijeme mogla stajati na „drugoj nozi“ – kineskom nacionalizmu, sve dok joj nije pridružila novu ideologiju: tržišni liberalizam. Za razliku od nje, jugoslavenski socijalizam je oduvijek odbacivao ikakvu kompatibilnost nacionalizma i socijalizma. Bez socijalizma i bez jugoslavenskog nacionalizma, nije bilo ničega da poveže Jugoslaviju i osigura joj mirnu transformaciju.

Drugo, uvođenje demokracije u njenom najprimitivnijem obliku koji se svodio na brojanje glasova bez ikakve zaštite za manjine i neprilagodljive pojedince, destabliziralo je krhku ravnotežu između etničkih kolektiviteta u Jugoslaviji. Napušteno je načelo konsenzusa i ravnoteže i postalo je važno koliko ima „nas“, a koliko „njih“. Kako nitko u Jugoslaviji nije bio većina (najveći narod, Srbi, bili su 1991. samo 36,3 posto ukupnog stanovništva), nacionalistički političari su mogli lako utvrditi da im demokracija na jugoslavenskoj razini ne odgovara, jer nema nikakvih garancija da bi oni izašli kao pobjednici. Zato su se protivili izborima za cijelu Jugoslaviju i dopuštali izbore samo tamo gdje su „njihovi“ bili većina – u republikama i pokrajinama. Padom socijalizma, demokraciju nije bilo moguće izbjeći, ali ju je bilo moguće ograničiti na ona područja gdje smo „mi“ u većini. Nove države formirale su se na principu: bolje manja država u kojoj smo mi većina, nego veća u kojoj smo manjina.

Time se u post-jugoslavenski politički rječnik vratio pojam „manjina“, koji je u Jugoslaviji bio izbačen iz službene upotrebe nakon što su to od Tita tražili vojvođanski Mađari, 1962. godine. Povratak pojma za kojeg se u socijalističkoj Jugoslaviji tvrdilo da je uvredljiv stvorio je kod brojnih pripadnika raznih manjina osjećaj degradacije i neravnopravnosti, a nove etničke i političke većine nisu ništa činile da bi smanjile strahove. Upravo obratno, strah se namjerno proizvodio kako bi manjine ili odselile ili se odmetnule, te time „isprovocirale“ rat kojeg nisu mogle dobiti. U tu svrhu manipuliralo se tragičnim uspomenama na prošle bitke i žrtve, pa je prisjećanje na prošlost služilo mobiliziranju za novi rat. Demokracija je tako, umjesto da postane rješenje, odjednom postala problem – jer je uvođenje običnog načela brojanja glasova vodilo u želju da se smanji broj onih „drugih“, različitih. Ako ide milom, dobro, a ako ne ide – onda silom: Od takve „demokracije“ do nasilne asimilacije pa i etničkog čišćenja i genocida, put je nekad daleko kraći nego što mislimo.

Treći je važan faktor u tom procesu – ponašanje nacionalističkih elita u gotovo svim njenim zemljama-članicama (osim možda u Makedoniji). Nove vlasti brzo su prihvatile nacionalizam, iako je njihov glavni motiv vjerojatno bio neideološki i svodio se na opstanak na vlasti. Raspadom Jugoslavije pružila im se prilika da postanu osnivači, očevi i vladari novih država, a takvu šansu malo je tko htio propustiti. Trebalo je uvjeriti građane da Jugoslavija više nije moguća, pa razdoblje od prvih izbora do početka rata predstavlja jednu kontinuiranu akciju u tom smjeru. Ništa nije moglo bolje poslužiti u tu svrhu od provokacija, incidenata, a tamo gdje ni to nije bilo dovoljno, kao što je bio slučaj u etnički najheterogenijim krajevima (u Bosni i Hercegovini i etnički miješanim područjima uz hrvatsku granicu sa Srbijom i Bosnom) – i rata. Kao što se otkrivaju memoari sudionika, nacionalisti svih zemalja su se u tome vrlo dobro razumjeli, a u priličnom broju slučajeva i međusobno pomagali.

Rat je bio potreban onima koji su tvrdili da su se jugoslavenski narodi „oduvijek mrzili“, i da „nikada nisu mogli živjeti zajedno“. Da bi se to postiglo, trebalo je iz kolektivnog i privatnog sjećanja izbrisati epizode mira i suradnje. Zabranjeno je bilo prisjetiti se istine. Prisjećanje na mir je postala subverzivna akcija, jedna vrsta provokacije. To se počinje mijenjati tek nakon 2000, i to samo djelomično.

Rat koji je nastao nakon raspada Jugoslavije služio je stvaranju etnički homogenijih područja – od kuća i ulica, općina i gradova, do svih postjugoslavenskih država koje su ratovale. Bio je to rat protiv manjina (gdje god se nalazile) i protiv ideje multietničnosti. S pozicije tih ciljeva gledano, taj je rat uspio. Jugoslavije više nema, a u zemljama koje su ratovale manjine su, izgleda, na putu nestanka.