Crvenim srednjim prstom je kao putokazima praktično ocrtan povratak u škole i na fakultete. Bilo je potrebno manje od par dana da se ova kampanja zaustavi, jer je ona praktično političko samoubistvo
Ovih dana u Beogradu je sudbina ukrstila dva koncepta koja balansiraju između politike i umetnosti. Početkom godine otvorena je izložba tajanstvenog umetnika Benksija, čiji rad je inspirisan političkim događajima naše epohe na raznim tačkama planete, od Gaze, preko obala Sicilije, do Britanije. Posetioci mogu videti kolekciju njegovih plakata, omota, instalacija i napraviti svoj selfi dok grle bombu. Ova čuvena instalacija, kao i većina Benksijevih dela, podrazumeva intervenciju u javnom prostoru, grafit ili stensil koji postaje deo urbanog pejzaža i markira mesto na kojem umetnik skreće pažnju na događaj ili emociju. Njegova dela su zapravo najvrednija kada su svačija, a kada ih se dočepaju kolekcionari i galeristi, onda bivaju ugurana u svet novca i moći, od kojeg je veoma teško pobeći.
Ovaj paradoks dobio je svoje otelotvorenje poslednjih meseci u Beogradu i Srbiji tokom trajanja studentskih blokada. Svaki protest u ovoj zemlji je pre ili kasnije dobio i svoj umetnički izraz, pa smo devedesetih imali muziku alternativnih rok bendova, galeriju Rex, film Munje, Radio B92, bubnjare, a na kraju i pesnicu Otpora. Danas je simbol protesta krvavi dlan, a studenti na veoma kreativan i duhovit način koriste transparente, gifove i mimove na društvenim mrežama, kao i objave koje inspirišu, a izluđuju vlast nespremnu da odgovori na ovu vrstu otpora.
Možemo reći da je odgovor vlasti zapravo medijsko ili bukvalno zaletanje u demonstrante koji mesecima blokiraju saobraćajnice i odaju poštu žrtvama pada nadstrešnice u Novom Sadu. Odgovor je agresija u različitim oblicima. Jedan od njih su uvredljivi grafiti kojima se studenti vređaju ili pozivaju da se vrate učenju. Još pre nekoliko decenija moj kolega Teofil Pančić ustanovio je neraskidivu vezu nepismenosti sa svim ultranacionalističkim grafitima, i ona se održala do danas. Tako je na ulazu u Jovinu gimnaziju u Novom Sadu osvanuo crveni ćirilični grafit “Ćaci u školu”. Tako je preko noći barbarogenij iz Novoga Sada postao viralni i imaginarni protivnik studenata i protesta, naš Benksi, famozni “Ćaci”. On je dobio sve osobine maskiranih kapuljaša koji su pretili studentima, podržavajući režim za nekoliko hiljada dinara, uz zaštitu vlasti. Ćaci je ime jedne društvene grupe, jer u sebi sadrži skriveni individualitet ali i množinu kolektiviteta. Postoji isključivo kao reakcija, jer funkcioniše i postoji samo kao nemušti odgovor na zahteve studenata. Ćaci je reakcija u političkom smislu jer je predstavljen kao režimski surogat politički podobnog ili podobnih studenata i đaka.
Dok studenti štrajkuju i blokiraju fakultete, Ćaci želi da uči i polaže ispite. Dok studenti i građani stoje u tišini svakoga dana u 11.52, Ćaci želi da prođe jer baš tada ima neodložna posla pa je spreman ili spremna da se kolima zaleti u ljude. Čuo sam iz različitih izvora da za par stotina evra po teretanama vrbuju ćacije da “biju studente”, uz obećanje da je u slučaju hapšenja obezbeđena pravna pomoć. Ćaci može biti i nekoliko advokata koji će se sudu žaliti na gotovo jednoglasnu odluku o štrajku Advokatske komore Srbije, jer oni žele da rade, i dobiće najbrže rešenje u istoriji pravosuđa Srbije.
Poput potrage za identitetom Benksija, potraga za Ćacijem dobila je epske razmere. Vrhunac paradoksa je nastao kada je, na predlog gradonačelnika Kraljeva, Ćaci kao predstavnik onoga što vlast naziva “poštena Srbija” dobio krvavi srednji prst kao vizuelnu prezentaciju. Ćaci je preko noći postao “kurčepazitelj”, čuvar onoga što vlast i njene pristalice nude kao odgovor studentima i građanima koji ih podržavaju. Da ludilo bude veće, crvenim kurčićima je kao putokazima praktično ocrtan povratak u škole i na fakultete. Bilo je potrebno manje od par dana da se ova kampanja zaustavi, jer je ona praktično političko samoubistvo, priznanje sopstvene nekompetentnosti, bahatosti i primitivizma, ukratko svega onog za šta studenti optužuju aktuelnu vlast. Pre toga, pomenuti kapuljaši dobili su bizaran zadatak da čuvaju plakate sa kurčevima, što je dodatno obesmislilo kampanju, jer su isti momci prethodno imali zadatak da čuvaju bilborde sa Vučićevim likom. Umesto selfija na kojem posetioci grle bombu na Benksijevoj izložbi, pristalice vlasti su se identifikovale sa srednjim prstom, vrhovnim falusom. Ova vrsta simbolike bez prekida postoji u srpskom političkom životu, od Pobednika (kojeg su zvali Golać), do danas, preko čuvenih skulptura valjevskog umetnika Makija “Vođa” i “Vojvoda”, odnosno falusa na kojeg je nataknuto dupe, a što je opet bila metafora tadašnje koalicije Miloševića i Šešelja. Dobili smo svetleći falus koji je uradio Pijanista, kao i igre pojmom patke tokom protesta aktivista “Ne davimo Beograd”. Tada je advokat Đukanović bio besan na žutu opozicionu patkicu i nudio je “patka za tatka”. Sećate se, protesti su redovno održavani na mestu gradnje Beograda na vodi. Merenje patke je metafora za političko nadmetanje, kao u poslovici “u tuđega tatka pogolema patka”. Ćaci je zapravo postao čuvar tog penisa, koji je najviše obesmislio njegove tvorce, aktuelnu vlast.
Valjda je zato Ćacijevo prvo delo na ulazu u gimnaziju brže-bolje prefarbano, baš kao što su bez posla ostali kurcobranitelji na nadvožnjacima i pasarelama. Ali ne zavaravajte se, Benksijeva izložba trajaće par meseci i otići dalje, ali Ćaci nije nestao, on samo čeka novu priliku, povod i naređenje, kada će za par hiljada dinara ponovo nastaviti da šara po zidovima.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Američki predsednik Donald Tramp, koji je obećavao da će okončati ratove svojih prethodnika, poslao je nosače aviona, razarače i bombardere preko sedam mora, koji su bacali bombe od 13.600 kila na iranske bunkere 90 metara ispod zemlje, uvukavši Ameriku u rat sa Iranom. Nakratko je ispunio ratni cilj Izraela – koji je dosad ubio 17 iranskih atomskih naučnika – pa brzo proglasio misiju okončanom i isposlovao primirje, dok su odjekivale poslednje salve, nadati se, kratkog rata
Hajde da razmotrimo najgori strah pobunjenih građana. Pa šta ako za Vidovdan bude manje ljudi nego 15. marta? Gde li su se denuli? Da nisu, ne daj bože, sad naprasno preumili i rešili da podržavaju Srpsku naprednu stranku i režim Aleksandra Vučića? Da im nije Ćacilend miliji i draži od studentskog skupa? Ne budimo smešni, naravno da to nije slučaj
Vidovdanski sabor je opravdao svoje održavanje, ali bi mogao i danas da posluži kao podsećanje i svojevrstan poziv na trezvenost: ne treba pozivati Srbiju samo radi okupljanja velike mase (za tako veličanstene pesme ne postoji bis), već sačuvanu, itekako postojeću energiju usmeriti ka određenoj svrsi ne dopuštajući joj da iščili. To je greška koja se pravdoljubivim građanima Srbije ponavlja duže od tri decenije, od 9. marta 1991, sve do moćnih demonstracija povodom “Ribnikara” i Jadra i bilo bi vreme da se iz nje nešto nauči
“Studenti i građani ne smeju da nasedaju na priče o olakom i brzom preuzimanju vlasti, posebno ne na pozive za nasilnu promenu vlasti, jer nisu oni ti koji su ‘zakuvali’ ovu situaciju. Kombinacijom političkog Vudstoka, gandijevskom strpljivošću i upornošću oni su već dokazali da mogu igrati dugu utakmicu, trčati maratonsku trku. To je slika odgovorne politike, a ne samo da se politikom jednokratnog juriša ili na o-ruk sistem porazi režim, personalno promene nosioci vlasti, i ‘opet Jovo nanovo’”
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!