Ovde se radi o fiktivnim zločincima, dok oni pravi još negde žive, piju kafu u nekom kafiću i malo je verovatno da čitaju poeziju, a kamoli da je pišu. Sam autor kaže da mu je "cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli"
„DEMONTIRANJE MALOGRAĐANSKOG DOMOLJUBLJA“: Boris Dežulović
Na sajmu knjiga u Puli prošloga novembra jedna je knjiga napravila svojevrsni književni udar. On nije imao za posljedicu ulične nerede – jer teško je to očekivati danas od jedne zbirke pjesama, ali ono što se u njoj nalazi prava je mala bomba. Knjiga je u Puli „bila doslovno razgrabljena, kupovali su je čak i pisci koji jako teško vade novčanik da bi kupili knjigu“ pa je već postala književni hit.
Zbirka se zove PjesmeizLore, autora Borisa Dežulovića, splitskog novinara i pisca, čovjeka kod kojeg su se svjetonazor, kvocijent inteligencije, mentalni sklop i prosta činjenica da „ima muda“ našli u harmoničnoj koegzistenciji.
Radi se o nečemu neviđenom u novijoj hrvatskoj književnosti, skoro da se može reći još od Jame Ivana Gorana Kovačića. U naslovu knjige Lora, dakle, nije djevojka. Lora je splitska ratna luka i mučilište ratnih zarobljenika iz devedesetih. Dežulović piše poeziju o zločinu. Piše pjesme koje su, zapravo, ispovijedi zločinaca. U PjesmamaizLore mučitelji progovaraju o onome što su činili iza kapije splitske ratne luke. Naravno, ovdje se radi o fiktivnim zločincima, dok oni pravi još negdje žive, piju kafu u nekom (splitskom?) kafiću i malo je vjerojatno da čitaju poeziju, a kamoli da je pišu. Sam autor kaže da mu je „cilj bio izazvati kod čitatelja duševne boli“.
Koristeći elemente „dalmatinske pop kulture“ (pjesma Miše Kovača iz naslova, na primjer) koja je malo pervertirala devedesetih pod najezdom brđanskog odvojka svehrvatskog nacionalizma, prepoznatljive brandove, portretirajući likove za koje vam se čini da ste ih do jučer viđali negdje na splitskoj rivi, njihov način govora i mentalitet, Dežulović je nevjerojatno vjerno rekonstruirao sliku Dalmacije devedesetih. Napravio je naturalističku razglednicu ili, bolje, spot, možda podlogu za cjelovečernji film koji bi vjerno, da ne može vjernije dočarao naličje „promidžbenih spotova“ za turiste zagušljivih devedesetih. To bi bila druga strana „Hrvatske, raja na zemlji“, kako je zamalo glasio groteskni slogan Hrvatske turističke zajednice devedeset i neke.
Ova zbirka pjesama ne sadrži samo pjesme o Lori. Boris Dežulović se već duže vrijeme bavi nečim što bi se moglo nazvati „demontiranjem malograđanskog domoljublja ruralnog tipa“, ali i širim društveno-političkim defektima. Od „Feral Tribunea“, čiji je jedan od osnivača, do danas, kada je kolumnist „Globusa“, Dežulović važi za „novinarskog superheroja“ barem u očima progresivne Hrvatske.
Dežulović je za PjesmeizLore već dobio nagradu za publicistiku i medije Hrvatskog helsinškog odbora, pri čemu je poznati kritičar i pisac Igor Mandić rekao da bi „ove pjesme morali naizust naučiti optuženici za zločine u Lori i javno (ih) izrecitirati“.
Dalmacija u mom oku
Bio kod nas jedan mali iz Zadvarja osjetljiv u pičku materinu slušaj ovo
Doveli nam jednom četvoricu iz Popova Polja rezervista nekakvih Crnogoraca jedan bio onako razvaljene ruke i trbuha njega smo odmah stavili u Sedmicu urlao taj cvilio zavijao danima
E taj iz Zadvarja nije mali to više mogao slušat bio baš lijepo u kurcu i šta stavio on Mišu Kovača u kazetofon odvrnuo na sav glas ono Dalmacija u mom oku samo da ne čuje onoga jebenog Crnogorca iz bloka C kako arlauče i jauče trajalo to cijelo jutro jebote zavija mali zavija Crnogorac zavija Mišo Kovač
Došao onda Vjeko znaš Vjeku vidi on mali sjedi na podu pokrio uši cmizdri kaže mu mali koji ti je kurac a mali govori ne mogu više Vjeko ne mogu ja to slušat cvili čovjek cijelu noć cijelo jutro umire jebote uradi nešto učini da prestane ne mogu više a Vjeko slušaj ovo izvadio on škorpiona i pružio ga malome kaže hoćeš ti a mali gleda užasnut ne mogu ja to Vjeko ne mogu ja to slušat a kamoli pucat e jesi kaže Vjeko pičkica što si osjetljiv tako jebo ga ti pa repetirao nanišanio i bum razjebo onaj kazetofon u sto milijardi tisuća komada.
Moja domovina
Pun mi je kurac Srba, Šiptara i Bosanaca Mađara, Čeha i Slovenaca nesvrstanih Crnaca i Makedonaca Židova, Arapa i stranih studenata djece afričkih diplomata Japanaca, Kineza i Azijata i svih tih prljavih beduina zbog kojih mi Hrvati ispadamo nekakvi primitivni štajaznam šoveni i kse ksefon kako se reče
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Što vlast Aleksandra Vučića u kampanji više demonstrira nasilje, to se više žali kako je tobože ona ugrožena. Tada nema političkih protivnika, nego neprijatelja od kojih se valja „odbraniti“, to jest zatući ih, piše „Vreme“ u novom broju
Bivši predsednik Srbije ušao je u izbornu kampanju sa gotovo svim polugama političke i institucionalne moći. Istovremeno, njegovi protivnici postaju nasilnici, teroristi, strani plaćenici i pretnja državi, dok se vlast predstavlja kao strana koja se samo brani. Od Bežanijske kose i Futoške pijace do Beogradske arene, ista zamena uloga otvara pitanje opasnije od toga ko je započeo pojedinačni incident: šta se događa kada politički protivnik prestane da bude konkurent na izborima i postane neprijatelj od kojeg treba braniti Srbiju
Birača iz rasejanja ovog puta ima jednako kao birača – recimo – Kragujevcu, četvrtom gradu po veličini u Srbiji. Njihov značaj prepoznao je i režim koji je sitnim psinama odbio otvaranje mnogih biračkih mesta te primorava ljude na drugim meridijanima da glasaju u sred noći
Aleksandar Šapić politički je preživeo 6. oktobar i sednicu Skupštine grada na kojoj se nije ni razmatrala njegova smena. Opozicija je obećala da će je formalno zatražiti u narednom periodu iako je jasno da većinu nemaju. Za sada i oponenti vlasti, ali i građani imaju samo obećanje v. d. predsednice države Ane Brnabić da će “svi u budućnosti videti šta će biti stav stranke” čiji je Šapić potpredsednik. Do tada će režim da zaćuti, baš kao što i sada glasno tihuje prvi čovek grada koji ponovo nije bio na sednici na kojoj je objektivno bio ključna tema
Aleksandar Vučić u ovoj kampanji gotovo da nije održao govor bez pominjanja žena. Sam je objasnio zašto: žena je odgovorna jer mora da brine o kući, deci i roditeljima. U tom komplimentu sadržana je cela njegova predstava o ženi, ali i granica iza koje žena prestaje da bude “naša” i postaje neprijatelj
Razgovarao je sa kamenom za kupus i fotografijom Ilije Srdanovića. Požar u Niškoj tvrđavi proglasio je za delo veštačke inteligencije. Pohvalio se da mu ne bi bilo prvi put da nekom otima pištolj iz ruku
Režim neće da otvori biračka mesta u inostranstvu i tera ljude da glasaju – noću! Odsecanjem velikog broja birača, izbori su već sada i zvanično neregularni
Predstavnici bivšeg predsednika Srbije u dosadašnje dve TV debate na N1 su se dokazivali u tome ko će biti dostojan proslavljenog naprednjačkog bukača Vladimira Orlića. Nisu došli da razgovaraju, nego na verbalnu šutku
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.