Beograd je navikao da guta bol. Da se pravi da ne vidi, da ne čuje, da preživi. Ali poslednjih godinu dana, ovaj grad ima svoj metronom – šesnaest minuta tišine. Toliko traje sećanje na šesnaest ljudi poginulih pod nadstrešnicom u Novom Sadu. Toliko traje ono što je ostalo od dostojanstva u zemlji koja se navikla da sve preživi osim istine.
Dijana Hrka, majka jednog od stradalih pod nadstrešnicom Železničke stanice u Novom Sadu, najavila je štrajk glađu 1. novembra. Rekla je to mirno, bez teatra. I nastao je muk – ne onaj koji traži aplauz, već onaj koji govori više od svih govora.
Sledećeg dana, u 11:52, došla je u Beograd i sela ispred Narodne skupštine. Na majici: “Mama protiv mašinerije.” U tih nekoliko reči staje sve što treba da znamo o ovoj zemlji. Njen štrajk traje četiri dana, a borba mesecima.
Odgovor sistema
Ljudi dolaze iz cele Srbije iz Kragujevca, Subotice, Niša, Užica, Novog Sada. Dolaze tiho, da budu uz nju. Ne donose ništa osim prisustva. To nije masa, to je zajednica. To nije protest, to je svedočenje. Dolaze da kažu da nisu svi otišli, da nije sve umrlo.
Ali država nije došla.
Umesto toga, došla je muzika. Sa druge strane ograde, iz šatorskog naselja koje građani zovu Ćacilend, trešti ozvučenje. Patriotske pesme, himne, narodnjaci – sve osim tišine.
Umesto dijaloga – bas. Umesto odgovora – zvučnici. I između njih – majka koja gladuje.
Tišina kao građanski otppor
U jednom trenutku, sistem ju je naterao da uzme megafon i, pred kordonom iza koga vire ljudi sa crnim kapuljačama, pred “patriotama“, ispriča kako je izgledala identifikacija tela svog sina. Kako su je pustili da vidi ono što nijedna majka ne bi smela da vidi.
Kako je spoznala kraj.
To nije politička scena, to je ogledalo ove države, koja umesto da ćuti sa njom, pušta pesme da je nadjačaju. Ova zemlja ima najglasniju tišinu na svetu. Nikada ne plane do kraja. Uvek se zaustavi na ivici besa.
Ljudi koji dolaze da podrže Dijanu Hrku ne nose transparente, jer znaju da bi ih sistem odmah proglasio neprijateljima. Zato ćute.
I ta tišina postaje autentični oblik građanskog otpora.
Paradoks Beograda
Beograd je uvek imao svoj paradoks: zna da voli, ali ne zna da brani ono što voli. Zna da saoseća, ali se boji da podigne glas. Zato je Dijana Hrka postala simbol – ne zato što je to želela, nego zato što joj nije ostalo ništa drugo.
Njen štrajk glađu jede granit ispred Skupštine bolje nego bilo koji protest. Beograd je previše puta pokazao da ume da preživi.
Ali sada je red da pokaže da ume i da se stidi.
Svaka država ima svoj test humanosti. Naša je pala.
“Mama protiv mašinerije.“ To nije slogan. To je presuda. I dok god ona štrajkuje – ta presuda važi.
Autorka je novinarka Foneta