

Novi broj „Vremena“
„Siromašniji glasači su jeftiniji za održavanje“
U Srbiji se stvara „začaran krug između siromaštva i loših politika“, priča ekonomista Vladimir Vučković za novi broj „Vremena“


Na teškim su mukama bili provladini mediji u poslednjih sedam dana – u pokušajima da se što efektnije i maštovitije dodvore premijeru i tek promovisanom predsedničkom kandidatu Aleksandru Vučiću, pucali su iz svih oružja, prekršili i ono malo preostalih profesionalnih standarda i sav svoj pravednički gnev usmerili u Tomislava Nikolića. Sada je na redu posipanje pepelom i rehabilitacija aktuelnog predsednika
Prvi su na mukama bili televizijski urednici, pre svega oni nadležni za jutarnje programe RTS-a i TV Pinka, u kojima su građani i obavešteni da će se Nikolić kandidovati na predsedničkim izborima. Sasvim očekivano, TV Pink je tog 16. februara 2017. lestvicu beščašća i neobjektivnosti podigao toliko visoko da su ostali mogli samo da se trude da je sustignu. Iako su jutarnji programi i inače poligon za jednostrani politički pogled na svet, iako čovek koji ih prati već u prste zna sve eksperte i analitirače koji će se tu pojaviti, pa i otprilike šta će oni reći – u studiju televizije Željka Mitrovića dogodilo se nešto što je ipak retkost. Skupljen je čitav niz veličanstvenih: novinar „Večernjih novosti“ Dragan Vujičić, Dragan J. Vučićević, Milorad Vučelić, Dejan Vuk Stanković, Dragomir Anđelković i – kao da sve ovo nije bilo dovoljno – Ivica Dačić.
Danas, post festum, ne vredi se ni baviti detaljima tih nastupa, ali oni su se uglavnom sveli na žalopojke, na opšte razočaranje u Nikolića, na šok, nevericu, pa bezmalo (između redova doduše) i na poziv građanima da ostanu smireni u trenucima tako teškim za državu. Da se kojim slučajem probudio baš u trenutku nekog od ovih nastupa, siroti gledalac lako je mogao da pomisli kako se raspala neka obližnja nuklearka ili je otpočeo treći svetski rat. Najdramatičnije je – sasvim očekivano – bilo istupanje Dragana J. Vučićevića koji nije ni pokušavao da prikrije očaj i, uz brojne druge teze, iznese i onu po kojoj je sada jasno da se „igra poker u samo jednu glavu – Vučićevu“.
Deo analitičarske ekipe seliće se tog dana s televizije na televiziju, pa će se na društvenim mrežama komentarisati kako bi, recimo, Stanković i Anđelković mogli makar da se presvuku kad menjaju studio. Uprkos tome, građani i građanke nisu čuli ono najvažnije: da Tomislav Nikolić ima pravo da se kandiduje koliko i svi drugi, da njegovo kandidovanje ne predstavlja kraj univerzuma i da svakako ne zaslužuje da se zbog toga optuži za veleizdaju.
Pošto im je najava Nikolićeve kandidature zgodno pala baš u vreme praznika, tj. na dan kad novine ne izlaze, štampani mediji imali su više vremena da udahnu i da smisle šta će. I zaista – briljirali su. Oni koji to već nisu primetili u poslednjih nekoliko godina, mogli su 17. februara da se vrlo jednostavno i iz prve ruke uvere u tezu da u Srbiji više ne važe profesionalni standardi i da su mediji aktivno angažovani na strani režima.
Od osam dnevnih nacionalnih listova, čak pet su na naslovnim stranama objavili nešto zbog čega bi u normalnijoj medijskoj atmosferi u najmanju ruku mogli da završe na sudu. „Srpski telegraf“ je obznanio da je „Mišković platio Tomi da izda Vučića“, list „Alo“ da je „Dragica naredila ‘Tomo idi na Vučića“, dok je za „Kurir“ vest dana bila da „Rusi hoće Tomu za predsednika“. S druge strane, „Blic“ je baš tog dana izgubio i poslednju šansu da ga bilo ko smatra iole ozbiljnim medijem, na čemu je rukovodstvo ovog lista dugo insistiralo u javnosti. Posle otpuštanja praktično pola redakcije i dobrog dela uredničkog tima, nije zapravo ni čudo što je tog dana udarni naslov bio „Koliko košta obraz: Nikolić od Rusa uzeo 20 miliona evra“. Za ovakvu tvrdnju, „Blic“ nije pružio nikakve dokaze – praksa dopustiva i oprostiva samo u atmosferi u kojoj niko ničemu ne veruje, u kojoj javna reč nema nikakvu težinu i u kojoj svako svakog može da optuži za šta god mu padne na pamet.
Šampion dana ipak je bio „Informer“ sa sad već antologijskom naslovnom stranom na kojoj je Aleksandar Vučić prikazan s omčom oko vrata, Tomislav Nikolić optužen da je u „dilu sa Miškom“ i da je „prešao na stranu žutih bandita, stranaca i tajkuna“, a lideri opozicionog bloka (sad na čelu s Nikolićem) da su se ujedinili da Vučiću „skinu glavu“. Iako ovakve optužbe predstavljaju kršenje ne samo Zakona o informisanju, već i brojnih drugih pravnih akata, nadležno Ministarstvo kulture i informisanja ostalo je nemo – time nastavljajući svetlu tradiciju svojih isto tako nemih prethodnika u prošlom mandatu Vlade Srbije.
Nepunih sedam dana kasnije, 21. februara, nakon što su se Tomislav Nikolić i Aleksandar Vučić izmirili i dogovorili, naslovne strane izgledale su sasvim drugačije: informacija o dogovoru zauzela je ivice naslovnih strana (ako se tu uopšte i pojavila), dok je jedino „Kurir“ ostao fokusiran na Nikolića, objavljujući kako je on odustao od kandidature jer mu je obećano premijersko mesto.
U sledećih nekoliko dana, sasvim je sigurno da će se aktivno raditi na rehabilitaciji lika i dela aktuelnog predsednika, a da će urednici – još umrljani onim u šta su do malopre uvaljivali Tomu – krenuti da se ubrzano posipaju pepelom. Kako će to izgledati za sada nije poznato, ali je sasvim izvesno da će smrdeti do neba.


U Srbiji se stvara „začaran krug između siromaštva i loših politika“, priča ekonomista Vladimir Vučković za novi broj „Vremena“


Kako je Kokeza planirao da posredstvom fudbalskih huligana i italijanske mafije fizički naudi jednom od najuspešnijih domaćih fudbalera u 21. veku zbog toga što se uplašio da bi on svojim kritikama mogao da ugrozi njegov položaj u savezu? To je tema novog „Vremena“


U trenutku u kojem je pažnja čitave svetske javnosti usmerena na fudbalske terene Amerike, Meksika i Kanade, i kada je glavno pitanje da li će Lionel Mesi sa Argentinom ponovo osvojiti titulu prvaka sveta ili će Francuzi ovog puta da im se osvete za poraz u finalu 2022. godine, srpsku javnost potresla je informacija da je nekadašnji predsednik Fudbalskog saveza Srbije (FSS) Slaviša Kokeza planirao da posredstvom fudbalskih huligana i italijanske mafije fizički naudi jednom od najuspešnijih domaćih fudbalera u 21. veku zbog toga što se uplašio da bi on svojim kritikama mogao da ugrozi njegov položaj u savezu


Beogradski advokat Ivan Ninić kaže za “Vreme” da je u Srbiji upotreba Skaj komunikacije strogo kontrolisana i hirurški ograničena isključivo na nivo izvršilaca na terenu, dok je u Crnoj Gori ona postala alat za demontažu kriminalizovanog državnog aparata. On smatra da su razlozi za ovu selektivnu primenu pravno-političke prirode, jer u Srbiji Aleksandar Vučić još uvek drži pod kontrolom sektor bezbednosti i odlučuje šta će biti predmet tužilačkog procesuiranja


U Srbiji od malignih bolesti svake godine oboli desetine hiljada ljudi. Iza svake statistike su ljudi koji se ne mogu svesti samo na broj. “Vreme” istražuje kako izgleda put od dijagnoze do lečenja – od kapaciteta zdravstvenog sistema i dostupnosti terapija, do svakodnevnog života obolelih i izuzetnoj važnosti psihoonkološke podrške
Fudbal, kriminal, politika i skaj aplikacija
Zašto Nemanju Vidića nema ko da štiti Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve