„Dejan Savićević i Miloš Milutinović su dva najdarovitija igrača u jugoslovenskom fudbalu. Jedina dva igrača koja su na vrhuncu moći mogla da budu broj jedan na svetu. Zašto samo njih dvojica?“, pita se u knjizi Samo bodovi mogu obećati Božo Koprivica. A onda i odgovara:
„Zato što su sve radili u pokretu, u brzini. Njihov dribling bio je uvek prema napred, prema golu. Imali su silovit dribling telom: kao vidra, kao jelen, kao ris. Zato što su imali strašno osećanje prostora, tačan, blag pas. Pas kao kineski akvarel i pas preko pola, pola i više terena, kao talas i čist kao pučina u podne. I zato što su bili veliki strelci. Savićević je gotovo uvek posle driblinga išao na šut. Kakva je to uznemirujuća glad za golovima. Golovi uvek lepi za oko. Uzbudljivi, katarzični.“
Kažu da Dejana Savićevića u Milan nije doveo trener, nego vlasnik i predsjednik kluba. Na primjedbe onih koji su ga ubjeđivali da, prije konačne odluke, ipak dobro razmisli o tome da li je baš Savićević ta Milanova idealna desetka, Silvio Berluskoni je imao spreman odgovor:
„Možda ste u pravu, možda bi trebalo da razmislim… Ali, znate, kada Savićević igra, na stadionu se, sama od sebe, upale sva svjetla; čim izađe, pada mrak.“
Tako je budući Il Genio stigao u Milan.
Nakon briljantne fudbalske karijere i ne baš uspješnog eksperimenta na mjestu selektora reprezentacije Srbije i Crne Gore, Dejan Savićević na čelo crnogorskog fudbalskog saveza dolazi 2001. Za razliku od fudbalskih saveza zemalja bivše Jugoslavije koje godinama potresaju brojni skandali, Geniju je nekim čudom ipak uspjelo da tako nešto izbjegne.
„Poslije raspada državne zajednice Srbija i Crna Gora, imali smo sreću da se sa Fudbalskim savezom Srbije raziđemo prijateljski; podijelili smo se onako kako smo se i dogovorili: sedamdeset i pet procenata njima, dvadeset i pet nama“, kaže Dejan Savićević. „Pored toga, za razliku od Srbije, kod nas nema rasipanja; sve je racionalno i skromno. Ali, ni mi nijesmo prošli bez lomova: mali smo savez, nedostaje novac, problemi sa igračima, sudijama, smjena Zlatka Kranjčara sa mjesta selektora crnogorske reprezentacije…“
„VREME„: Nakon Kranjčarove smjene, crnogorski mediji su pisali da se miješate u rad selektora, da ste u Fudbalski savez Crne Gore uveli strahovladu…
SAVIĆEVIĆ: Ne samo to! Poslije Kranjčarove smjene pisali su i da sam čovjek koji ne može da podnese tuđi uspjeh, da sam zalutao u fudbal… Odakle sam zalutao?! Iz Crnogorskog narodnog pozorišta ili iz Zvezde i Milana?!
Kada je riječ o Kranjčaru, nijesam jedini koji je sa njim imao problem; na Kranjčara su se konstantno žalili i igrači i ljudi iz uprave. Drugo, nije istina da se selektorima miješam u posao; imaju potpunu slobodu. E, sad, to što razgovaramo o sastavu tima, o strategiji, što traže moje mišljenje… Pa, igrao sam fudbal, ne hokej; valjda znam šta je šta. Ali, tako vam je u malim sredinama: uvijek ćete naći one koji misle da će, omalovažavajući druge, lakše izaći na kraj sa sopstvenom beznačajnošću. Takav smo mentalitet… Znam, tu sam rođen, ovdje započeo svoju fudbalsku karijeru.
Karijeru ste započeli u FK Budućnost?
Moji fudbalski počeci su vezani za Mladost, mali titogradski klub u koji sam došao 1981, kao petnaestogodišnjak. Prije toga, lopte sam igrao svuda – na ulici, u dvorištu, u školskom igralištu… Uglavnom po neravnom, nesređenom terenu, što mi je kasnije mnogo pomoglo. Zašto? Zato što sam, za razliku od djece koja su igrala na gradskim, uređenim stadionima i igralištima, morao da vodim računa o svakoj nijansi: naučio sam da osluškujem loptu, da je osjetim, da unaprijed predvidim gdje će otići.
(…)
Ceo tekst možete pročitati u novom broju nedeljnika Vreme koji je u prodaji od 8. novembra 2012. Pretplatnici na internet izdanje nastavak mogu pročitati sa ovog linka. (Pretplatnici: prvo se ulogovati pa onda kliknuti.)
