Dvogodišnjica smrti Slobodana Miloševića bila je pravo podsećanje na vreme njegove vladavine: bilo je funkcionera, bilo je venaca, bilo je parola i obećanja, bilo je suza i kukanja, bilo je Otpora i promocija pod velikim portretom. Bilo je, naravno, i poezije
I DALJE U ISTOM STROJU: Senta Milenković,…
Da na ulicama nije bilo nešto više starijeg sveta sa bedževima na reveru i nešto više novinara, reklo bi se da taj 11. mart ni po čemu nije poseban. Inače mirnom požarevačkom prepodnevu dozu tenzije davale su isključivo te dve grupe – oni koji su došli da obeleže drugu godišnjicu smrti Slobodana Miloševića i oni koji su došli da to snime i zabeleže. Sve ostalo teklo je svojim tokom, baš kao što je teklo i pre tačno dve godine, a i 18. marta 2006. kada je Milošević sahranjen u dvorištu porodične kuće u Nemanjinoj ulici. Prodavnice otvorene, pijaca puna zeleniša, ljudi u kafanama, deca u parkovima,…
Ovaj put, međutim, znatno je manje autobusa i znatno manje automobila. Pred kapijom kuće u kojoj je živela familija Milošević okupilo se nekoliko stotina ljudi – od 9.45 do 11 sati, odnosno tokom posete ekipe „Vremena“, u dvorište će ući i oko grobnice postavljene ispod stoletne lipe proći će približno hiljadu ljudi, ali procene su, kao što se dobro zna, prilično nezahvalna rabota.
U svakom slučaju, bilo je ljudi. Čekao se red. Nosili su se venci i buketi, palile se sveće, upisivalo se u knjigu žalosti.
UVEKSPREDSEDNIKOM: Prema organizacionom planu Socijalističke partije Srbije, obeležavanje dvogodišnjice smrti bivšeg predsednika podrazumevalo je tri osnovne aktivnosti: posetu grobu, polaganje venaca rukovodstva SPS-a i Udruženja „Sloboda“ i promociju knjige Velka Vlkanova UbistvouHagu. Druge dve prošle su po planu: Ivica Dačić, Hadži Dragan Antić i ostali položili su vence preko venaca ranije postavljenih (rečeno je da su od porodice, ali provera je bila nemoguća), dok je na promociji, održanoj pod ogromnim portretom pokojnika, bilo kako već biva na takvim događajima. Ono što verovatno niko planirao nije, bila je poseta neočekivanih drugova.
Već dugo u nemilosti kod rukovodstva socijalista, Milorad Vučelić dolazi sat vremena posle delegacije, u pratnji dvojice ljudi – prisutni ga tapšu po ramenu, rukuju se, srećni su što ga upoznaju, komentarišu kako je upravo on „nada Srbije“. Iako nasmejan, Vučelić na novinarska pitanja šturo odgovara. Pošto su socijalisti u zvaničnom pozivu naveli kako „Socijalistička partija Srbije obeležava dvogodišnjicu smrti Slobodana Miloševića u dogovoru sa njegovom porodicom“, pitamo ga kako to da su sad oni, a ne on, u porodičnim dogovorima. „Nemam pojma ko s kim sarađuje. Ja sam došao zbog svog predsednika i prijatelja“, kaže Vučelić, ističući ipak da je s porodicom u dobrim odnosima.
…emotivna gospođa…
Najveće iznenađenje ipak je pojava Sente Milenkovića. Za razliku od ostalih viđenih gostiju, bivši Miloševićev telohranitelj mirno čeka u redu za ulazak u dvorište. Kraj groba steže pesnice, a na izlasku pokušava da izbegne one koji ga prepoznaju i žele nešto da mu kažu. Pristaje da progovori na jedvite jade, a i to toliko oštro i mrzovoljno da bi čak i neupućenom bilo jasno da se onomad bavio nekim opasnim poslom. Na pitanje da li često misli na predsednika, kratko odgovara: „Ja sam uvek s predsednikom.“ Već na drugo, koje se tiče toga što nije često viđan kraj groba pod lipom, odgovor daje u trku: „Možda dolazim kad drugi ne dolaze.“
Daleko dobrovoljniji od ove dvojice jeste Aleksandar Vulin, nekadašnja uzdanica JUL-a. Izgleda bolje i svežije nego nekad, skratio je kosu, samo ga retki prepoznaju. Kaže da se kao čovek „oseća mnogo bolje nego Srbija“, da bi mu bilo drago da je Sloba živ, ali još draže da je slobodan: „Sada je samo slobodan.“
UMILJATIČOVEK: Ako je suditi po onima koji su se 11. marta okupili pred porodičnom kućom Miloševića, „obični“ građani izgleda su shvatili pravi značaj i moć medija. Uprkos razumljivoj bojazni novinara (vidi okvir „Znana humka“), rado pristaju da govore, često čak i ne pitaju za koga. Dovoljno je uključiti diktafon ili kameru i eto ti priče. Ipak, priče su im uglavnom slične: „sve nam je lošije i lošije“, „pokazujemo da nismo izneverili našeg predsednika i da ga nećemo izneveriti“, „svi bi sada glasali za njega“, „da je živ, pohapsio bi sve ove bandite i drogeraše što su prodali ono što smo mi stvarali“…
Kod nekih, vide se suze u očima, žalost prava: „Jako mi je tužno zato što nema mog predsednika. On bi uradio mnogo više nego ovi od petog oktobra. Da ga anđeli čuvaju, a da bog oprosti ovima koji su ga izručili“, kaže jedna gospođa dok joj ruke drhte. S druge strane, izvesni Dragoslav iz Požarevca opominje svoje kompanjone da ne beže od novinara i kao po diktatu izgovara: „Osećamo se vrlo dobro. Došli smo da posetimo grob druga Miloševića, koji je jedini čovek koji je u to vreme sve davao od sebe, ne žaleći ni svoj život da spase Srbiju i srpski narod. A oni koji ga nisu podržali i shvatili, to neka je njima na duši.“
Najviše pažnje ipak privlači Dara „iz Smokovca, odmah kod Podgorice“. Došla je sa uramljenom slikom Slobodana Miloševića od koje se ne odvaja („Ovu sliku držim iznad kreveta“) i to o sopstvenom trošku: taksi prevoz od Podgorice do Požarevca i nazad („ali rekao je da će da me vozi i na promociju knjige“) platila je 350 evra, baš kao što svake godine plaća i čitulje Miloševiću u crnogorskom „Danu“. Pisala je, kaže, predsedniku i u Hag; dolazila je u Beograd „dok je bio u zatvoru“; upoznala ga je jer je „tražio da me upozna kad je bio u Beranu, tu smo se upoznali i izljubili, posle su mi rekli da sam dobila stan, ali od toga ništa“. Na pitanje šta joj kažu njeni bližnji, s osmehom odgovara: „Kažu mi da nisam normalna, ali ne interesuje me. Zato što ga volim, što je bio umiljati predsednik, ići ću svuda sa ovom slikom.“
Osim neposredno kraj groba, gde je bilo plača, naricanja i grljenja krstače, emocije se najmanje štede u knjizi žalosti. „Slobo, voljeni nikada ne umiru“, „Volimo te, predsedniče, jedini i pravi i večiti“, „Hvala ti što si postojao“, „Drvo, tvoje korenje ostaje“, „Hvala za lepa vremena moje porodice i moje dece provedena za Vašeg života“. Naravno, ne manjka tu ni poezije: „Srbija se nikoga ne boji, heroj Sloba ispod lipe stoji“, „Slobodane, naše jasno cveće, tebe niko zameniti neće“.
Na promociji knjige UbistvouHagu okupljena je ista ekipa i izgovaraju se iste parole. Malo dalje, neki sasvim drugačiji ljudi – požarevački Otpor demonstrira, tražeći izmeštanje groba Slobodana Miloševića na gradsko groblje.
Konačno, sve se završava u miru. Limuzine i džipovi upućuju se ka Beogradu, novinari se razilaze, oni s bedževima na reveru traže autobuse, kafane su i dalje pune, prodavnice i dalje rade, na pijaci i dalje „ubi skupoća“.
Dve godine kasnije, sve je, dakle, isto. U Požarevcu, a i inače.
Znana humka
Tokom obeležavanja dvogodišnjice smrti Slobodana Miloševića, novinari su opravdano oprezni. Kolega iz RTV-a B92 ne nosi vidne oznake svoje redakcije, a na pitanje za koga radi mudro odgovara nazivom jedne beogradske TV kuće, manje poznate među prisutnom publikom. Ekipi „Vremena“ znatno je lakše – radimo „razbijeni“, fotoreporter na jednoj, novinarka na drugoj strani, a na pitanje ko smo i šta smo, kažemo samo da radimo za „novine“. Jedan jedini protest dolazi u trenutku prepisivanja sadržaja iz knjige žalosti. „Nije korektno da to prepisujete. To je intimno“, objašnjava Dragan Jovanović iz Udruženja „Sloboda“. Kraću prepirku prekida izvlačeći papir iz unutrašnjeg džepa: „Evo, ako ste takve demokrate, ako hoćete da pišete, prepišite i ovo. To je moja pesma, zove se Porukaznanehumke.“
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Litijum se pretvara u najskuplju valutu u globalnom privrednom i političkom nadmetanju. Sa stanovišta Berlina, Srbija maltene nema pravo da Evropi uskrati svoja značajna nalazišta, a i zašto bi se odrekla sopstvenog napretka? U tom svetlu ne čudi što je kancelar Nemačke Olaf Šolc ad hok došao u Beograd da se zajedno sa Vučićem smeška dok se potpisuju litijumski sporazumi i svojim prisustvom pomogne naprednjačkoj propagandnoj mašineriji da građanima Srbije omili projekat “Jadar”
Nosioci vlasti sad ponavaljaju da je potreban široki javni dijalog stručnjaka koji bi o rudniku litijuma, njegovim prednostima i rizicima govorili iz raznih uglova. Dakle, poziva se na ozbiljan pristup temi kako bi se izbegle moguće iracionalnosti, netačne informacije i interpretacije. Retko ko se ne bi složio sa dijalogom, čak ni najuporniji ekološki aktivisti. Ali, postoji ovde jedan veliki problem. Upravo je vlast temeljno ukinula javni dijalog u društvu želeći da tako ukine drugačije mišljenje
Ako smo nešto naučili za sedam godina političke karijere Ane Brnabić, jeste da ona ima veliku moć da se menja i prilagođava, te da to čini predano i bez ostatka. Zato je vrlo moguće da još nismo videli sve likove i oblike koje aktuelna predsednica Skupštine može da iznese
Od svih slučajeva iživljavanja policijskih službenika nad građanima, samo je jedan dobio pravni epilog. Pravda, ipak, čak ni u tom jednom slučaju, izuzetku u moru ostalih (koji će verovatno biti zataškani), nije zadovoljena. Presudu u korist žrtve doneo je Apelacioni sud u Novom Sadu, a iznos novčane naknade koju je žrtva dobila na nivou je naknade za napad i ujed psa
Od osnivanja Fiskalnog saveta 2011. godine njegov predsednik bio je profesor i akademik Pavle Petrović. Po isteku mandata nije mu ponuđeno da nastavi da obavlja tu funkciju, a za novog predsednika Fiskalnog saveta predsednik države Aleksandar Vučić predložio je profesora Blagoja Paunovića. Šta se do sada zbivalo sa radom Fiskalnog saveta i zašto je ova nezavisna institucija važna? Konačno, koji deo struke bi morao da vodi ovu instituciju
Vulinove laži o Zdravku Ponošu imaju samo jedan cilj. A to je pokušaj režima da se kontrolom nad vlastitom ružnom prošlošću uspostavi kontrola nad budućnošću. Otud i svo to sluđivanje naroda i nasilje nad zdravim razumom
U zajedničkoj akciji BIA, VBA i MUP su uhapsili trojicu „špijuna“ u Valjevu – inženjere zaposlene u „Krušiku“. Za režimsku pljačku u fabrici oružja niko nikada nije priveden
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!