Osmeh iguane

Za „Vreme“ iz Zagreba

Ipak ima nade: hiljade ljudi se okupilo prošle subote navečer na svečanom otvaranju Muzeja suvremene umjetnosti u Novom Zagrebu, kapitalne institucije (prve nakon gradnje Nacionalne i sveučilišne biblioteke, sve ostalo su tržni centri i gubitaška Arena) na čiji je završetak gradnje hrvatska prijestolnica čekala šest godina. Ako netko bude radio komparacije broja onih koji su pohrlili te hladne i kišno-rominjajuće večeri ka Muzeju, čudesnoj građevini arhitekte Igora Franića, značajnoj za kulturu i identitet naroda, sa brojem onih koji se okupljaju na otvorenjima tržnih centara ili skupovima predsjedničkih kandidata koji su ovih dana zahuktali predizbornu kampanju, Hrvatska će – bar te jedne subotnje večeri – izgledati kao bolja i kulturnija zemlja no što je to u stvarnosti.

Da bi se netko kandidirao na predsjedničkim izborima, valja mu po hrvatskim propisima prikupiti deset hiljada potpisa. To je uspjelo 12 kandidata. Pjevačica Alka Vujica, na primjer, nije predala kandidaturu, tvrdeći da su joj prikupljene potpise u nekim gradovima ukrali neki zli ljudi, valjda da spriječe fenomenalnu njenu pobjedu u prvom krugu izbora. Prvi krug izbora održat će se 27. decembra, a s obzirom na vrlo osnovanu pretpostavku da nitko od kandidata neće tada dobiti više od 50 odsto glasova, valja očekivati i drugi krug 10. januara.

KANDIDATI I PERTINENCIJE: Kandidata ima svakakvih, javnosti poznatih, i poneko za koga ćemo se (kao i u Srbiji) pitati kako su uopće prikupili tih deset hiljada kandidacijskih potpisa. Zasad se još nitko ne kladi na favorite, ali u istraživanjima javnog mnijenja sasvim sigurno i s priličnom prednošću vodi Ivo Josipović, profesor Krivičnog procesnog i Međunarodnog krivičnog prava na zagrebačkom Pravnom fakultetu, i muzičar pride, a slijede aktualni gradonačelnik Zagreba Milan Bandić, od njega nije daleko predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević, a potom se nižu: saborska zastupnica i bivša predsjednica Hrvatske narodne stranke Vesna Pusić, kandidat HDZ-a Andrija Hebrang, donedavni ministar znanosti i obrazovanja Dragan Primorac, te saborski zastupnik iz Istre Damir Kain, dok su svi ostali zasad na razini statističke greške, iako među njima ostalima ima i živopisnih likova koji su nerijetko i zabavniji od onoga što se naziva zabavnim programom na ovdašnjim televizijama.

Ivo Josipović, pristojan i obrazovan čovjek, kojemu to neki vide kao manu (nema karizme, kažu), kandidat je SDP-a, najjače opozicione stranke. Njegova kampanja teče pod egidom „Pravda za Hrvatsku“, on govori o sramotnoj privatizaciji devedesetih, jednakosti građana i svemu onome što boli prosječnog stanovnika Hrvatske. O tome utemeljeno još govore i Vesna Pusić i Damir Kain.

Vjerojatni protukandidat Josipoviću u drugom krugu u januaru je Milan Bandić, koji kampanju vodi jednako kao što ju je vodio i u utrci za gradonačelnika Zagreba: njegova je parola „Idemo delati“, iako se pokazalo da nakon njegovog „delanja“ u glavnom gradu Zagrebačkom holdingu (gdje je on neprikosnoveni i jedini gazda) prijeti bankrot i da je gradska kasa posve prazna. Svejedno, on ovih dana šparta Hrvatskom, nakon što je kandidaturu objavio na Sljemenu, ali i Hercegovinom, gdje – sudeći po novinarskim izvještajima – ne izaziva pažnju kakvu je vjerojatno očekivao.

Nadan Vidošević je još jedan kandidat kojemu se daju šanse: kažu da ga vole žene, onako visokog i crnpurastog, pogotovo nakon što je napokon sredio i glasnice, pa govori normalno. Javnost je, međutim, zatrpana pitanjima – koja postavljaju i učesnici u predsjedničkoj trci – otkud mu silno bogatstvo stečeno devedesetih godina sad već prošloga vijeka.

VRCAVI BRKO: Andrija Hebrang pak službeni je kandidat HDZ-a; Vidoševića, koji je donedavno bio također u toj stranci, zbog kandidature i nepoštovanja stranačke stege, ta je stranka šutnula iz svojih redova. Hebrang je mrk i neduhovit čovjek i desničar po političkim uvjerenjima, ali ovih dana sasvim drukčije paradira hrvatskom javnošću. Najbolje je to definirao kolega Boris Dežulović u „Globusu“: „Kafkijanski lik HDZ-ova kandidata preko noći je postao vrcavi brko kojemu su samo antifašizam i zajebancija na umu.“ Hebrangovi plakati – kao uostalom i većine ostalih kandidata – prošli su fotošop nalik onom kojeg smo gledali u slučaju Tome Nikolića – njih su dvojica tipovi koji se i kad im nacrtaju osmijeh, smiju osmijehom iguane. U svakom slučaju, Hebranga podržavaju partijski drugovi, uključujući i premijerku Jadranku Kosor, pogotovo nakon što se Hebrang odrekao svog bivšeg najboljeg prijatelja, odbjeglog Ive Sanadera koji, čini se, i dalje – usprkos štakorskom bijegu s hrvatskog broda – rovari i pokušava ostati alfom i omegom stranke i države.

Koga će podržati još aktualni predsjednik Stjepan Mesić, ne zna se; jasno je jedino koga neće, izjasnio se vrlo jasno da Hebranga ne vidi kao svoga nasljednika. Njegov glas podrške čut će se, kako se pretpostavlja, tek nakon što spisak kandidata bude sveden na dva imena za januarski okršaj. To, međutim, ne znači da Mesića nema u javnosti, koja opravdano pretpostavlja da bi njegove simpatije mogle biti upućene Ivi Josipoviću, s obzirom na izjave da Hrvatskoj treba predsjednik koji će ju konačno dovesti do Evropske unije i koji će dostojno i časno (i kulturno) zemlju predstavljati u svijetu, a jasno je da je na tom terenu – s obzirom na one koji u anketama važe za favorite prvog kruga – Josipović pravi izbor.

PROZIVANJE: No, usred predsjedničke kampanje u Hrvatskoj su se žestoko krenuli otvarati mnogi frontovi, među kojima je najvažnija priča o korupciji. Afera smjenjuje aferu, mediji su posve usijani temama tko je koliko novca uzeo zato što su mu rodijaci farbali neki tunel ili tko je mađarskom MOL-u prodao kompaniju INA ispod cijene, ili tko je na državnoj televiziji muljao s novcima i cenzurom. Premijerka Kosor, bar na riječima, sebe prikazuje kao osobu koja će se s korupcijom nesmiljeno obračunati i time sasvim sigurno sebe pozicionira kao osobu koja se odmakla od bivšeg šefa Sanadera, mada je još pred koji mjesec govorila: „Kud Sanader, tu i ja.“

Percepcija javnosti je očito da se ona odmakla od „vjerne i vjerodostojne zapisničarke“, kako ju je krstio Sanader nakon svoje neobjašnjene abdikacije, a neki znak vjere u njenu današnju poziciju izrazio je i sam Mesić. On je pak u nekoliko navrata proteklih dana izjavljivao da bi se USKOK (srpski SBPOK) i glavni državni tužilac Mladen Bajić morali pozabaviti i Sanaderovom ulogom u brojnim aferama i bezočnim pljačkama države. Sanader je uzvratio sa groba Franje Tuđmana (upravo je obilježena, 10. decembra, deseta godišnjica njegove smrti) sa zagrebačkog Mirogoja da bi USKOK mogao „uskočiti“ i u Mesićev sokak, a u cijeloj priči je poentirao i Jacin Hebrang s odgovorom na novinarsko pitanje koga USKOK treba ispitati: „Obojicu“, reče taj vjerni pratilac Tuđmana, Sanadera i danas Jadranke Kosor.

KAD MRTVI GLASAJU: Javno prepucavanje Mesića i Sanadera nije jedino, rade to i predsjednički kandidati, pa tako javnost uveseljava posljednjih dana priča u kojoj je Nadan Vidošević izjavio da bivši ministar Primorac mlati ženu. Ovom je pak porodica „svetinja“, pa najavljuje tužbu i traži ispriku. Obećanja boljeg života pršte u svim istupima, kao i obećanja nekog novog dostojanstva i pravde, u čemu je vjerojatno najbolji pogodak u kampanji malih stvari imao Josipović, koji je po zagrebačkim placevima dijelio svoj program s paketićima maramica na kojima piše „Imam nos za pravdu“. Malo li je u vremenu nove gripe i svima punih noseva?

O tome kako se financiraju predizborne kampanje nismo čuli ništa relevantno. Vesna Pusić i Milan Bandić pokušali su novac prikupljati pomoću SMS-ova, pa se ostatak društva pobunio, a nije jasno da li je to ustavno i zakonito ili nije, pa su od toga – barem Pusićka – odustali. I tu je ista priča kao i u Srbiji, stranke kriju svoje izvore financiranja kao zmije noge i usprkos tome što u Hrvatskoj odavno postoji respektabilna državna revizorska služba, situacija nije niti malo „transparentnija“.

Činjenica je i to da nitko u Hrvatskoj – kao što se u Srbiji ne zna gdje su joj granice – ne zna koliko, u stvari, ima birača, jer Hrvatska je vjerojatno jedina zemlja u Evropi u kojoj birača ima više no stanovnika (koji plaćaju poreze, prireze i ostale harače). Nedavno se pojavio i podatak da je riječ o 900.000 virtualnih vlasnika izbornog prava, uglavnom iz dijaspore, pa se i neizostavni Stjepan Mesić, na pitanje da li će ponovo mrtvi glasati i na ovim izborima, morao o tome izjasniti. „Znam sigurno da neće u Varaždinu, jer tamo na groblju postoji video-nadzor“, kaže još uvijek aktualni predsjednik.

Ti bi mrtvi – osim mrtvih Varaždinaca – ponovo mogli presudno odlučivati na predstojećim izborima, kao i silni oni koji jesu državljani Hrvatske – pak su Hrvati! – iako u Hrvatskoj ne plaćaju niti poreze, niti bilo što drugo. Podsjećanja radi, na prošlim predsjedničkim izborima, na kojima se Mesić za svoj drugi petogodišnji mandat u drugom krugu suočio sa sadašnjom premijerkom Jadrankom Kosor, drugi krug se dogodio upravo zahvaljujući glasovima dijaspore, što je na kraju krajeva ponovo platio prosječni hrvatski građanin.

Godinama kasnije – pet godina u predsjedničkom mandatnom ritmu i deset u parlamentarnom, kad je onomad, u januaru 2000. godine HDZ poražen od koalicije predvođene SDP-om Ivice Račana – opet HDZ ima istu računicu u određivanju datuma izbora. Prvi krug 27. decembra i drugi 10. januara iduće godine datumi su koji govore da sadašnja vlast računa na prisustvo dijaspore (božićni i novogodišnji praznici) i odsustvo „građanskih“ birača koji u velikom broju tradicionalno u to vrijeme odlaze na zimske odmore u evropska skijališta.

U svemu tome, činjenica da je otvaranje Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu ovih hladnih dana privuklo više građana nego svi predizborni skupovi svih kandidata zajedno u istom tjednu pokazuje da normalnost u društvu ipak postoji, ma kako rijetko i stidljivo se ona iskazivala. Nakon božićnih i novogodišnjih praznika bit će jasno kojim će putem Hrvatska: ovim pristojnim, muzejski iskazanim, ili onim drugim, kad će biti moguće – kako se to ovih dana po Hrvatskoj gorko primjećuje – da nam Milan Bandić bude idući predsjednik, a Željko Kerum idući premijer.