img
Beograd, 5°C
Vreme Logo
  • Prijavite se
  • Pretplata
0
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast
  • Najnovije
  • Politika
  • Ekonomija
  • Društvo
  • Svet
  • Izbori 2026
  • Kultura
  • Mozaik
  • Komentar
  • Štampano izdanje
  • Arhiva
  • Njuzleter
  • Podkast

Latest Edition

Dodaj u korpu

Francuska

Ne diraj moj zar

21. januar 2004, 18:30 Frano Cetinić
Copied

Novi zakon u školama zabranjuje nošenje svih "napadnih verskih simbola" i izričito spominje hrišćanski krst, jevrejsku kapicu i muslimanski veo

(Specijalno za „Vreme“ iz Pariza)

Prohladno zimsko vrijeme u prošlu je subotu izmamilo na pariške ulice nekoliko tisuća prosvjednika (deset tisuća, prema policiji, dvadeset tisuća prema organizatorima), ponajviše mladih muslimanki zabrađenih simbolom koji su tog dana, po svaku cijenu, odlučili braniti od nasrtaja „laičke“ francuske države. „Ne diraj u moj veo!“, „Francuska, ti si moja domovina, maramo, ti si moj život!“, ili romantičnije: „Komunitarizam je budućnost Republike!“. Organizator ove velike smotre maramâ – sezona zima-proljeće 2004. – Mohamed Latreš, predsjednik radikalno-islamističke Partije muslimana Francuske, harangirajući pred okupljenim pristašama, osuo je pravu paljbu po predsjedniku Žaku Širaku te obećao da će ga „politički terorizirati“.

Manifestiralo se u Marseju i Lilu, u svim većim francuskim gradovima, ali i u Skandinaviji, ispred francuskih ambasada u zemljama Bliskog i Srednjeg istoka , u Londonu (oko tri tisuće prosvjednika ), u Vašingtonu, Berlinu… po nekoliko stotina ili tek nekoliko desetaka islamista.

Na meti ove malobrojne, ali ipak planetarne mobilizacije našao se novi zakonski prijedlog kojim se u Francuskoj želi zabraniti „nošenje napadnih vjerskih znakova“, a koji će 22. ovog mjeseca biti razmatran na Ustavnome vijeću, zatim na sastanku vlade 28. januara, da bi se 3. i 4. februara našao u parlamentarnoj proceduri te, nakon usvajanja, kako se očekuje, stupio na snagu početkom iduće školske godine.

Rezultat višemjesečnog rada „komisije mudrih“ – kojom je predsjedao bivši ministar Bernard Stasi – novim se zakonskim prijedlogom želi pojačati laički karakter škole, već definiran „Zakonom Žila Ferija“ iz 1905. godine, kada su crkve, a ne Crkva, bile odvojene od države. Novi zakon, treba naglasiti, u školama zabranjuje nošenje svih „napadnih vjerskih simbola“ i izrijekom spominje židovsku kipu, kršćanski križ i muslimanski veo.

Veliki val imigracije, oko pet milijuna muslimana u Francuskoj, od toga su oko polovica francuski građani, učinio je da je islam postao druga vjera po broju vjernika… Francuska je ujedno zemlja s oko 900 tisuća protestanata i oko 600 tisuća Židova, što je čini zemljom s najbrojnijom židovskom populacijom u Evropi. Prosvjetni radnici godinama ukazuju na probleme koji nastaju u školskoj sredini, ne samo zbog nošenja islamske marame, već i odbijanja učenica islamske vjeroispovijedi da pohađaju časove fizičke kulture, nastavu iz seksualnog odgoja, dok je sve veći broj slučajeva da i u bolnicama muževi iz islamskih zemalja zabranjuju liječnicima-muškarcima da pregledaju ili porađaju njihove žene.

Ne prosvjeduju samo militantni islamisti, kao u prošlu subotu… Zakonski je prijedlog izazvao podjele unutar desnice, pa i same vlade, među opozicijom, osuđuju ga i oni koji se protive nošenju vela, ali drže da zakon nije najbolji način rješavanja tog pitanja. Posebno se zamjera predlagačima ovog zakonskog teksta što su ostavili nedefiniranu temeljnu kategoriju „vidljiv“ ili „napadni“ znak: počev od koje veličine, na primjer, križ postaje „napadan simbol“. Reagirao je i službeni Vašington – kako propustiti takvu divnu priliku za osvetom nakon što je Francuska svojim protivljenjem ratu u Iraku bila stekla veliku simpatiju upravo u islamskom svijetu?! – kad je visoki funkcionar Stejt Departmenta Džon Henford prošlog mjeseca izrazio zabrinutost zbog prijedloga novog zakona te obećao da će pitanje „slobode vjeroispovijedi biti pomno praćeno“.

Izvor mnogih nesporazuma i problema leži upravo u francuskoj specifičnosti, laički karakter škole, u odvajanju crkve od države, koje je u Francuskoj ostvareno nakon dva stoljeća sukoba, dok su u drugim zemljama takvi sporovi riješavani mirnim putem. Muslimanska zajednica, iako i sama podijeljena oko ovog pitanja, pruža otpor integraciji u francusko društvo, a jedan njen dio je ekonomski i socijalno marginaliziran te samim tim izloženiji manipulaciji i glasovima koji se dižu protiv francuske univerzalne koncepcije građanina i francuske tradicije asimilacije a u prilog anglosaksonske koncepcije „komunitarizma“, u čemu pak francuska politička misao i praksa vidi sredstvo razbijanja nacionalne kohezije, „jedne i nedjeljive Francuske republike“. Rovan Vilijams, kenterberijski nadbiskup, dakle primas anglikanske crkve, nije propustio priliku da sutradan nakon pariške manifestacije osudi „dogmatski laicitet francuske vlade (…) koji postaje veoma provokatorski i veoma destruktivan“.

Nešto blaži su ipak bili predstavnici vjerskih zajednica u Francuskoj, kad su se izjašnjavali nakon objavljivanja preporuka „Stasijeve komisije“. Za praktičke muslimanske vjernike, nošenje vela je vjerska obveza. Veliki rabin Sitruk odbija usporedbu islamskog vela s židovskom kipom, „koja je diskretna, dok se veo vidi izdaleka“. Biskupska je pak konferencija izašla s jednom jedinom porukom: ništa ne mijenjati u zakonu iz 190. – kojeg je crkva svojedobno žestoko pobijala a tadašnji papa, Pio X, ekskomunicirao bio sve parlamentarce koji su glasali u prilog zakona – jer bi svaka „promjena mogla dovesti u pitanje postojeću ravnotežu“ i voditi daljoj laicizaciji francuskog društva, porastu „protuvjerskog osjećaja“.

Politizacija ovog pitanja počinje zabrinjavati francusku političku klasu. Alen Žipe, predsjednik vladajućeg Saveza na narodni pokret, izrazio je svoju zabrinutost zbog „svojevrsnog odmjeravnja snaga između političko-vjerskih pokreta i Republike“, dok je sam Stasi ocjenio da bi „bila katastrofa za Republiku ako bude pokleknula pred islamistima“.

Predsjednik centrističkog Saveza za francusku demokraciju, Franžua Bajru, govori kako je „opasno razdoblje koje živimo“ ali i naglašava svoju rezerviranu poziciju prema zakonu koji pruža „bocu svježeg kisika integrizmu“.

Socijalisti, koji su jedva postigli stranački konsenzus oko cijelog pitanja, što se svodi na podršku zakonu kojim se jača laički karakter države, ukazuju na opasnost da krajnja desnica najviše profitira od ovakve klime u zemlji, na dva mjeseca pred regionalne izbore.

Žan-Mari Le Pen, čelnik krajnje desne Nacionalne fronte, ocjenjuje pak da je pariška manifestacija predstavljala nesumnjivi i, kako kaže, „napadni“ uspjeh za organizatore te da „pokazuje kolika je važnost fenomena imigracije“.

Zabrinjava podatak što do ove mobilizacije radikalnih islamskih elemenata dolazi u pogoršanoj političkoj klimi koja se ogleda i u sukobu ambicioznog ministra unutarnjih poslova Nicolasa Sarkozija i šefa države. Više od tri godine prije idućih predsjedničkih izbora, Sarkozi otkriva svoje predsjedničke ambicije i ne propušta nijednu priliku da to istakne? Nitko ne vjeruje da su političari ljudi bez ambicije, ali izazivati sukob s predsjednikom, s perspektivom udaljavanja iz vlade, otvara mnoga pitanja. Čak i oko islamske marame, Sarkozi ima rezerviranu poziciju i zagovara uvođenje čak i principa „afirmative action“ ili „pozitivne diskriminacije“, što je temeljna odredba anglosaksonskog komunitarizma i suprotno načelima francuskog republikanizma.

Neki od moćnih medija daju neopravdano velikog odjeka cijelom sporu i da se ne radi o „staroj demokraciji“, čovjek bi mogao pomisliti da se i u Francuskoj, kao u nekoj od mladih „demokracija u tranziciji“, priprema gruzijski scenarij: mladi i okorjeli „prozapadni demokrat“ protiv ostarjelog „satrapa“ – Sarkošvili vs Širaknadze!

Kao da mnogi akteri privrednog, političkog i društvenog života ne opraštaju Širaku što je većinsko raspoloženje francuske javnosti protiv rata u Iraku izrazio u svojoj vanjskopolitičkoj akciji i tako udaljio zemlju od prekoatlantskog saveznika i od diobe „iračkog kolača“.

Regionalni izbori koji se održavaju za dva mjeseca mogli bi stoga prigotoviti još neka zanimljiva iznenađenja, kao ono od 21. aprila 2002. godine.

Copied

Međuvreme

Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!

Više iz rubrike Svet
Ukrajina, oruzje

Svet

21.novembar 2026. A.M.

Pregovori UN u Ženevi: Zabrani upotrebe „robota ubica“ protive se Rusija, SAD i Izrael

Pregovori u Ženevi završeni bez dogovora o zabrani autonomnih sistema naoružanja uprkos podršci gotovo 100 država. SAD, Rusija i Izrael usprotivili se obavezujućim pravilima

Džoana Jang

Svet

21.novembar 2026. A.M.

I Velika Britanija ima svoju Žizel Peliko: Zatvor zbog drogiranja i seksualnog zlostavljanja žene

Ženu u Velikoj Britaniji bivši suprug je godinama drogirao i izlagao seksualnom zlostavljanju. Slučaj Džoane Jang podseća na slučaj Žizel Peliko

protesti mladih u evropi, generacija z

Vesti

21.novembar 2026. Anja Mihić

Generacija Z je na ulicama širom Evrope

Mladi u Evropi protestuju su zbog troškova života, uslova obrazovanja i besmisla rata. Generacija Z poručuje da ne želi da se o budućnosti odlučuje bez nje

Vesti

20.novembar 2026. M.T.

Hladan tuš: Akcije Antropika pale za 10 odsto dan posle javne ponude

Prva velika kompanija koja razvija modele mašinskog učenja izašla je na berzu, a već sutradan njene akcije zabeležile su pad od oko deset odsto. Analitičari ne očekuju da će oscilacije prestati

Samit u Šenženu: Tramp, Si i Putin

Svet

20.novembar 2026. Endrju Fang (DW)

Ko je profitirao od samita u Šenženu

U Šenženu je održan sastanak predsednika Kine, SAD i Rusije koji je ocenjen kao samit bez presedana

Komentar
Lidija Vukićević polivena jogurtom ispred Skupštine Srbije

Komentar

Uloga jogurta u konstituisanju Skupštine Srbije

Zbog čega je neobična skupina ljudi predvođena Vučićem Aleksandrom, na konstitutivnoj sednici Skupštine Srbije, upala u amok zbog jogurta prosutog po glavi narodne poslanice, „ugledne umetnice“ i, dabome, žene?

Ivan Milenković
Vučić, Jovanov

Pregled nedelje

Skupštinski krindž Aleksandra Vučića

Kako je Aleksandar Vučić uverio javnost da naprednjaci nisu dostojni potpredsedničkog mesta Narodne skupštine i kako mu je njen predsednik – Aleksandar Čupić – pred svima teoretski i praktično objasnio šta je parlamentarizam

Filip Švarm
Aleksandar Vučić

Komentar

Suspenzija SNS-a iz EPP-a: Na mrtvog vuka i zec…

Evropski konzervativci godinama su tetošili SNS i zatvarali oči pred nasiljem i korupcijom. Sada, posle izbornog poraza naprednjaka, puštaju ih niz vodu. Prekasno, ali ipak…

Nemanja Rujević
Vidi sve
Vreme 1872
Poslednje izdanje

Smena vlasti u Narodnoj skupštini

Većina, manjina i velika očekivanja Pretplati se
Odgovornost institucija

Šta BIA zna i o čemu ćuti u slučaju ubistva Olivera Ivanovića

Vojne službe bezbednosti

Kako do dekontaminacije partijskih lojalista

Intervju: Nebojša Trbović, bivši operativac državne bezbednosti i BIA

BIA mora da izgubi ulogu “velikog brata”

Intervju: Đorđe Đukić, profesor Ekonomskog fakulteta u Beogradu

Život u laži pod naprednjačkom vlašću

Vidi sve

Arhiva

Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.

Vidi sve
Vreme 1872 18.11 2026.
Vreme 1871 11.11 2026.
Vreme 1870 04.11 2026.
Vreme 1869 28.10 2026.
Vreme 1868 21.10 2026.
Vreme 1867 14.10 2026.
Vreme 1866 07.10 2026.
Vreme 1865 30.09 2026.
Vreme 1864 23.09 2026.
Vreme 1863 16.09 2026.
Vreme 1862 09.09 2026.
Vreme 1861 02.09 2026.
Vreme Logo
  • Redakcija
  • Pretplata
  • Marketing
  • Uslovi korišćenja
  • Njuzleter
  • Projekti
Pratite nas:

© 2026 Vreme, Beograd. Developed by Cubes

Mastercard Maestro Visa Dina American Express Intesa WSPAY Visa Secure Mastercard Secure