
Gaza
Upitan sporazum o prekidu vatre: Desetine Palestinaca ubijeno u Pojasu Gaze
Najsmrtonosniji napadi izraelske vojske na Gazu otkako je 10. oktobra na snagu stupio prekid vatre najozbiljniji su izazov za krhko primirje
 
    
Pad Vlade u Francuskoj izgleda da više nije vest. Predsednik Makron “potrošio” je svog trećeg premijera od raspuštanja Parlamenta i vanrednih izbora leta 2024. (petog od 2022. i početka svog drugog mandata), čime se francuska politička i parlamentarna kriza nenadano dodatno produbila
Imamo novog rekordera francuske političke efemernosti. Sebastijen Lekorni (39), možda poslednji od najlojalnijih saradnika predsednika Emanuela Makrona (na različitim ministarskim pozicijama još od 2017. godine i dolaska Makrona na vlast) održao se na funkciji premijera čak 27 dana (prethodni Barnijeov rekord bio je nepunih 90), dočim se njegova vlada može smatrati apsolutnim rekorderom kratkovečnosti, jer od imenovanja u nedelju 5. oktobra 2025. u večernjim satima do Lekornijeve ostavke u ponedeljak 6. oktobra pre podne, nije sastavila ni celih 15 sati. Cinik bi dodao da oni retki novoimenovani ministri u njoj nisu stigli ni da pošteno dostave ostavke na poslaničke mandate u pisarnicu Narodne skupštine, a kamoli da posete svoja ministarstva, a već su se našli u ostavci (uz pravo na difolt tromesečno obeštećenje – čitaj, ministarsku platu – a na opšte oduševljenje socijalno i ekonomski najugoženijih slojeva stanovništva).
Pokušajmo stoga, koliko je to moguće za jedan nedeljnik, da skiciramo najsvežiji presek stanja i sažmemo gotovo live–stream “odjeka i reagovanja”, a nadasve spekulacija o najnovijem i dosad neviđenom političkom momentu u recentnijoj francuskoj političkoj istoriji, uprkos tome što se događaji sustižu i prestižu od juče pre podne do zaključenja ovog teksta (utorak veče).
DIJALEKTIKA GLAVE I ZIDA
Kako ono kažu za onog koji se “čineći iste poteze, nada drugačijem ishodu”? (Indijanski tvrdoglavica, rekao bi pesnik za decu). Nakon debakla Mišela Barnijea i opoziva njegove vlade decembra 2024. i još gorčeg ukusa tavorenja i devet neslavno protraćenih meseci premijera Fransoa Bajrua, za koga je izglasavanje nepoverenja u Parlamentu početkom prošlog septembra bilo olakšanje gotovo za sve, predsednik Makron je imenovanjem Lekornija iz rukava izvukao možda svog poslednjeg keca, a sve u nastojanju da, uprkos odnosu snaga u Parlamentu (o širem javnom mnenju da ne govorimo), nanovo oformi vladu artikulisanu oko svoje politike (koje tačno, ne zna se) i svog koalicionog bloka, takozvane “zajedničke platforme” koju čine Makronova (sada više Atalova) Renesansa i nekolicina desno-centarskih partija, pre svega Bajruov Modem i Horizonti takođe bivšeg premijera Eduara Filipa.
Najavivši jasan raskid sa svojim prethodnicima (mada samo njegovo imenovanje ne predstavlja nikakav raskid već tvrdoglavu potvrdu kontinuiteta), Lekorni je posle tronedeljnih konspirativnih sastanaka s različitim političkim partnerima u prvi mah pružio izvesne pozitivne signale, pre svega najavivši da neće potezati famozni i jednako kontroverzni Član 49.3 Ustava pri usvajanju novog budžeta, čime je jasno sve u parlamentu (posebno levu i ekstremno desnu opoziciju) stavio pred sopstvenu političku odgovornost. Uprkos još nekoliko, prevashodno kozmetičkih ustupaka (dakako prema desnijoj strani političkog spektra), Lekorni je u nedelju objavio sastav nove vlade s tri četvrtine istovetnih ministara kao u prethodnoj Bajruovoj vladi koja je doživela brodolom.
Da montipajtonovština od “raskida” bude veća, “šlag na tortu” bilo je imenovanje Bruna Le Mera za ministra vojnog, što je bio i direktan povod da novi/ stari ministar unutrašnjih poslova i šef pabiraka “klasičnih degolovskih” desnih Republikanaca – virulentni Bruno Retajo, otkaže učešće u Vladi i primora Lekornija na ostavku. Da podsetimo, Bruno Le Mer – popularno “Gospodin Hiljadu Milijardi” – predstavlja oličenje francuskog budžetskog iskliznuća i stratosferskog uvećanja javnog duga, iniciranog još za kovida već legendarnim geslom “šta god da košta”. Dodajmo još i to da se Le Mer nakon prošloletošnjeg Makronovog izbornog debakla, samovoljno “zauvek” povukao iz politike, našavši lukrativno uvirezitetsko uhlebljenje na pitomim obalama Ženevskog jezera.
Kako beše, isti politički potezi (cinik bi dodao, sa istim ljudima na istim pozicijama), a različit ishod?

MOGUĆE OPCIJE
Pre nego što se vratimo na dublje razmatranje ćorsokaka iz koga francuska politička elita nikako da se iskobelja, navedimo one četiri opcije koje predsedniku Makronu u ovom trenutku stoje na raspolaganju.
Teorijski, prva opcija bila bi ponovno imenovanje Lekornija ili nekog iz tabora “zajedničke platforme”. No, Makronovo tvrdoglavo neodustajanje od sprovođenja sopstvene politike (ma šta ona više predstavljala) dovelo je do totalnog sunovrata njegovog rejtinga i gotovo visceralnog odbacivanja (praktično otvorene mržnje) širokih slojeva društva prema svemu što predstavlja Makron, “makronizam” i uopšte “Makronija”, kako se kolokvijalno naziva Makronov sistem i tehnologija vladanja.
Druga opcija bila bi imenovanje premijera iz levog tabora (shodno prošlogodišnjim izbornim rezulatatima), ali osim što je takav “momentum” odavno prohujao, takva vlada bila bi verovatno još kratkovečnija od dosadašnje tri, jer bi se lako pronašla većina za njen trenutni opoziv.
Treća i politički možda najmanje verovatna bila bi opcija imenovanja tehnokratske vlade (po uzoru na italijanski model Marija Dragija) koja bi “tekućim poslovima” i nekim minimalno konsenzualnim budžetom premostila period do sledećih predsedničkih izbora maja 2027. godine.
Konačno, četvrta i verovatno neizbežna opcija bila bi ponovno raspuštanje Narodne skupštine i sazivanja novih vanrednih parlamentarnih izbora, čiji se rezultat – odnosno odnos snaga u novom parlamentu – po mnogima suštinski ne bi mnogo razlikovao od trenutnog, osim što bi se Makronova koalicija još dodatno okrunila, a ekstremno desno Nacionalno okupljanje (RN) Marin Le Pen ukrupnilo svoje redove.
Postoji i peta opcija koju zazivaju i RN i radikalno levi LFI Žan-Lika Melanšona, a to bi bila ostavka predsednika Makrona, o kojoj za sada, makar prema rečima prvog zainteresovanog, nema govora. Poslanici LFI čak su pred parlamentom inicirali i postupak opoziva predsednika mada takav ishod nema nikakvih izgleda za uspeh usled izuzetno komplikovane ustvano-pravne procerure koju to zahteva (osim što za to ne postoji valjan ni pravni ni politički razlog).
POLITIČKA KRIZA ILI KRIZA REŽIMA?
U duhu svog krajnje slobodnog tumačenja sopstvenih ustavnih ovlašćenja (setimo se prošlogodišnjeg ničim izazvanog produženja punopravnosti vlade u ostavci za punih nedelju dana, uprkos ostavci Gabrijela Atala u ustavnom roku od 24 sata), Makron je i ovaj put, prethodno uvaživši Lekornijevu ostavku, a po samoinicijativnom povlačenju Bruna Le Mera nakon haosa koje je izazvalo njegovo imenovanje, narečenog Lekornija – kome je privremeno dodat i resor odbrane u ostavci – zamolio za još dva dana “pregovora poslednje šanse” do srede uveče, kada će, u slučaju još jednog neuspeha, Makron konačno preuzeti svoj deo odgovornosti i obznaniti svoju odluku. Da stvari budu još smešnije, Lekorni je prihvatio novi zadatak, precizirajući ipak da sebe ne vidi na čelu takve vlade “izvučene na mišiće”.
Pitanje koje francusku politiku prožima posebno od prošlogodišnjih izbora zapravo je veštačka dilema. Brojni konstitucionalisti i specijalisti javnog prava saglasni da se radi o dubokoj političkoj, parlamentarnoj i partijskoj krizi, koja je, istina, pokazala i izvesne limite Pete Republike, ali se nikako ne radi o krizi režima, drugim rečima o krizi državnog i ustrojstva vlasti u Francuskoj, budući da su francuske institucije pokazale izuzetan stepen otpornosti na trenutne više nego turbulentne političke okolnosti (posebno partijske zađevice i aporije koje su bile svojstvene Četvrtoj Republici, ali su se pokazale i fatalnima).
Reč je o promeni političke paradigme utoliko što je nastupilo doba iznalaženja nužnih političkih kompromisa usled fragmentacije (u najmanju ruku tripartizma) odnosa snaga u Parlamentu, od kojih nijedna politička opcija nije ni blizu relativne, a kamoli apsolutne većine u Parlamentu, kako je do sada to bio slučaj u Francuskoj, s klasična dva politčka tabora – levim i desnim. Francuski političari bi u tom smislu morali bolje da se ugledaju na svoje evropske partnere (Nemačku, Holandiju, Belgiju ili Italiju u najmanju ruku) gde su široke koalicije i nužni kompromisi jedini način prevladavanja katakad i više nego nagomilanih problema. Otud i vidan Lekornijev žal što je “nekima preča partija nego otadžbina”.
Naravno sve političke kalkulacije i unutarstranačke podele (među levičarima već poslovične, a odnedavno i među sve desnijim Republikancima), u kojima se delovi stranke kolebaju između podrške nekoj budućoj makronističkoj vladi i eksplicitnog distanciranja od “saučestvovanja” u totalnom krahu Makronove političke ideje i njenom poražavujućem bilansu u perspektivi budućih izbora: lokalni izbori s proleća iduće godine, potom predsednički maja 2027.
Što se tiče Melanšovnog LFI, a posebno RN Marin Le Pen (koji svako iz svojih razloga prizivaju nove prevremene što parlamentarne što predsedničke izbore), oni su odlučni da svaku buduću vladu proizašlu iz trenutnog saziva Parlamenta opozovu čim se za tako nešto ukaže prva prilika.
EKONOMSKE REPERKUSIJE POLITIČKE KRIZE
Nakon svih političko-institucionalnih komplikacija, ćorsokaka i aporija, konačno su na “dnevni red” došla i razmatranja finansijskih i opštih ekonomskih reperkusija duboke političke krize u Francuskoj. Osim astronomskog javnog duga od 3416 milijardi evra na polugodištu 2025. (eufemistički 115% BDP), mnoge ekonomske stručnjake (nezavisno od njihove eventualne političke boje) daleko više brine budžetski deficit od bezmalo 160 milijardi evra (5,8% BDP), koji u narednoj godini preti da pređe i 200 milijardi. Poslovično opsesivno-kompulzivni statističari izračunali su čak da je opoziv Barnijeove vlade Francusku koštao 0,3% rasta BDP u ovoj godini, uz neznatno povećanje nezaposlenosti za 0,1 %.
Na unutrašnjem planu, opšta politička neizvesnost dovela je do drastičnog pada investicija (tri četvrtine malih i srednjih preduzeća zamrzlo je sve investicije u toku 2025. godine, a dve trećine među njima ne očekuje rast obima poslovanja u ovoj godini).
Na međunarodnom planu, situacija je još dalje od ružičaste. Pre nepune dve nedelje rejting agencija Moody’s snizila je kreditni rejting Francuske, a na to se do kraja nedelje sprema i agencija Standard and Poor. Osim toga, na međunarodnom obligacionom tržištu porasle su kamate na francuski dug, što brojne krupne francuske banke može dovesti u ozbiljnu dubiozu ukoliko dođe do masovne prodaje ovih finansijskih vrednosti koje velike francuske banke imaju u izobilju u svojim portfolijima, posebno imajući u vidu da su one centralni finansijski organi koji novac pozajmljuju i privredi i stanovništvu.
Na tlu EU, od potencijalne finansijske i ekonomske krize u Francuskoj ponajviše strahuje nemački kancelar Merc, jer Nemačka je, uprkos ispoljenom voluntarizmu vlasti, ušla u ekonomsku recesiju, a evro već nedeljama beleži postojan pad u odnosu na američki dolar. Drugim rečima, situacija je dovoljno alarmantna da, prema nekim mišljenjima, nije isključeno ni mešanje MMF u zavođenje budžetske i fiskalne discipline u Francuskoj.
U ovom trenutku, svi u Francuskoj kao da su zadržali dah, makar do srede uveče, u iščekivanju Makronovog “preuzimanja odgovornosti” i njegove konačne odluke. Oprezni, dakako danteovski nastrojeni optimisti, veruju da je ovo “valjda poslednji krug političke krize u Francuskoj” ili se makar tome nadaju iako nas je stari dobri Sioran odavno naučio da “nadati se znači demantovati budućnost”.

Najsmrtonosniji napadi izraelske vojske na Gazu otkako je 10. oktobra na snagu stupio prekid vatre najozbiljniji su izazov za krhko primirje

Jedan od najjačih atlantskih uragana ikada Melisa, najpre je žestoko pogodio Jamajku i Haiti, a sada preti Kubi. Melisa je već zvanično odnela sedam života na Karibima

Karibi su pod udarom razornog uragana Melisa, koji je pogodio jugozapadnu obalu Jamajke brzinom vetra od 295 km/h. Bahamske vlasti naredile su evakuaciju više ostrva uoči nailaska oluje.
 
    
    
    
    Još jedan incident dogodio se u Crnoj Gori. Dva lokala u vlasništvu Turaka u Baru su demolirana. Niz incidenata usledio je nakon što je tokom vikenda izbio sukob između stranih državljana, pretežno Turaka i meštana podgoričkog naselja Zabjelo

Nakon što je u Crnoj Gori privedeno 45 turskih državljana zbog nekoliko incidenata u kojima je bilo nasilja, vlasti Crne Gore uvele su vize za Turke
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve