Naučena lekcija

Specijalno za „Vreme“ iz Berlina

U njemačkoj kulturi i umjetnosti nema tabua – literatura, film, kazalište, muzika i slikarstvo – otvoreni su za sve teme, pa ipak, samo jedna može nepogrešivo računati na nepodijeljeni interes i stvaralaca i publike: više od šezdeset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata, pitanje zločina, krivice i kazne još uvijek nepogrešivo fascinira, otvarajući stalno nove kontroverze. Dvije tri stvari koje znam o njemu, jedna je od posljednjih, dokumentarni film režisera Maltea Ludina, politikologa i dokumentariste koji u prepričavanju povijesti svoje vlastite obitelji slijedi najnoviji trend – rasvjetljavanje biografija nekadašnjih nacističkih zločinaca s „ljudske strane“, čime se ispunjava praznina koja je dosad postojala u prikazivanju novije njemačke povijesti. I najveći zločinci su u privatnom životu bili obični, uglavnom dobri muževi, očevi, rođaci, što njihovim obiteljima još više otežava suočavanje s istinom, a bavljenje tom prošlošću do danas u Njemačkoj čini jednim od najnapetijih umjetničkih motiva.

Otac Maltea Ludina, Hans Elard Ludin je kao uvjereni nacionalsocijalista bio jedan od vođa SA i Hitlerov namjesnik u Slovačkoj. Zbog deportacije Židova je 1947. proglašen ratnim zločincem i obješen, ali je za obitelj bio samo žrtva. Protagonisti sinovljeva filma su kako rodbina tako i potomci slovačkih žrtava čime film postaje nekom vrstom šireg, evropskog suočavanja s prošlošću, a istodobno možda i mali, ali bitan dokaz njezinog prevladavanja na pravi način, početog prije točno pedeset godina u Rimu. Zahvaljujući Rimskom ugovoru je u krajnjoj liniji i Ludinov film uopće moguć, jer su Slovačka i Njemačka u istoj zajednici država.

„Podsjećanje na tu dimenziju Evropske unije, s obzirom na povijest Evrope i činjenicu da su stoljećima njezine države bile ujedinjavane samo ratovima i samo na grobljima, nije banalitet nego zaslužuje najveće moguće poštovanje“, napisao je „Frankfurter algemajne cajtung“ povodom pola stoljeća od pokretanja „procesa evropskog ujedinjavanja u miru i slobodi“, što mediji svih boja ovdje unisono ocjenjuju „veličanstvenim dometom“.

Možda je neka vrsta ironije sudbine, ili nagrade, to što se pedeset godina od Ugovora iz Rima obilježava baš pod njemačkim predsjedanjem Unijom i baš u Berlinu, gradu koji je svojedobno bio simbol razrušene i nesretne Evrope. Doduše, njemačka kancelarka, pragmatična kakva jest, ne daje mnogo na proslave i nedjeljne govore. Njih će, naravno, biti ali toj godišnjici je namislila pridonijeti na drugačiji način: posljednji vikend pred berlinsko obilježavanje Ugovora iz Rima provela je u teškoj misiji – u posjeti Poljskoj – koju je vladin portparol neumorno nazivao „privatnom“. Kancelarka Merkel je za uspjeh tog koraka poduzela sve što je bilo u njezinoj moći, od diplomatsko-medijskih priprema do pratnje: sa sobom je povela čak i čovjeka koji se bez obzira na sav javni interes uporno drži u sjeni – vlastitog muža. Tjedan dana prije obilježavanja Rimskog ugovora, novine su, međutim, preplavile simboličke fotografije: prizori sa Sjevernog mora – bračni par Merkel-Zauer i bračni par Kačinski u toplim jaknama prkose vjetru. Doduše, nisu bili baš tako raspoloženi i nasmijani kao svojedobno Kol i Gorbačov u puloverima na glasovitom podmoskovskom izletu početkom devedesetih, ali ipak. Angela Merkel se kući vratila obavljena posla, s objećanjem da Poljska neće bojkotirati „Berlinsku deklaraciju“, kojom Unija želi ne samo proslaviti pola stoljeća Rimskog ugovora nego i postaviti smjernice za iduće razdoblje. Po želji Poljske, taj ugovor, doduše, stavlja „poseban naglasak na evropsku solidarnost i ulogu Srednje i Istočne Evrope u ujedinjavanju kontinenta“, uz izričitu tvrdnju da je EU i dalje otvorena (Poljska je jedna od najjačih zagovornica daljeg širenja). Poljska, međutim, definitivno neće, potvrdio je ispraćajući kancelarku poljski predsjednik Kačinski, odbiti potpisati taj berlinski papir, čime bi ono što su prije pedeset godina zamislila šestorica vizionara bar površinski dobilo tamnu i ne baš ugodnu sjenu. I lična požrtvovanost Angele Merkel kojom je to ishođeno, proizlazi iz one povjesne osjetljivosti koja njemačke političare razlikuje od većine drugih u Evropi.

S pješčanog poluotoka Hela po kojem su domaćini i gosti tog vikenda šetali, za lijepa vremena se, pričaju upućeni, može vidjeti tvrđava na koju je u rano jutro 1. septembra 1939. doletjelo 45 granata s njemačkog bojnog broda, čime je počeo Drugi svjetski rat. Do danas je Varšava ostala težak susjed i komplicirani, teško razumljivi evropski partner, gde sjećanje na prošlost očito izaziva drugačije reflekse nego u Berlinu, ali baš zato ovaj i ostaje najuporniji čuvar i zagovornik vizija od prije pedeset godina.

To ne znači da se povodom jubileja zaobilazi spominjanje evropskih aktualnih teškoća i nesuglasica – od sve veće kompleksnosti i neefikasnosti samog sistema i briselskog birokratskog aparata, preko u mnogočemu još uvijek različitih privrednih interesa do nesloge oko Ustava, oko pitanja proširenja (uz Tursku ili bez nje), ili oko još uvijek slabe evropske vanjske politike. Ali, u tom kontekstu njemački mediji povodom obljetnice podsjećaju na okolnost bez koje ne bi bilo ni Ugovora iz Rima niti kasnije sve dublje i šire integracije – na ulogu SAD, te Ujedinjenih naroda i NATO-a, kao institucionalnog okvira američke zaštite. Pri tome se, doduše, nepravedno zaboravlja OEBS, političko-diplomatski instrument koji je odigrao presudnu ulogu u vrijeme okončanja istočno-zapadnog sukoba, da bi kasnije otišao u zapećak povijesti. Možda je to sudbina svih uspješno okončanih projekata, ali je onda velika proslava pedesete godišnjice Rimskog ugovora dokaz da te vizije još nisu potpuno ostvarene. No, da je Berlin svoju povjesnu lekciju dobro naučio, ne treba sumnjati.

Ma koliko zauzet pripremanjem Berlinske deklaracije, ministar vanjskih poslova Štajnmajer je ovih dana više nego ijedan njegov kolega iz EU-a angažiran i na smirivanju novih američko-ruskih tenzija. Štajnmajer neumorno upozorava na opasnosti moguće nove utakmice u naoružavanju, koristeći ispred i iza kulisa sav diplomatski arsenal. „Ne želimo novo naoružavanje, Evropa ne smije opet biti podjeljena, suradnja na planu sigurnosne politike je najvažniji zadatak njemačke i evropske vanjske politike“, ponavlja šef berlinske diplomacije, i pri tom reskira da velika koalicija, koja je sebi otopljavanje njemačko-američkih odnosa postavila za jedan od glavnih vanjskopolitičkih ciljeva, iznova navuče gnev Vašingtona. Ruski predsjednik Putin nije bez razloga svoju oštru kritiku (navodno nenajavljenih) američkih raketnih planova u Istočnoj Evropi pustio u opticaj baš na konferenciji o bezbednosti u Minhenu. Razumjevanje za racionalne ili iracionalne strahove vezane uz ratne prijetnje, nacionalizme i totalitarizme nigdje nije veće i autentičnije, to ne bi trebali zaboraviti i politički praktičari drugdje u Evropi.

Jer, nijedna zemlja u Evropi za svoju politiku nije drastičnije kažnjena od Njemačke, niti jednoj se zgražanje nad vlastitom poviješću nije uvuklo dublje pod kožu. Tim više što je u međuvremenu postalo jasno da se mirnim sredstvima, naročito ako nekome nije do vanjskih znakova moći, može postići mnogo više. U tome se evropska obitelj malo razlikuje od onih običnih, iako se obične njemačke obitelji prilično razlikuju od većine ostalih. Šezdeset godina poslije Drugog svjetskog rata ovdje je zato proces uspoređivanja vlastitih obiteljskih sjećanja s povjesno i politički relevantnim istinama opsežniji nego ikada, što je koliko bolno toliko i oslobadjajuće.

A ono što su propustili obaviti suvremenici ili njihova djeca, danas čine unuci. Za razliku od sina, koji je obiteljsku prošlost obradio u filmu, Ludinova kćerka je godinama negirala nacionalsocijalističku prošlost i pravu biografiju svog oca, gde odgovornog za nestanak na tisuće slovačkih Židova pretvara u tajnog protivnika Hitlera i „dobrog nacistu“. Ali, ovih je dana svoju knjigu objavila Ludinova unuka – istinitu obiteljsku biografiju. U prvom redu, kako kaže, da bi samoj sebi oduzela grižnju savjesti i objasnila težak odnos prema majci. Nesposobna da se suoči s istinom, Ludinova je kćerka život okončala samoubojstvom.