Stopama Franje Tuđmana

Teško da se itko iznenadio rezultatima predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, osim dosadašnjeg predsjednika Ive Josipovića, koji je petogodišnji mandat potrošio uglavnom na čitanje i tumačenje svog rejtinga i istraživanja javnog mnijenja o svojoj predsjedničkoj premudrosti. Ostat će, bar u „novijoj hrvatskoj“ (od 1990. godine) povijesti kao jedini dosad koji je izgubio drugi mandat i to od političarke slabo prisutne u hrvatskoj politici (više se bavila međunarodnim hrvatskim i inim „poslima“) Kolinde Grabar Kitarović.

Iza Josipovića je, bar formalno, stajao SDP premijera Zorana Milanovića, iza Grabar Kitarović HDZ Tomislava Karamarka. Danas svi buče po hrvatskom medijskom prostoru da su upravo Milanović i njegova neuspješna Vlada, kao i SDP, bili uteg Josipoviću, dok nitko ne spominje da je upravo HDZ, „stranka opasnih namjera“, kako ju je davnih dana nazvao pokojni Ivica Račan, umnogome uvjetovala loše rezultate Milanovićeve i SDP-ove vlasti. Teško je bilo, nakon godina uništavanja, lopovske privatizacije, nepotizma, uništavanja ekonomije i ostvarivanja HDZ-ove mantre o 200 bogatih porodica u Hrvatskoj (autorstvo: Franjo Tuđman), brzo nešto promijeniti, pogotovo zato što su se i Milanović i njegova svita ponašali baš račanovski, nojevski gurajući glavu u pijesak i ne rješavajući baš ništa od naraslih problema, koji su doveli do isto tako narastajućeg siromaštva hrvatskih građana, prisilnih izvršenja i deložacija, nemogućnosti vraćanja kredita, propasti ekonomije, nedostatka investicija i rasta moći njihovih tajkuna.

ZVUČI POZNATO, ZAR NE?: Već prvi krug izbora najavio je neizvjesnost. Gotovo su bili izjednačeni i Josipović i Grabar Kitarović (malo više od jedan posto prednosti Josipovićeve), kandidat baš desnice Milan Kujundžić tek je nekoliko postotaka dobio, za razliku od Ivana Vilibora Sinčića koji je – nepoznat dotad, tek jedan od predvodnika nevladine organizacije Živi zid koja pokušava spriječiti deložacije građana upale u kreditne nevolje – dobio više od 16 posto glasova.

Onda su krenule računice, tko na koga može računati. Naravno da je dio Kujundžićevog rezultata sebi priskrbila Grabar Kitarović, a da je Josipović računao na Sinčićeve glasove. Očito uzalud. Sam Sinčić, dečko koji pojma o stvarnosti nema (čak nije znao niti da je Bin Laden ubijen!), koji je pričao sasvim populistički – kao i ostali kandidati, doduše – o socijalnoj pravdi (za koju, bar nešto, radi, za razliku od drugih), pozvao je svoje glasače iz prvog kruga da glas ne daju nikome. Svi su isti, glasila je njegova poruka i čini se da se baš primila.

U drugom krugu je, kako podaci govore, dupliran broj tzv. nevažećih glasova; kod nas se to zvalo „bijelim“ listićima, onim Čiča Glišama, pa podaci kažu da ih je bilo oko 2,7 posto, više no ikad na hrvatskim izborima. S obzirom na broj hrvatskih birača, nije to manje od nekoliko desetaka hiljada glasova, pa kad se tome dodaju i brojke koje je od izbora 2009. godine Josipović izgubio do ove godine (samo u Zagrebu oko 50 hiljada glasova koje je tada dobio, a tu su i Split, Osijek, Rijeka…)… Nisu ti glasovi otišli u fond Grabar Kitarović, nego su izostali u glasačkim kutijama na koje je računao Ivo Josipović.

VAPAJI I DRAGIČIN SINDROM: Badava je bio i vapaj Vesne Pešić objavljen, uoči izbora, u riječkom „Novom listu“, da se ne propagiraju „bijeli listići“, jer – eto – vidimo mi na našem slučaju kako to završava. Bar dio građana tim savjetom nije bio impresioniran, jedan veliki dio je apstinirao i ostao kod kuće, a oni drugi su pokazali ponovo podijeljenost „dvije Hrvatske“ koju, kako je danas jasno, ni Franjo Tuđman preuzimajući Frankovu generalsku ideju o pomirenju, ne bi uspio pomiriti ni danas, kao što to nije uspio niti onomad kad je „feralovce“ Marinka Čulića i Viktora Ivančića krivično gonio zbog teksta o „miksanju kostiju“ žrtava i njihovih krvnika.

Tih Sinčićevih više od 16 posto glasova u prvom krugu, svi se slažu, govore o dubokom nezadovoljstvu građana Hrvatske vlastitom političkom kastom: do jučer posve nepoznat široj javnosti, momak je uspio dobiti glasove nezadovoljnih, sve siromašnijih, onih koje političari ne primjećuju i koji su u sasvim drugoj poziciji od njihove u kojoj primaju visoke plaće i dodatke, voze skupe automobile, odijevaju se kao Dragica Nikolić u susjednoj i prijateljskoj zemlji, imaju imunitete i privilegije.

S druge strane, tu su još uvijek dvije stranačke vojske, političke i glasačke: SDP i HDZ, koji se od uvođenja višestranačja u Hrvatsku smjenjuju na vlasti i koje će to, kako sada stvari izgledaju, nastaviti. Već se predviđa da će na predstojećim parlamentarnim izborima (krajem ove godine) HDZ smijeniti SDP. Nesposobni SDP, kako se stalno govori u javnosti: neka je i nesposoban (a jest), ali HDZ teško da je sposobniji, s obzirom na prošlost, na pljačku zaogrnutu tzv. Domovinskim ratom, na sve afere koje su pratile njihovu vlast, ipak dužu od SDP-ove.

Sad se valja vratiti predsjedničkim izborima. Ivo Josipović, formalno bivši od 18. februara kad će svojoj nasljednici predati predsjedničku vlast, kompozitor i profesor Pravnog fakulteta, uoči objavljivanja izbornih rezultata izjavio je, po hrvatskim medijima sudeći, da „gospođa je pobijedila“. Čestitao je pobjedu Kolindi Grabar Kitarović, za razliku od premijera Zorana Milanovića koji to – a o utorku popodne je riječ – još nije učinio.

PRVI GOSPOĐINI KORACI: „Gospođa koja je pobijedila“ malo se požalila na tu činjenicu, potom je kao prvu stvar upriličila svoj susret sa „šatorašima“ koji dva mjeseca već kampiraju u centru Zagreba tražeći prava koja im nisu oduzeta i prijeteći državnim udarom. I tu je, kao i inače, pričala o domoljublju i tome da će, gdje je Tuđman stao, ona nastaviti. Onda je nešto pričala o Dejtonskom sporazumu i Hrvatima u Bosni i Hercegovini, nešto glede mogućeg hrvatskog entiteta, koji se onoliko smorio čekajući na biračkim mjestima u Mostaru prošle nedjelje, sve ne bi li sa vlasti otjerao „udbašku, srbofilsku i četničku struju“, kako je to u direktnom prijenosu slavlja iz HDZ-ovskog stožera u kameru državnog HRT-a rekao pijani domoljubni glumac Božidar Alić.

Kao i Borisu Tadiću, Josipoviću su krivi intelektualci i bijeli listići: to što su iznevjerili očekivanja svojih biračkih tijela, nije njima od značaja. Isto je i sa njihovim strankama koje se čude kako je tzv. narod izabrao gore od njih. Hrvatsku to tek čeka, da opet na vlast dođe „stranka opasnih namjera“; kod nas je već došla, presvučena u naprednjačko odijelo.

Uostalom, skoro da su isti, osim što su jedni zvanično Evropljani, a drugi to tek trebaju postati, bez obzira na vlastite (ne)zasluge.