Banjalučka nervoza

Političko rukovodstvo Republike Srpske odavno nije bilo nervoznije. Aktualni premijer ovog bosansko-hercegovačkog entiteta čak strahuje da bi nehapšenje optuženih za ratne zločine do 9. decembra, kada se održava novi samit NATO-a, moglo „institucije RS ozbiljno dovesti u pitanje“. Predsjednik RS Dragan Čavić smatra da, na osnovu ranijih iskustava, međunarodna zajednica ima namjeru da preduzme neke sankcije prema institucijama ili pojedincima u RS nakon izvještaja Karle del Ponte. „Iako sankcije ne doprinose poboljšanju stanja, već u pravilu proizvode krizu institucija i političku krizu, izvjesno je da dio međunarodne zajednice tako ne misli“, rekao je Dragan Čavić.

U ovdašnjoj javnosti se ozbiljno spekuliše sa novim spiskovima na kojima rade SAD, OHR i Evropska unija, i na kojim bi se moglo naći više osoba nego je to bio slučaj sa prvim personalnim kaznama Pedija Ešdauna, kada je iz javnog i političkog života RS uklonjeno 60 osoba. Izvjesno je da će se međunarodni pritisak još više intenzivirati. Sa sankcijama ozbiljno računa veći dio predstavnika političkog života RS – za Adila Osmanovića, potpredsjednika RS, „najveću odgovornost snosi Vlada RS, odnosno MUP RS, koji nije zadovoljio očekivanja koja su pred njega postavljena“. Krstan Simić iz Saveza nezavisnih socijaldemokrata uvjeren je da će „uslijediti određene sankcije, jer je izostala ključna saradnja RS sa Haškim tribunalom“. Jedino potpredsjednik Srpske demokratske stranke Boško Šiljegović ne očekuje sankcije, budući da je „glavni tužitelj upozorila da je saradnja sa Hagom nedovoljna, ali ne i da je nema“. Za Sulejmana Tihića, člana Predsjedništva BiH nema više dileme „oko toga da svi poslovi bezbjednosti i policije moraju biti preneseni u nadležnost države, bez ikakve uloge entiteta“. Većina ovdašnje javnosti također je ubijeđena da će nesposobnost MUP-a RS u hapšenju optuženih za ratne zločine poslužiti međunarodnoj zajednici kao dobar argument za ukidanje ove institucije, jer slijede reforma i stvaranje jedinstvene policije na nivou države.

Za mnoge je ovaj Ešdaunov korak značio izvjesno olakšanje, jer ionako preplašeni političari RS, računali su sa prvim kaznama poslije izvještaja Del Ponteove. Sam Ešdaun najavio je uoči saopštavanja odluke o poništavanju Zakona o pomilovanju da će „objaviti mjere u cilju sprječavanja bh političara da ugrožavaju vladavinu prava“.

Ambasador Sjedinjenih Američkih Država Pjer Rišar-Prosper je rekao da „SAD razmatraju pitanja sankcija prema RS, jer ona nije uhapsila nijednog optuženika“. O detaljima nije govorio. Del Ponteova je bila još jasnija u intervjuu „Glasu Amerike“ u kojem je rekla da je „RS, a ne BiH, dio koji ne sarađuje sa Tribunalom, iako veći dio stanovništva tog entiteta upućuje izvinjenje za ono što se dogodilo“. Istina je, međutim, da još uvijek znatan dio srpskog stanovništva u ovom bh-entitetu Karadžića i Mladića diže na pijedestal heroja. Čak je Čavićevo izvinjenje zbog zločina u Srebrenici iz različitih razloga osuđeno u dobrom dijelu ovdašnje javnosti. Iako je pažnja cjelokupne međunarodne zajednice usmjerena na hapšenje Karadžića i Mladića, njihovi posteri, majice sa likovima, mogu nesmetano da se kupe u samom centru Banjaluke. U toj srpskoj ikonografiji u posljednje vrijeme im se pridružio i Draža Mihajilović.

Dobar dio ovdašnje političke javnosti oštru zamjerku za nehapšenje optuženih upućuje i predstavnicima međunarodne zajednice. Čak je dio izvještaja Karle del Ponte koji se odnosi na snage SFOR-a našao uporište u Republici Srpskoj. Glavna tužiteljica je isfrustrirana činjenicom da „SFOR treba da ode dok je Radovan Karadžić još uvijek na slobodi, posebno stoga što su joj svi komandanti SFOR-a obećavali da će ga uhapsiti tokom svog mandata“.

I u opštoj nervozi oko mogućih kazni visokog predstavnika za neispunjenje obaveze hapšenja optuženih za ratne zločine, Dragan Čavić je napravio dva važna iskoraka, barem na verbalnoj razini i prebacio lopticu dijelom na Srbiju, dijelom na institucije zajedničke države BiH. Najprije je u javnosti Milorad Dodik izjavio kako je Dragan Čavić dostavio devet adresa u Srbiji na kojima se kriju haški optuženici i to lično srbijanskom premijeru, pri čemu je Vojislav Koštunica bio rezervisan da bi potom Čavić negirao da je dostavio te adrese, a Koštunica tvrdio da je riječ o pogrešnim adresama. Druga prozvana institucija bila je Obavještajno-bezbjednosna agencija BiH. „Obavještajni rad, obavještajna pitanja, isključivo su u nadležnosti predsjedavajućeg Savjeta ministara i direktora te agencije. Šta oni rade? Da li postoji odgovornost kod njih u prikupljanju obavještajno-bezbjednosnih podataka kad su ova pitanja na redu“, upitao se predsjednik RS dodavši kako upravo „oni treba da odgovore gdje i na kojoj lokaciji se nalaze lica optužena za ratne zločine, bez obzira na to kojem narodu pripadaju.“

Čavićev odlazak kod predsjednika Srbije i Crne Gore Borisa Tadića također je predstavljao svojevrsno iznenađenje i to iz više razloga. Prije svega, zbog tradicionalno dobrih odnosa stranke koju Čavić predstavlja sa Koštunicom, koji je ipak druga „ideološka matrica“ od Tadića. Osim toga odlasci ovdašnjih političara na kanabet kod srbijanskih po mišljenje ovdje više nisu baš prihvaćeni sa velikim oduševljenjem, valjda zbog sjećanja sličnih sa Miloševićem.

Osim zbijanja srpskih redova u saradnji sa Haškim tribunalom, stvarnoj ili deklarativnoj, sve učestaliji su pozivi političkog establišmenta u RS na dobrovoljnu predaju optuženih. Isti kazuju da je dio ovdašnjih političkih aktera svjestan nemoći institucija kad je riječ o privođenju Karadžića i Mladića. Sama Karla del Ponte ukazala je na postojanje sistemskih rupa u bezbjednosnim strukturama RS u saradnji sa Hagom, što je Vlada RS oštro opovrgla. Ministar unutrašnji poslova Darko Matijašević nema informacije da su haški bjegunci u RS, ali „lično nije sretan zbog hapšenja“, iako to radi zbog budućnosti RS. Sve više je onih koji se pitaju kad će narod u Republici Srpskoj prestati da bude talac optuženih za ratne zločine. Žalosno je da se hapšenjem optuženih za ratne zločine u ovom entitetu počelo baviti tek iz pragmatičnih razloga – kad se pojavila opasnost što od ukidanja institucija, što iz straha od ukidanja same RS, a ne zarad moralnog otrežnjenja čitavog jednog naroda.