Radio-televizija koja zadovoljava najšire potrebe građana jedne zemlje, koja pod ravnopravnim uslovima i bez diskriminacije informiše o interesima, potrebama i stavovima svih društvenih grupa, odavno je demokratski medijski model Evrope i sveta
Rade Veljanovski
Ovih dana uzavrela rasprava o plaćanju ili neplaćanju pretplate za RTS podseća da još jedan tranzicioni problem nismo ni počeli da rešavamo i ukazuje na duboko nerazumevanje ovog pitanja koje je širom Evrope, pa i u ostalim zemljama u tranziciji, odavno dobilo adekvatan odgovor.
Otkako je paradigmatični BBC dvadesetih godina prošlog veka transformisan iz privatne kompanije u državnu, a zatim javnu korporaciju, postao je uzor razvoja radiodifuzije, koja je decenijama bila pod patronatom države i od nje regulisana. Potreba da se po najvišim standardima kvaliteta publici obezbede objektivno informisanje, široka edukacija i kreativna zabava, narasla je do današnjih dana do obaveze javnog servisa da osvetli interese i potrebe svih društvenih grupa pa i onih koje se često, možda ne sasvim ispravno, nazivaju marginalnim. Politički i nepolitički organizovani građani, celokupan korpus ljudskih prava, etničke, verske, profesionalne, sindikalne, seksualne i ostale društvene grupe, ljudi sa posebnim potrebama, bolesni i hendikepirani, treba da se nađu u tematskom spektru radijskih i televizijskih programa javnog servisa. I to sve na politički korektan način, uravnoteženo prema svim političkim opcijama, uz potpunu profesionalnu nezavisnost i autonomiju. Čuvanje i podsticanje domaćeg kulturnog stvaralaštva i nasleđa, ali i obaveštavanje slušalaca i gledalaca o dometima kultura drugih naroda, važan je segment ukupnih funkcija javnog servisa. Savremeni javni servisi postaju mogućnost permanentne javne rasprave o svim važnim društvenim pitanjima i stalna promocija sfere znanja, na čemu teoretičari medija posebno insistiraju.
Gde je u svemu tome RTS?
Posle petog oktobra dve hiljadite godine javila se dilema: treba li RTS zatvoriti ili ga transformisati, što je posle desetogodišnjeg perioda učestvovanja ove kuće u najgrubljoj političko-ratnoj propagandi bilo razumljivo. Preovladalo je mišljenje da treba učiniti ovo drugo. Pošlo se od činjenice da je u toj kući, uprkos svemu, naslagano višedecenijsko profesionalno iskustvo i to ne samo programskih ljudi već i tehničkog osoblja, iskustvo u organizaciji, u komunikaciji sa međunarodnim profesionalnim organizacijama, u praćenju velikih događaja i produkciji ozbiljnih i vrednih programskih segmenata. U toj kući sabrano je veliko umetničko blago Srbije: muzičko, filmsko, književno. U tonskim i video arhivama zabeleženi su mnogi trenuci istorije. Vrednost svih ovih zapisa je neprocenjiva. Dakle, i da je RTS ukinut, sve ovo trebalo je sačuvati i kroz neku novu formu aktivirati. To bi značilo stvarati opet neki novi RTS. Zbog činjenice da su u mnogim sektorima ovog velikog kolektiva ostali ljudi kojima tu više nije mesto, kao i zbog još nezapočete formalne transformacije, mnogi i danas smatraju da je baš to trebalo učiniti.
Sada više nema vremena za takva razmišljanja. Jedan tako veliki sistem ne može se gasiti i obnavljati bez velikih posledica po kontinuitet njegovih funkcija. Takođe, on ne može da opstane bez stabilnih izvora finansiranja. Demokratski svet je došao do pretplate (negde se to i drugačije zove, ali nije bitno) kao najcelishodnijeg načina finansiranja. Osnovan zbog javnosti, finansiran od javnosti i kontrolisan od javnosti, to je današnja formula postojanja ovog medijskog modela. Uz pretplatu, i pravo na finansiranje iz ekonomske propagande, zapisano je u svim međunarodnim evropskim dokumetnima, radi samoodrživosti javnog servisa.
RTS nije više ono što je bio tragičnih Miloševićevih godina. Vidljiv je napredak u programima i radija i televizije, što slušaoci i gledaoci svojim brojem verifikuju. Vidljiva je i muka besparice i nedostatka pravih kadrova. Šta RTS još čini kućom čiji izgled odudara od pravog javnog servisa?
Mnoge teme nedostaju. Ne otvaraju se na odgovarajući način teška pitanja bliže prošlosti i nema ni javnog stava o ulozi samog RTS-a u njima. Jedan broj društvenih grupa je zapostavljen. Iako budući pokrajinski javni servis treba da brine o nacionalnim manjinama, jer njih najviše ima u Vojvodini, ne sme se zaboraviti da i u ostalim delovima Srbije žive etničke grupe o čijem životu, problemima i potrebama javni servis treba da govori. Verski obredi se u direktnom prenosu mogu videti samo kada je reč o većinskoj, pravoslavnoj konfesiji, u slučaju ostalih – samo kratke vesti o čestitkama za praznike. Rasprave o najvažnijim društvenim pitanjima uz mogućnost kritičkog sagledavanja rada Vlade i ostalih institucija sistema, nema dovoljno. Ne bi smelo da se dogodi da se na ekranu javnog servisa, u ulozi voditelja najgledanijih informativnih emisija, pojave lica koja reklamiraju pelene ili deterdžent za veš-mašine ili bilo šta drugo. Edukativna funkcija se ne ostvaruje ako se mitologija, koja je veoma zahvalna za najšire obrazovanje putem medija, svodi na „Šarene kaže“ sa izrazima kao što su čičurine, barabe matore, radodajka ili na neumesne konstatacije da „nimfe toroču“, „Noja svi smatraju šašavim jer gradi brod“, „Dolazi potop, kupite kupaće gaće“. Politička uravnoteženost se dovodi u pitanje kada se, na primer, protežira Karić, kao što je učinjeno u emisiji „Ključ“ posle poslednjih predsedničkih izbora. I floskula „nacionalna televizija“ potpuno je nepotrebna na javnom servisu koji se samo kolokvijalno tako naziva u stručnim krugovima, ali u samom programu ne. Jedini je izuzetak Bugarska, gde javni radio i televizija u svom nazivu imaju atribut „nacionalni“. I ključni momenat. Generalnog direktora i Upravni odbor ne postavljaju vlade, kako je nezakonito učinjeno u našem slučaju. Dakle, na pitanje da li javni servis? odgovor je: da. Da li pretplata – da. Ali istovremeno i sve ostale promene. U suprotnom, zadržaćemo u ovoj stvari poslednje mesto u Evropi na kome se sada čvrsto nalazimo, a poverenje građana nikada neće biti potpuno.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Birajući između dve loše opcije, opozicija je uspela da izabere treću, najgoru: da se međusobno posvađa i podeli. Paradoks je tim veći što su predmet spora bili, kako stvari stoje, samo beogradski izbori. Na ostale lokalne će kanda izaći i bojkot-stranke prepuštajući lokalnim odborima odluku o tome. Šteta će biti mnogo veća ukoliko se bojkot-stranke i “borbene” stranke nastave međusobno obračunavati, ostrašćeno deleći opoziciono biračko telo
Kada je izgledalo da bi opozicija konačno mogla da se izbori za neke predizborne koncesije i natera vlast da odstupi, koalicija “Srbija protiv nasilja” se pocepala i zbunila svoje birače: da li su predstojeći lokalni izbori jačanje snaga pred neku buduću bitku ili slavno umiranje nečega što je ličilo na pobedničku kombinaciju
“Spin diktator treba da ubedi javnost da je on kompetentan lider. Zato mu je potreban ekonomski rast. Njegov problem je što mu je za ekonomski rast potreban savremeni sektor usluga zasnovan na znanju – a za to mu je potrebna kreativna klasa, preduzetnici i profesionalci sa visokim obrazovanjem. Dakle, ekonomski problem spin diktatora je taj što mu je za ekonomski rast potrebna obrazovana klasa, ali ako ova klasa postane previše brojna, ona postaje previše skupa za utišavanje i/ili kooptiranje. A što se više novca troši na utišavanje obrazovane klase, to ga je manje za ostatak društva”
Godinu dana od majskih ubistava, sedimo i dalje paralisani zlom koje nas preplavljuje, svađamo se oko toga da li izaći na izbore ili ne, dok sistem ne zakazuje samo u jednom – u sistematičnom uništavanju saosećanja i nade. Razum su nam već uništili
Kada se ispostavilo da je D. D. umro nasilnom smrću, malo ko je bio zaista iznenađen. Nije se tu radilo samo o želji za osvetom, čak ni o tome da smo oguglali na različite oblike zla, već da smo očekivali da država deluje protivdržavno, da oni koji bi trebalo da štite sistem jesu isti oni koji ga podrivaju i ruše
Jovanović i Vučić za razliku od Grbovića i Đilasa ne priznaju presude Haškog tribunala. Međutim, PSG i SNS će se ogledati na beogradskim izborima gde neće biti SSP-a i NDSS-a. Odnos prema Rezoluciji o Srebrenici daleko je od najvećeg problema opozicije u Srbije, ali je prilično ilustrativan
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!