35 godina Vremena

Kako smo opstali tri i po decenije? To spada u ozbiljnu misteriju, pogotovo što u “Vremenu”, od prvog broja do danas, nikad nije bilo dobro. Moglo je biti samo gore (često) i malčice bolje (rijetko). A eto, izgurasmo 35 godina…

satirična ilustracija: vladimir stankovski

Poput Sjedinjenih Američkih Država, “Vreme” ima očeve osnivače i – da za razliku od Amerikanaca budemo politički korektni– majke osnivačice. Ta grupa vrhunskih novinara i intelektualaca bila je uvjerena da će nedjeljnik čiji je prvi broj izišao 29. oktobra 1990. biti vodeći jugoslavenski mejnstrim njuz-magazin po uzoru na “Tajm”, “Njuzvik”, “Špigl”, “Ekonomist” i neke druge.

Bili su u pravu, iako je nestala Jugoslavija i nastao rat, temeljni koncept “Vremena” je preživio. Razlog je taj što je iza izlaženja i opstanka naših novina stajao moralni imperativ svih nas koji smo ga stvarali. Riječ je o otporu ratovima, demagogiji, nacionalizmu, kultovima ličnosti, autokratiji, kriminalu, pljački naroda i, ujedno, našoj snažnoj borbi za ljudska i građanska prava, demokraciju, život dostojan čovjeka, sve uvrijeđene i ponižene.

Ovakva uređivačka politika traje svih trideset i pet godina “Vremena”. Sažima je – djelomično i nehotice pozajmljen od Pulicera – naš aktualni slogan: “Nezavisni uvijek, neutralni nikad”. Zaista, kao prvi privatni i nezavisni medij u Srbiji od 1945, ne pravdamo se nikome osim publici.

...

U uvodniku prvog broja “Vremena”, prvi glavni i odgovorni urednik Zoran Jeličić je napisao da će nam cilj biti “vrh dostignutih vrednosti u novinarskom zanatu i društvu uopšte. Izvan toga, ‘Vreme’ nema ni trajnih saveznika niti stalnih protivnika.”

Što se nas tiče, tako je i ostalo. Ipak, stekli smo trajne neprijatelje čiji su pritisci, podmetanja, napadi samo mijenjali formu i traju kroz čitavu našu istoriju – kako 29. oktobra 1990, tako i 29. oktobra 2025, a neće ih manjkati ni ubuduće. To su oni koji bi da istinu zamjene lažju, lične interese poture pod narodne, poltronstvom zatru lični integritet, relativiziraju pljačku, ratove i sva ostala svoja nepočinstva. Nikad im nismo popustili, nikad i nećemo.

Tokom naše tri i po decenije, mnogo toga se promijenilo u Srbiji i svijetu. Ni mi nismo izuzetak. Pomno čuvajući osnove i tradiciju, uvijek smo nastojali da idemo u korak s vremenom. To će reći da, pored štampanog i digitalnog izdanja, danas imamo internet portal, podkaste, video produkciju dokumentarnih filmova, njuzletere, profile na društvenim mrežama i druge medijske forme digitalnog doba. Šta tu donosi budućnost? To nije pitanje za novinarskog veterana i potpisnika ovog teksta, već za mlade ljude u redakciji koji će činiti “Vreme” u sljedećih trideset i pet godina.

Svaki jubilej – pa i ovaj – služi da se slavljenici pohvale i sami sebe potapšu po ramenu. Zaista, svašta smo dobrog, korisnog i pametnog uradili tokom svog postojanja i izlaženja. Bilo je grešaka i stranputica, hvala na pitanju. Naše izvinjenje glasi: nikad nismo svjesno i namjerno iznosili neistine, uvijek se radilo o brzopletosti, neznanju, banalnoj ljudskoj grešci i, možda, prejakoj strasti, ali ne o zloj namjeri.

“Vreme” nikad nije moralno posrnulo. Tokom svih proteklih godine uvijek smo bili na pravoj strani istorije. Tako je i sada. Predsjednici, premijeri, ministri i njihovi režimi dolaze i odlaze, mi ostajemo. Bez nas je nemoguće sagledati i razumjeti istoriju Srbije i postjugoslavenskog prostora u posljednjih trideset i pet godina, a što se njih tiče – neka sami vide što će pričati djeci i unucima.

Na kraju, “Vreme” čine, činili su i uvijek će ga činiti ljudi. Ako izuzmemo osnovne postulate, nikad nismo bili istomišljenici. Zbog čega se onda toliko držimo jedni drugih, trpeći konstantan stres i pritiske, žrtvujući lični i standard svojih porodica? Zašto je sadašnjim i bivšim članovima redakcije – bez obzira na sadašnje stavove – “Vreme” ako ne i najvažnija onda bar posebno bitna stavka u karijeri?

Odgovor je prost. Rad u “Vremenu” nikad nije bio tek običan novinarski posao. Riječ je nečemu neusporedivo većem od toga – riječ je o pozivu. Dok god bude živ taj osjećaj, živjeće i “Vreme”. U to ime, nastavljamo sljedećih trideset i pet godina.