

Novi broj „Vremena“
Pobuna i defetizam: Ko bi to da digne ruke?
Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Predsednici, premijeri, ministri i njihovi režimi dolaze i odlaze, mi ostajemo. I tako već 35 godina. Bez nas je nemoguće sagledati i razumeti istoriju Srbije i postjugoslavenskog prostora, a što se njih tiče – neka sami vide šta će pričati deci i unucima
Kako smo opstali tri i po decenije? To spada u ozbiljnu misteriju, pogotovo što u “Vremenu”, od prvog broja do danas, nikad nije bilo dobro. Moglo je biti samo gore (često) i malčice bolje (rijetko). A eto, izgurasmo 35 godina…


Poput Sjedinjenih Američkih Država, “Vreme” ima očeve osnivače i – da za razliku od Amerikanaca budemo politički korektni– majke osnivačice. Ta grupa vrhunskih novinara i intelektualaca bila je uvjerena da će nedjeljnik čiji je prvi broj izišao 29. oktobra 1990. biti vodeći jugoslavenski mejnstrim njuz-magazin po uzoru na “Tajm”, “Njuzvik”, “Špigl”, “Ekonomist” i neke druge.
Bili su u pravu, iako je nestala Jugoslavija i nastao rat, temeljni koncept “Vremena” je preživio. Razlog je taj što je iza izlaženja i opstanka naših novina stajao moralni imperativ svih nas koji smo ga stvarali. Riječ je o otporu ratovima, demagogiji, nacionalizmu, kultovima ličnosti, autokratiji, kriminalu, pljački naroda i, ujedno, našoj snažnoj borbi za ljudska i građanska prava, demokraciju, život dostojan čovjeka, sve uvrijeđene i ponižene.
Ovakva uređivačka politika traje svih trideset i pet godina “Vremena”. Sažima je – djelomično i nehotice pozajmljen od Pulicera – naš aktualni slogan: “Nezavisni uvijek, neutralni nikad”. Zaista, kao prvi privatni i nezavisni medij u Srbiji od 1945, ne pravdamo se nikome osim publici.


U uvodniku prvog broja “Vremena”, prvi glavni i odgovorni urednik Zoran Jeličić je napisao da će nam cilj biti “vrh dostignutih vrednosti u novinarskom zanatu i društvu uopšte. Izvan toga, ‘Vreme’ nema ni trajnih saveznika niti stalnih protivnika.”
Što se nas tiče, tako je i ostalo. Ipak, stekli smo trajne neprijatelje čiji su pritisci, podmetanja, napadi samo mijenjali formu i traju kroz čitavu našu istoriju – kako 29. oktobra 1990, tako i 29. oktobra 2025, a neće ih manjkati ni ubuduće. To su oni koji bi da istinu zamjene lažju, lične interese poture pod narodne, poltronstvom zatru lični integritet, relativiziraju pljačku, ratove i sva ostala svoja nepočinstva. Nikad im nismo popustili, nikad i nećemo.
Tokom naše tri i po decenije, mnogo toga se promijenilo u Srbiji i svijetu. Ni mi nismo izuzetak. Pomno čuvajući osnove i tradiciju, uvijek smo nastojali da idemo u korak s vremenom. To će reći da, pored štampanog i digitalnog izdanja, danas imamo internet portal, podkaste, video produkciju dokumentarnih filmova, njuzletere, profile na društvenim mrežama i druge medijske forme digitalnog doba. Šta tu donosi budućnost? To nije pitanje za novinarskog veterana i potpisnika ovog teksta, već za mlade ljude u redakciji koji će činiti “Vreme” u sljedećih trideset i pet godina.
Svaki jubilej – pa i ovaj – služi da se slavljenici pohvale i sami sebe potapšu po ramenu. Zaista, svašta smo dobrog, korisnog i pametnog uradili tokom svog postojanja i izlaženja. Bilo je grešaka i stranputica, hvala na pitanju. Naše izvinjenje glasi: nikad nismo svjesno i namjerno iznosili neistine, uvijek se radilo o brzopletosti, neznanju, banalnoj ljudskoj grešci i, možda, prejakoj strasti, ali ne o zloj namjeri.
“Vreme” nikad nije moralno posrnulo. Tokom svih proteklih godine uvijek smo bili na pravoj strani istorije. Tako je i sada. Predsjednici, premijeri, ministri i njihovi režimi dolaze i odlaze, mi ostajemo. Bez nas je nemoguće sagledati i razumjeti istoriju Srbije i postjugoslavenskog prostora u posljednjih trideset i pet godina, a što se njih tiče – neka sami vide što će pričati djeci i unucima.
Na kraju, “Vreme” čine, činili su i uvijek će ga činiti ljudi. Ako izuzmemo osnovne postulate, nikad nismo bili istomišljenici. Zbog čega se onda toliko držimo jedni drugih, trpeći konstantan stres i pritiske, žrtvujući lični i standard svojih porodica? Zašto je sadašnjim i bivšim članovima redakcije – bez obzira na sadašnje stavove – “Vreme” ako ne i najvažnija onda bar posebno bitna stavka u karijeri?
Odgovor je prost. Rad u “Vremenu” nikad nije bio tek običan novinarski posao. Riječ je nečemu neusporedivo većem od toga – riječ je o pozivu. Dok god bude živ taj osjećaj, živjeće i “Vreme”. U to ime, nastavljamo sljedećih trideset i pet godina.


Vlasti Aleksandra Vučića pojačavaju represiju i huškaju svoje protivnike jedne na druge. Ideja je prosta – pokazati da se pobuna tobože ne isplati i da je „pametnije“ odustati


Može se reći da su izbori koji se održavaju u deset lokalnih samouprava – najskuplji lokalni izbori u istoriji svetskog višestranačja. Upregli su naprednjaci sve svoje resurse da bi pobedili na tim izborima, ne bi li održali utisak nepobedivosti. Represija koju svakodnevno sprovode ima pre svega za cilj da stvori percepciju režimske moći i odlučnosti. Bitka se, kako stvari stoje, vodi pre svega na psihološkom planu. Ključno je pitanje da li će utiske koje produkuju naprednjaci uspeti da nametnu većini građana i da im oduzmu svaku nadu da su političke promene moguće


Šta se zaista dešava u poslednjih nedelju-dve na Kosovu? Da li je zaista rešeno pitanje boravišnih dozvola i da li je uzimanje, odnosno dobijanje kosovskih dokumenata veliki ili mali korak i ka čemu? Da li je srpskoj zajednici na Kosovu išta lakše ili ne? Kako na to gleda, ako uopšte gleda, Brisel? Hoće li Srbija zatvoriti makar jedno pregovaračko poglavlje u okviru onog čuvenog i sve daljeg puta ka članstvu u EU? I kakve veze, ako ikakve, sa tim imaju predlozi Aleksandra Vučića


Status Kosova ostaje centralno pitanje za Srbiju. U takvom kontekstu, dinamika evropskih integracija susednih država dobija poseban značaj. Brza integracija Crne Gore značila bi dodatno razdvajanje političkih tokova u regionu i smanjenje manevarskog prostora Beograda u odnosima sa Evropskom unijom


Naša prva adresa je zgrada iz pedesetih godina – verovatno neokrečena od tada. Gospođa u penziji: “Mi smo aktivisti za studentsku listu. – Izvinite, ja vas ne podržavam.” Entuzijazam blago opada. Ulazimo u sledeću zgradu. Građena je kasnih sedamdesetih, fasada je od betona i crvene cigle, osam spratova, bez lifta. “Oooo, pa gde ste vi meni, znam sve, vidimo se na glasanju”
Propagandne strategije režima
Ima li pobunjeno društvo razlog za defetizam Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve