Za „Vreme“ iz Zagreba
Najduži štrajk u povijesti hrvatskog školstva nakon 35 dana završen je u ponedjeljak po podne dogovorom premijera Andrej Plenkovića i skupine najvećih školskih sindikata. Nastavnici su tražili dostojanstvo. Prevedeno na razumljiv jezik, tražili su povećanje koeficijenata za plaće na 6,11, čime bi bili relativno uzdignuti iznad nekih profesija koje imaju manje obrazovanja a veće koeficijente.
Andrej Plenković bio im je spreman dati i više od onoga što traže, ali ne i točno ono što traže. On je nudio povišicu plaće, bio je široke ruke, učitelji bi dobili bingo – ali bez mijenjanja koeficijenata. Gdje je ratio ove, na prvi pogled čudne računice u kojoj je – zadržimo li se na razini matematičke analize – manje više, a više manje?
PLENKI JE MALO NERVOZAN
Korijen je, dakako, u politici. Plenkoviću uskoro dolaze predsjednički izbori, na kojima Kolinda Grabar Kitarović sa sobom vuče i njega – propadne li ona, Plenković gubi druge izbore za redom (proljetos je izgubio izbore za EU parlament), a onda će, na proljeće, u izborima za predsjednika stranke biti opterećen stigmom serijskog luzera pa mu se ne piše dobro. U stranci ga mrze kao psa; tretiraju ga kao trojanskog konja ljevice, „jugokomunističkog gojenca“ i najradije bi ga zamijenili s nekim kvalitetnijim Hrvatom, ali koncentracija takvih baš i nije prevelika. Ipak, već su se dva, tri hadezeovca javila s namjerom da ga detroniziraju i pošalju u povijest, pa je Plenki malo nervozan.
Čak i ako prođe tu stranačku etapu – koja je i najvažnija, jer tko ima HDZ ima i Hrvatsku – na jesen ga čekaju parlamentarni izbori, na kojima mu put do pobjede može prokrčiti samo neki stranački Mojsije, a takvoga u HDZ-u više nemaju. Bio je to Vlado Šeks, ali je ostario i onemoćao. Prije par mjeseci Plenković je dobio zvučnu pljusku od sindikata, koji su nakon njegovog prijedloga zakona o umirovljenju sa 67 godina skupili dovoljno potpisa za referendum, pa je morao izvesti salto mortale, izvisiti bijelu zastavu, odustati od zakona. Odustao je od svega što je do jučer zagovarao i počeo zagovarati sve što je do jučer ocrnjivao, ali mu je na duši ostala teška rana. Druga šamarčina od sindikata u tako kratkom vremenu bacila bi ga na koljena, pa je zato bio spreman dati sve, pa i više – kako rekosmo – osim onoga što nastavnici traže, jednokratne povišice koeficijenta.
DOSTOJANSTVO NA RATE
U ponedjeljak, poslije 16 sati na Markovom trgu zavijorio je bijeli dim. Plenković i sindikati dogovorili su se o prestanku štrajka te povećanju koeficijenata. Koeficijent će se – rečeno je – povećati šest posto, ali u tri navrata. Prvi je već na plaći od 1.12. koja se obračunava u januaru i tu će koeficijent biti povećan za tri posto. Iduće je povećanje 1. juna kada će se koeficijent povećati za jedan posto, a ostalih dva posto povećat će se od 1. januara 2021. godine.
Premijer Plenković je rekao i kako će štrajk biti plaćen, no da nadoknada nastave neće. Nastavnici su tako dobili dostojanstvo na rate, a Plenković je ostao u nokdaunu, ali nije nokautiran. Za mjesec, dva već će svi zaboraviti što se dogodilo u ponedjeljak popodne, a on će na izbore moći izaći kao neporaženi lider koji je bio na konopcima dulje od mjesec dana, pa ipak nije pokleknuo, a pritom je i nastavnicima digao plaće, više no ikad itko u hrvatskoj povijesti. To je, naime, njegov rječnik.
SVI PROTIV VLADE
Bivši ministar gospodarstva u vladi Ivice Račana, Goranko Fižulić, na televiziji N1 dao je prodornu analizu u kojoj je pokazao kako je ovo bilo više od protesta. Na diskurzivnoj, motivacijskoj i političkoj razini, bio je to protest za drukčiju Hrvatsku. U njemu, za razliku od protesta „šatoraša“ (veteranski prosvjed koji je otpuhao lijevu vladu Zorana Milanovića i lijevog predsjednika Ivu Josipovića) nije bilo „Jugoslavena“, „četnika“, „Pupovca“, „komunizma“ i sličnih strašila koja najlakše mobiliziraju dio građana na bunt. Nastavnici su pokazali da žive u svom vremenu i svom prostoru, što u Hrvatskoj – koja sve više nalikuje na Srbiju – baš i nije običaj.
„Ovaj bunt ima daleko šire posljedice nego što je to izgledalo na početku“, rekao je Fižulić, pa dodao: „Radi se o buntu protiv poretka u kojem jedna politička opcija ima monopol 20 i nešto od 30 godina (samostalnosti) koji nije uspio, jer svaki dan čitamo o aferama koje se nižu. To stvara frustraciju, i to bi društveno stanje trebalo prisiliti društvenu elitu da evoluira i promijeni se, ili ćemo doživjeti situaciju kakvu ima Hongkong. Bio sam mišljenja da u Hrvatskoj ne možemo imati takav prosvjed kakav ima Hongkong, jer imamo veliko iseljavanje pa se i frustracija iseljava, ali ovo pokazuje da ipak ima ljudi koji su spremni svoju frustraciju donijeti na ulicu i javno je pokazati“, kazao je Fižulić.
Prema njegovoj procjeni, štrajk su podržali svi od krajnje desnice do krajnje ljevice, sve društvene skupine koje se protive vladi Andreja Plenkovića.
„Uz Vladu su ostali profesionalni
PR-ovci, klonovi Vlade koji govore ono što bi javnost trebala misliti, i zbunjena manjina koju ovakav društveni bunt koji nije nacionalistički motiviran, koji nije protiv srpske manjine ili Pupovca buni. Radi se o društvenoj i socijalnoj nepravdi u kojoj jedan društveni sloj predstavlja sve druge marginalizirane skupine koje ne prihvaćaju život u društvu kakvo imaju danas“, kazao je Fižulić.
Odmah nakon prosvjetnih radnika, na vrata Plenkovićeve vlade zakucali su carinici. I oni traže veće koeficijente, dostojanstvo et cetera. Ovih dana nije lako biti hrvatski premijer.
