Dan šakometa

Ponovo su svi iznenađeni i uvrijeđeni nakon protekle zagrebačke nedjelje i zbivanja oko utakmice rukometaša beogradskog Partizana i „Zagreba“. Nakon što su u centru grada premlaćeni novinari i ni kriva ni dužna sutkinja Vrhovnog suda Srbije, koja se sa srpskom delegacijom u hrvatskoj metropoli zatekla posve drugim poslom (okrugli stol o pravosudnoj suradnji zemalja zapadnog Balkana, organizator Evropska unija), svi su udarili u analize i poneko izvinjenje (hrvatski: ispričavanje). Hrvatska ministarka pravosuđa ispričala se kolegici po pravnoj osnovi, Ministarstvo vanjskih poslova Hrvatske poslalo je ispričavajuću notu predstavnicima službenog Beograda u službenom Zagrebu, Ministarstvo spoljnih poslova SCG osudilo je nasilje i zatražilo hitno pronalaženje i kažnjavanje krivaca…

Sve to, slike Zagreba kao Bejruta – kako su to opisivali neki mediji, Hrvatskoj nije trebalo u trenutku kad njeni političari uporno uvjeravaju javnost da još nije izgubljena svaka nada da je kucnuo čas početka pregovora o pridruživanju Evropskoj uniji. Upravo ta činjenica daje „štofa“ za zapanjenost zagrebačkim nedjeljnim ludilom, u kojem su u središtu grada huligani izvlačili ljude iz automobila srpskih registracija i premlaćivali ih, kad su radile bejzbol palice i na autobuse bacani Molotovljevi kokteli i ostala „municija“. Zagrebačka događanja, naime, mogla su se predvidjeti još nakon nedavnih nereda u Beogradu (ista dva kluba su igrala), ali i te nedjelje, pošto je cirkus počeo već u Vinkovcima, kamenovanjem vlaka kojim su u Zagreb putovali navijači Partizana, koji – na kraju, s obrazloženjem da nemaju ulaznice – nisu ni dospjeli do utakmice, već su zadržani u zgradi Policijske akademije i potom vraćeni za Beograd.

No, s kartama je i bez gostujućih navijača bila zbrka: planovi da će u dvoranu ući šest hiljada gledalaca osujećeni su štampanjem najmanje dvije hiljade karata više (očevici kažu da je toliko publike otprilike i ušlo u dvoranu). Policija je, izvještavaju nadležni, oduzela oko 1500 karata, ali – gle čuda – ne znaju koliko ih je još naknadno odštampano!

Cijeli grad je te nedjelje, za koju se moralo znati da neće ostati tek uobičajeno dosadno katoličko nedjeljno popodne, obezbjeđivalo samo 450 policajaca. Na stranu tvrdnje očevidaca da su u nekim situacijama nasilja neki policajci pokušavali pomoći i odbiti napade, dok su neki čak mirno promatrali što huligani rade gostima, ali sama činjenica da su se navijački izgredi morali očekivati i spriječiti govori da ta količina „plavaca“ nije bila dovoljna i da je čuvanje reda u gradu trebalo posve drugačije organizirati.

Od cijelog tog ludila, od organa reda čulo se samo da su identificirana četvorica izgrednika (brojkom: 4), od čega su u policiju privedena dvojica. Činjenica da je sama policija iznijela činjenicu da je pokušaj ubacivanja Molotovljevih koktela u jedan ZET-ov autobus, koji je prevozio navijače Partizana, kao krajnji naum imao spaljivanje autobusa, govori o ozbiljnosti zagrebačkih huligana: da je boca sa zapaljivom tekućinom pogodila cilj, bilo bi više desetaka mrtvih, pougljenisanih navijača iz Beograda. Jasno je to, dakle, i policiji.

Da su huligani – za razliku od policije (koja nije htjela ili nije smjela!) – bili organizirani, govori to što je nasilje startalo u Vinkovcima, a potom se nastavilo u različitim dijelovima grada: od napada na kombi s delegacijom srpskog pravosuđa, do divljanja na raskršću na kojem je, na semaforu, napadnut automobil u kojem su bili beogradski novinari, pri čemu je jedan novinar i teško povrijeđen.

Iz svega je jasno da greška nije samo huliganska: ta je vrsta svuda na svijetu jednaka i posve je svejedno koji je povod nasilju – „bejrutski“ prizori su uobičajeni i kad se sastaju Dinamo i Hajduk. Problem je u vlasti, jer Hrvatska je donijela zakon koji bi navijačko divljanje trebao sprečavati i kažnjavati, a za predviđanje nereda bilo je sasvim dovoljno indicija. Uostalom, Bad Blue Boysi se ponašaju na isti način još od početka 90-ih i isto prema svima koji su im bili „neprijatelji“ u nekom trenutku: najprije su bili ratni saveznici Franji Tuđmanu (priličan broj ih je poginuo po frontovima u Hrvatskoj za vrijeme rata), pa su se okrenuli u njegovog neprijatelja, jer im je oduzeo „sveto ime Dinamo“. Uostalom, i Arkan je svoju Srpsku dobrovoljačku gardu prvo popunio navijačima Zvezde. I BBB i splitska Torcida svuda su gdje ima neke frke – ako je nekim čudom nema, napravit će je sami.

Da se sve ovo moglo očekivati jasno je i samim zavirivanjem na sajt BBB-a na internetu. Evo dijelova opisa njihovog putešestvija u Beograd, na prvu utakmicu Partizana i „Zagreba“:

„Dogovor je pao prije nekoliko dana, odredili smo mjesto i vrijeme okupljanja, tko je došao – došao je, tko nije nema pojma kaj je propustio. Dogovor je bio u već dogovoreno vrijeme, na već dogovorenom mjestu, kupujemo karte za vlak i krećemo. Nema alkohola, nema gudre… potrebna nam je čista glava.

Krenuli smo, ne znajući kaj nas očekuje, ekipa koja je krenula bila je spremna na sve.

U Vinkovcima nam nekoliko ‘ultraša’ koje znamo s repke daje još nešto artiljerije koja se buksa po vlaku… Na grani nas srpski drot pita je l’ putovanje organizirano ili ne, koji vam je vođa, znači nisu imali pojma da dolazimo iako nas je naša murija već u vlaku proaktala… Pretpostavljali smo da ni granicu nećemo preći, bilo bi i njima jednostavnije, ali su nas ipak pustili… Da nas je neko napao na putu do Beograda, ne bi baš dobro prošao, jer smo bili fino nabrijani, a drotovi u vlaku su bili totalno usrani…

Fina vožnja kroz grad, iako smo stali skoro na svakom semaforu.

Grad u totalnom kurcu, zmazan, cigana koliko hoćeš…vidjeli smo neke zgrade koje im je NATO zbombardirao. Stvarno smo mislili i nadali se da će nam barem bus kojim su nas furali do dvorane kamenovat’… ali ništa.

Dolazimo pred dvoranu, onaj dio Grobara koji je bio tamo ne može vjerovat’ da smo došli. Malo im mašemo onak’ da ih podjebemo, a drotovi nas trpaju u ‘halu’, uz tzv. pretres gdje smo mogli ufurat’ kaj smo htjeli, ali nitko nije imao ništa, nitko nije htio riskirat’ nepotrebne pizdarije. Naravno, dio nas nije uopće pregledan kak spada.“

Kako u Beogradu tako i u Zagrebu, s time da su nedjeljna događanja u Zagrebu mogla završiti kao doista velika tragedija.

Po onome što se dosad čulo, tek su sportski novinari u Zagrebu reagirali kako treba, osudili su nasilje i pozvali nadležne da kazne krivce (uzgred: dio zagrebačkih fotoreportera odbio je snimati utakmicu, jer to na kraju nije omogućeno beogradskim kolegama). Ministar policije Marijan Mlinarić, u kojem mnogi vide i jednog od glavnih krivaca, sjedi i dalje u svojoj fotelji i ne pada mu na pamet da se oglasi ostavkom: bar da ju ponudi, jer ona ionako najvjerojatnije ne bi bila i prihvaćena.

Na sajtu jednih zagrebačkih dnevnih novina, u utorak, dva dana nakon zagrebačkih nereda, našao se slijedeći čitalački komentar:

„Obrati pažnju

20. 03. 2005.

Partizan – Cibona…………..

BBB…….. Ugasili ste ga!!!“

Hoće li i ove nedjelje, ako se u Beogradu ponove slike slične zagrebačkim, nadležni ponovo biti neobaviješteni?