Između porodične manufakture i vladinog tela za rodnu ravnopravnost
ŽENSKI AKTIVIZAM: Beograd, početak devedesetih
Prve nevladine organizacije u Srbiji bile su ženske autonomne grupe. Do danas ženske nevladine organizacije pokazuju i najveću istrajnost u izgrađivanju ženske demokratske javnosti i prednjače u razvoju demokratskih struktura i procedura. Stoga nije ni čudno da ženska nevladina scena pokazuje snagu da otvori bolna pitanja izgradnje demokratskih mehanizama, da se suoči s devijacijama i nepoželjnim tendencijama. Od istih dečjih bolesti poboleva čitav NVO sektor, samo se o tome ćuti i zakulisnim igrama prikriva stanje stvari. Reč je o simptomima boljki vezanim za prelazak iz jednog oblika delovanja u drugi. Pionirsko delovanje, polukonspirativan rad, delovanje u uskim grupama, familijarizacija, adhoc aktivnosti, nejasna i subjektivnošću aktera obojena pravila rada moraju se zameniti jasnim demokratskim pravilima i procedurama. Ma kako taj proces bio bolan, on je i neumitan.
MAJKAIĆERKA: U tom kontekstu vidim i živu polemiku koja se od 8. novembra rasplamsava u „maloj ženskoj javnosti“, na mejling listi „zenskaposla“ o izboru Saveta za rodnu ravnopravnost, vladinog tela, jednog od državnih mehanizama. Pored ovog tela postoji i Odbor za ravnopravnost polova kao telo Skupštine Republike Srbije. Feminističke i ine ženske duhove je pokrenuo Beogradski ženski lobi „Otvorenim pismom Leili Ruždić-Trifunović, narodnoj poslanici“.
Lobistkinje su izrazile zadovoljstvo što razvijanje mehanizama za rodnu ravnopravnost napreduje, podsetile na pionirske korake vlastitog vanparlamentarnog pritiska s početka devedesetih da se osnuje ministarstvo za žene, kao i na neosetljivost tadašnje vlasti i prenebregavanje zahteva žena. Ali, Lobistkinje su postavile gospođi Leili Ruždić i neka pitanja: „Od vas lično, kao koordinatorke Ženske političke mreže i političarke, očekujemo da očuvate demokratske procedure i procese, transparentnost tih procesa i dobru tradiciju koju je razvijao ženski pokret u Srbiji, da sprečite nepotističke, diskriminišuće i ine tendencije koje u startu mogu baciti senku na nastanak vladinog tela za rodnu jednakost.“
Naravno, o tim tendencijama se uveliko već raspravljalo unutar ženskog pokreta. Umesto Leile Ruždić-Trifunović na mejling listi se oglasila Jasna Trifunović, Leilina ćerka, jedna od žena predloženih da uđu u Savet za rodnu ravnopravnost. Jasna Trifunović je vrlo samouvereno prezentovala svoj lik i delo naglasivši da je sa 31 godinom advokatkinja, da je jedna od osnivačica Grupe za promociju ženskih političkih prava „Glas razlike“ i potpisnica Predloga za kreiranje mehanizama za rodnu ravnopravnost upućenog predsedniku vlade Zoranu Đinđiću 2000. godine. Sve to su Jasnine kvalifikacije da bude članica Saveta za rodnu ravnopravnost.
Usledio je odgovor Lobija: „Tvoje pismo, Jasna, samo je znak da ima razloga da pismo Beogradskog ženskog lobija, u svoj našoj odmerenosti i principijelnosti, bude napisano. Drago nam je da jedna mlada žena ima sve reference kojima se ti dičiš. Ima puno mladih žena u Srbiji koje su podjednako uspešne u svom poslu i koje, takođe, zaslužuju da budu u vladinom telu.“ Ali, ono što ostaje problematično je činjenica da predlog liste podnosi njena majka. Demokratija je i samoograničavanje. Demokratija podrazumeva meru demokratske pristojnosti, a to znači da i kada možemo nećemo gurati u vladina tela vlastitu decu, rođake, kumove. Tu bogatu „srpsku tradiciju“ valja prekinuti.
Ženski pokret je mogao da funkcioniše, razvija se i jača na taj način što su jedne žene dovodile druge žene – svoje prijateljice, poznanice, osobe za koje su verovale da mogu svojim ličnim osobinama i angažmanom da doprinesu prepoznavanju, priznavanju i razvijanju ženskih ljudskih prava i ostvarivanju rodne ravnopravnosti.
Vladino telo pak je rezultat ženskog pokreta, ali ne deluje na principima na kojima deluje ženski pokret. Reč je o političkom telu, a političko telo u demokratskom društvu mora biti ustrojeno po određenim kriterijima, uz poštovanje procedura. A ako tih procedura nema, ako nisu izgrađene, subjekt koji formira to telo (u ovom slučaju vlada) usvaja ih, čini javnim i preuzima odgovornost za njihovu primenu. Naravno, od vlade se očekuje da ti principi onemoguće monopolisanje kolektivnog vlasništva ženskog pokreta kako od strane pojedinih partija, tako i ličnosti. Zasigurno, ženski pokret prolazi kroz dramatičnu fazu u kojoj postoji realna šansa da se deo zahteva, ideja, programa, pa ako hoćete i utopijskog naboja jednog socijalnog pokreta institucionalizuje.
JAVNIPROSTOR: Možda u trenutku kada je zahtev generacija žena za ravnopravnošću došao do tačke da bude prihvaćen kao legitiman u ključnim institucijama političkog odlučivanja i bar delimično dosegnut, može izgledati da nije važno kako će se do vladinog tela doći. Međutim, čitava istorija ženskog roda i borbe generacija žena za osvajanje političkih prava i rodnu ravnopravnost govori suprotno. Promena je sadržana upravo u tome „kako“, u putu kojim se do nje stiže. Postoje dva puta kojima se moglo krenuti prilikom konstituisanja Saveta: otvaranje javnog konkursa na koji bi se prijavile žene zainteresovane za rad u Savetu sa svojim curriculumomvitae ili poziv ženskim nevladinim organizacijama i ženskim sekcijama sindikata da predlože svoje članice. U oba slučaja vlada je ta koja preuzima odgovornost za formiranje Saveta. Umesto demokratskog puta, išlo se prečicom u kojoj je nejasno ko je sve, kada i zašto učestvovao u predlaganju članica/članova budućeg Saveta, pri čemu su tek na poslednjem sastanku ove fluidne grupe utvrđivani kriteriji.
Polemika na mejling listi svedoči da ima mesta postaviti pitanje: šta se danas smatra ženskim aktivizmom? Možda se pojam feminističkog aktivizma iz devedesetih bitnije promenio. Tada se pod feminističkim aktivizmom podrazumevao bazični rad sa ženama bilo da je reč o podršci ženama žrtvama nasilja, rata, različitih oblika diskriminacije ili podupiranju žena da osvoje nove prostore rada i delovanja, a pre svega politički prostor. Poslednje tri godine rekla bih da se pod aktivizmom podrazumeva i rad u donatorskim organizacijama, a pre svega realizacija projekata za koje se dobijaju ponekad i vrlo značajna sredstva. Ovi uslovi bitno su promenili profil ženske scene. Na primer, danas je znatno teže okupiti aktivistkinje da „na ulici“ zahtevaju neko žensko pravo nego u vreme Miloševićeve vlasti. Neretko aktivistkinje starije generacije kažu: „Ove mlade sede na projektima, u biroima, kao kvočke na jajima; ne daju se isterati na sokak.“
Ostaje da se pomene još jedna različitost u delovanju organizovanih žena. Već pripremna grupa za sastavljanje vladinog tela za rodnu ravnopravnost predstavlja javni ženski prostor. To znači da je politički nekorektno u tom prostoru izgovarati mizogine opaske. Pri institucionalizaciji rodne ravnopravnosti moraćemo da se manemo i loših navika.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Nedelja iza nas deluje kao uvod u poslednju fazu kuvanja kosovske žabe. Šta se saznalo prethodnih dana? Ima li Srbija “crvene linije”? Gde je napravljena najveća greška? Koliko je kosovske Srbe, u kombinaciji sa proračunatom tišinom vlasti, koštalo busanje predsednika u grudi i hvalisanje da će ih Beograd zaštititi po svaku cenu? Koliko ih je koštala podrška Srpskoj listi i ćutanje na pogrešne poteze srpske države? Ponovo se čuje ono – a šta sad? Problem je što svaki put kada se to pitanje postavi, obično kao reakcija na još jednu akciju kosovskih vlasti usmerenu protiv srpske zajednice, istovremeno mogućih i konstruktivnih odgovora sve je manje. Korak po korak
Šta god da je bila suštinska svrha Vulinove posete Moskvi, ona se po Vučića nije završila onako kako je želeo. Vulinov zadatak je valjda bio da ovom posetom demonstrira daljnju bliskost Srbije i Rusije. Umesto toga, Vučić je kao rezultat sastanka Vulina i ruskog predsednika dobio šamarčinu od Putina, koji ga je pozvao da prisustvuje samitu BRIKS u Kazanju
Istraživanje NSPM
11.septembar 2024.Đorđe Vukadinović i istraživački tim NSPM
Za dva meseca intenzivne režimske kampanje procenat protivnika Rio Tinta je sa 55,5 porastao na skoro 60 odsto. A opao je – doduše, neznatno – i broj pristalica projekta “Jadar” (na ispod 25 procenata od ukupnog broja izjašnjenih). A na pitanje ko će imati najveću korist od eventualnog otvaranja rudnika litijuma, samo 21,7 odsto ispitanika reklo je da su to “građani Srbije”, dok ukupno skoro tri četvrtine smatra da će najveću korist imati Rio Tinto, Nemačka i “sadašnja vlast”
Ko se usudio da nezakonito prisluškuje inspektore za borbu protiv droga koji su otkrili Jovanjicu i uhapsili Koluviju, kao i da takve razgovore iz nezakonitog prisluškivanja poturi među dokaze u postupku protiv njih
Ako se zaista uvede obavezno služenje vojnog roka najviše će se radovati vlasnici kafana i šatora - eto njima posla oko ispraćaja. Što se svih drugih tiče – isuviše je nedorečenosti u predlogu koji je na stolu, kao da se grupa neukih malo poigrala sa Vojskom Srbije
Od tri koraka koja je ministar kulture Nikola Selaković najavio u cilju vraćanja upotrebe ćiriličkog pisma, jedan je besmislen, drugi štetan, a treći nije ništa novo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!