

Požar
Prevoznik koji podržava studente: Počeli su da mi pale autobuse
Prevozniku Milomiru Jaćimoviću noćas je, kako je objavio na Fejsbuku, zapaljen autobus


Ekonomista


Niko uzbuđen: Najava srpskog ministra Božidara Đelića da nekada čuveni mađioničar tranzicije dr Džefri Saks sa Harvarda dolazi na ušće Save u Dunav nije mnogo uzbudila ovdašnje stručne krugove. Većina naših ekonomista, naime, smatra da danas kod nas više nije problem „otkriti“ neki sverešavajući makroekonomski model tranzicije, već da je veća muka obezbediti političku zaštitu privrednim reformama i ojačati pravni poredak koji će ih učiniti efikasnim – a za to, po prirodi stvari, gospodin Saks nije nadležan.
Sida i malarija: Naravno da nije tačno da je kod nas oko makroekonomije baš sve razjašnjeno i da su naši ekonomisti u vlasti, kao i oni bliski vlasti, toliko „u svetskoj modi“, te da ništa novo nemaju da nauče – ali je pitanje da li je baš dr Džefri Saks, koji se trenutno u Centru za međunarodni razvoj na univerzitetu u Harvardu više bavi traganjem za vakcinama protiv side i malarije, nego ekonomskim modelima, taj koji će mnogo čemu moći da ih nauči i koji će naći neku ekonomsku „akupunkturu“ preko koje bi se tranzicija primila i na žilavo antitržišnu tradiciju srpske vlasti.
Kako je zaustavio hiperinflaciju u Boliviji: Dr Saks se, da podsetimo, proslavio još 1985. godine u Boliviji kao „ekonomski tinejdžer“, pa su ga novinari nazvali „profesorom u farmerkama“. On je tada zaustavio bolivijsku hiperinflaciju za samo godinu dana – pa je stopa porasta cena pala sa 24.000 odsto, na godišnji nivo od 15 odsto. U „terapijskom razdoblju“ od 1985. do 1988. godine, po Saksovim uputstvima, da bi se likvidirao ogromni budžetski deficit, u Boliviji je otpušteno 20.000 javnih službenika i 27.000 rudara, realne zarade preostalih zaposlenih smanjene su za 37 odsto, a seljacima su ukinuti krediti koje inače nisu mogli da vraćaju. Saksova bolivijska referenca o volšebnom kreiranju „antiinflacionog čuda“, koje je izveo u zemlji sa 700 dolara godišnjeg nacionalnog dohotka per capita, potrajala je duže od njegovog bolivijskog ekonomskog programa.
Šta je radio u SFRJ: Ovenčan slavom ovog poduhvata, dr Džefri Saks je kasnije bio savetnik niza drugih zemalja koje su smišljale kako da obuzdaju inflacionu aždaju (mada su već tada mnogi preferirali nešto manje radikalnu izraelsku recepturu Majkla Bruna). Tako je on konsultovan i prilikom antiinflacionog programa Ante Markovića, poslednjeg premijera velike Jugoslavije, krajem 1989. godine, kada je – promocijom (interne) konvertibilnosti dinara, deregulacijom deviznog i spoljnotrgovinskog zakonodavstva, zamrzavanjem plata i kontrolom cena infrastrukturnih privrednih grana – za samo pola godine zaustavljena hiperinflcija koja se bila popela na godišnju stopu od oko 2700 odsto.
Sloba, Franjo, Milan i Ante: No, kasnije su Milošević, Tuđman, Kučan i ostali već našli načina da se otarase ne samo Markovića i njegovog ekonomskog programa nego i velike Jugoslavije – dok će Srbija, toga se svi živo sećamo, nešto kasnije doživeti još mnogo goropadniju hiperinflaciju, koju će, i bez Saksa, za jedan jedini dan, 24. januara 1994. godine, zaustaviti profesor Dragoslav Avramović. Naravno, Avramović je tada uspeo samo da obustavi kredite seljacima, dok su činovnici ostali tamo gde su bili, a rudari su nastavili da posluju najviše sa državnim budžetom – pa je deda Avram otpušten u proleće 1999. godine, kada je počeo da propituje gde su pare koje su mu bile poverene na čuvanje i kada se založio za politiku sporazumevanja sa Zapadom. I inflacija se, naravno, vratila na trocifrene iznose.
A šta u Rusiji, Poljskoj i Sloveniji: Posle pada Berlinskog zida, dr Džefri Saks će se sa pretežno antiinflacionih pitanja preseliti na nešto kompleksniji problem tranzicije socijalističkih ekonomskih sistema u normalne privredne sisteme. Tu je pri savetovanju onih koji odlučuju imao nešto manje sreće, posebno u Rusiji. Neki kažu i da je uspeh tranzicije u Poljskoj zapažen tek kada su napušteni Saksovi meniji i kada je Balcerovič vraćen na miran posao uređivanja časopisa.
„Tračerizam„: Zli jezici, takođe, tvrde da se i Jože Mencinger, autor možda najuspešnije evropske tranzicije, one u Sloveniji, veoma brzo zahvalio dr Saksu na pokušaju saradnje i nastavio da radi po svome. No, kako je ovih dana, drugim povodom, duhovito primetio Saksov učenik, višegodišnji saradnik i budući domaćin Božidar Đelić – „tračerizam“ je ideološki razvijen i među ekonomistima, pa ni sve priče o „zamoru materijala“ kod nekadašnjeg ekonomskog vunderkinda sa Harvarda ne treba uzimati zdravo za gotovo.
Šta će među Srbima: Šta u Beogradu imamo od ekonomskih problema o čijem bi se lečenju vredelo prokonsultovati i s dr Saksom. Imamo viškove državnih činovnika i manjak proizvodnje; narod voli uvoznu robu, ali nemamo robe za izvoz; sada trenutno imamo dovoljno deviznog kapitala u bankama i štedionicama, ali su kamate i dalje veoma visoke jer je taj kapital i dalje rizično bilo kome pozajmiti; država je privatizaciju uzela u svoje ruke da bi se odbranila od „eksternih hohštaplera“, ostao je problem njene nepristrasnosti i mangupa „u našim redovima“ to jest u samoj administraciji; imamo mnogo profesionalnih savetnika sklonih lepim honorarima i provizijama, ali nemamo dovoljno ozbiljnih i odvažnih projekata restrukturacije „privrednih giganata“ na staklenim nogama; dobijamo mnogo aplauza za reforme na svetskoj sceni, ali građanstvo još ne vidi vajdu od reformi, a mnogi ne vide ni da je bilo šta reformisano itd.
Načelno: Dakle, sa ovom silom problema, dobijamo u načelu dobru vest – dr Džefri Saks, uskoro među Srbima u Beogradu, a spomenuti ministar Đelić tvrdi da ovoga puta oni ne treba da ga se plaše – jer ga je napustila sklonost ka „šok terapijama“.


Prevozniku Milomiru Jaćimoviću noćas je, kako je objavio na Fejsbuku, zapaljen autobus


Ako se istraga koristi kao političko sredstvo, ako se zaključci iznose pre nego što su činjenice utvrđene i ako se institucije stavljaju u službu narativa, pitanje je šta je sledeće. Ne radi se više samo o tome šta se desilo u Rektoratu ili na Filozofskom fakultetu. Pitanje je šta čeka društvo, šta mu sledi iz ovakvih obrazaca i koliko dugo to može da funkcioniše. Ali, vidimo i da ima ko da se suprotstavi svemu tome


Dok čekamo da se REM probudi, mediji svesno, bez ikakvog straha od sankcija, krše zakone i Kodeks novinara. To podrazumeva guranje narativa da su “blokaderi” krivi za sve loše u društvu, nekritičko prenošenje poruka da “su na kraju i ubili devojku”, kao i da policija ima pravo da studente “bije i da ih ubije”


Da li je moguć poraz Viktora Orbana i, ako se desi, hoće li ga on prihvatiti? Šta mađarski premijer nudi biračima, a šta oni traže? Zašto je prema anktama u prednosti njegov rival njegov Piter Mađar? Zbog čega je pod Fidesom procvetala sistemska korupcija, a razorene vladavina prava i autonimija univerziteta? Na koji način su ova stranka i njen lider na izborima radili sveo ono šta u Srbiji radi SNS, izuzev premlaćivanja građana? I kakve veze sa svime ovim ima predsednik Srbije


Erik Beket Viver smatra da, ako opozicija pobedi, prvo što će uslediti biće veliki prelet: “Hiljade i hiljade njih će menjati stranu, tvrditi da nikad nisu bili za Fides.” Zatim očekuje da mnogo ljudi na nižim pozicijama počne da govori šta se zaista dešavalo. “Svašta će isplivati, ne bih se iznenadio ni da se pojave informacije o političkim ubistvima.” A Ako Orban ipak pobedi? “Osveta, osveta, osveta. Odlazak iz EU. I zatim, poslednji privid vladavine prava biće odbačen”
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve