Močvara puna noraca

Istoga dana kad je u Haškom sudu objavljena presuda „vukovarskoj trojci“, koja je izazvala silno uznemirenje u hrvatskoj javnosti, pred zagrebačkim Županijskim sudom o zločinima pripadnika Hrvatske vojske nad civilima u Medačkom džepu u septembru 1993. godine, za koje su optuženi hrvatski generali Mirko Norac i Rahim Ademi, svjedočio je liječnik Marko Jagetić.

Riječ je o suđenju koje je hrvatskom pravosuđu prepustio Haški sud, nakon što je ocijenjeno da je suđenje Mirku Norcu 2003. godine u Rijeci suđeno pravično, pa da je hrvatsko pravosuđe sposobno provesti i ovaj postupak. Podsjećanja radi, Norac je u tom postupku osuđen na 12 godina zatvora, zbog ubojstva „najmanje 50“ srpskih civila u Gospiću u ranu jesen 1991. godine.

Između 9. i 17. septembra 1993. godine, u Medačkom džepu – selima Počitelj, Divoselu, Čitluku i Metku – Norac i njegovi podređeni opljačkali su sve što se opljačkati dalo, te pobili gotovo sve civile koje su zatekli na tom području. Optužnica govori o „najmanje 27“ civila, a svjedoci koji ovih dana defiliraju zagrebačkom sudnicom taj broj uvećavaju do otprilike 150 mrtvih, nekih ubijenih i na najzvjerskije moguće načine.

Glavnu ulogu u morbidnoj priči imao je liječnik Kornelije Brkić, tadašnji načelnik saniteta u Glavnom stožeru, koji i danas radi kao ugledni internist-endokrinolog u Zagrebu: on je, svjedočio je njemu podređeni Marko Jagetić, naređivao „asanaciju terena“, te izdvajanje leševa koji mogu ići na razmjenu, isključivo onih na kojima su vidljive tek prostrijelne rane, ali ne i onih koji su prije smrti mučeni.

SVEDOČENJE: „Na jednom mjestu ja sam vidio dva muškarca kako vise, bili su obješeni na grani drveta, jedan je bio obješen o uže, a drugi o lanac. Oni su bili mrtvi, a radilo se o muškarcima odjevenim u civilnu odjeću, oni su bili obješeni za vrat. U vezi s tim, kada sam odlazio u mirovinu u petom mjesecu 1994, i kad sam išao u Rijeku iz Otočca, uzeo sam kao autostopera jednog hrvatskog vojnika. Počeli smo razgovor i on je rekao da je izviđač. Ja sad ne znam zašto, ali pitao sam ga sjeća li se te dvojice koji su bili obješeni, a on je rekao ‘kako se ne bi sjećao, gospodine pukovniče, ispod njih smo pekli janjca’.

Htio bih još reći da sam u novinama pročitao da je bio jedan svjedok ovdje na sudu koji je rekao da je njegova žena nabijena na kolac i ja mogu potvrditi da je to točno. Osobno sam vidio leš te žene i tu ranu i još sam sa dr Renatom Dobi-Babić to komentirao. Ta žena nije mogla ići u razmjenu u sklopu ovih 52 tijela jer je načelnik saniteta dr Brkić zabranio da bilo koje tijelo koje bi imalo znakove nekakvog masakriranja ide u razmjenu.

(…)Kada mi branitelj predočava (list 1789, šesti odlomak odozdo), da sam rekao da mi je dr Dobi-Babić rekla da je vagina jedne žene nakon njezine smrti ozlijeđena štapom, a danas sam rekao da je ta rana bila nanesena za života, ja odgovaram da je točno ovo što sam rekao danas, ja i danas mislim da je ta rana nanesena za života, a koliko se danas sjećam s tim se složila i dr Dobi-Babić.

Dalje, odgovaram da je odluku u tome koje će tijelo biti predano donosili sudski medicinari iz Rijeke koji su vršili pregled. Kada mi je predočeno da sam haškim istražiteljima rekao da sam ja odlučio da ovo tijelo sa ozljedom vagine ne predajemo, a malo prije sam rekao da su odluke koje će tijelo biti predano donosili sudski medicinari, odgovaram da sam ja i ranije rekao da su oni mene pozivali kada oko neke stvari ne bi bili sigurni, pa je tako bilo i u ovoj situaciji i zato sam ja i rekao da se to ne smije predati jer bi dr Stanković u Beogradu otkrio da se radi o rani nanesenoj za života.“

MUZIKALNI DADO: Paralelno s procesom Norcu i Ademiju, osoba koja se predstavlja kao „hadezejac“ na YouTubu je postavila desetominutni snimak na kojem bivša tajnica Tihomira Oreškovića (osuđenog u Rijeci na 15 godina zatvora) Fatima Skuli priča o ubojstvima Srba u Gospiću 1991. godine, među ostalim i to da su žrtve, nakon što bi bile ubijene, „uz pjesmu“ bile praćene dok su ih odvozili u vozilima Hitne pomoći (koja nisu izazivala ničiju sumnju). Još zanimljivije: pjevalo se Doktore, dođite po njih, što se odnosi na gospićkog ginekologa Darka Milinovića, aktualnog potpredsjednika hrvatskog sabora. Nije imao sreće, ovim šorom više proći neće, bila je omiljena pjesma doktora Dade u jesen davne godine u kojoj je ubijeno oko 150 gospićkih Srba, među kojima i jedan sudac i jedan tužilac, kojega je Sabor potom razriješio dužnosti zbog toga što pet dana nije došao na posao, čija je žena silovana i koji je, kao i ostali, završio na dnu velebitske ili nečije septičke jame. Milinović je, po svjedočenju Skule, spominjan kao liječnik koji je surađivao s Oreškovićem: ovaj bi njemu (i još jednom liječniku, Milanu Vrkljanu) javio kada bi neka od žrtava bila ubijena, nakon čega bi bilo poslano vozilo Hitne pomoći, kojim bi žrtve bile odvožene na nepoznato mjesto.

Potpredsjednik Sabora potom je sve demantirao, a zatim je osvanuo i novi snimak na YouTubu, na kojem se Fatima Skuli ispričava Milinoviću zbog svojih izjava, jer su joj prijetili ubojstvom djece; on na to kaže kako joj oprašta „kao kršćanin i katolik“, ako je njezina „laž“ spasila život njoj i njezinoj djeci.

MOČVARA: Nijedna od tih priča, istodobnih s presudom „vukovarskoj trojci“, u hrvatskoj javnosti nije izazvala reakcije kakve bi se očekivale u civiliziranom društvu. Čak suprotno tome: močvara se pokazala u punom smislu, šutljiva na „svoje“ gadosti, raspojasala se na temu „antihrvatskog“ Haškog suda, obećavajući „pravo“ suđenje „trojci“ i raspisivanje potjernica za svima s ove strane granice, čak i za pokojnim Životom Panićem. „Nema veze što je umro, treba raspisati potjernicu“, izjavila je čak i – inače razumna – Vesna Pusić, o ostalim natjecateljima u ljudskoj gluposti na tu temu da i ne govorimo.

„Naši dragi ratni zločinci“ dobri su ako su naši, pa tako taj isti Norac svoju pravomoćnu 12-godišnju kaznu izdržava u ustanovi otvorenog tipa, izlazi na vikende i slika se ljeti dok se brčka u moru. Njegov sudrug u zločinu Orešković pobolijeva nešto, pa je više na slobodi no iza rešetaka, ali će se svejedno hrvatska politička javnost zgražati kad advokat Veselina Šljivančanina najavi da će tražiti njegov uvjetni otpust, jer je u pritvoru više od polovine petogodišnje kazne na koju ga je Haški sud osudio, a još ćemo zgražanja vidjeti kad dotični – kao što je red u Hrvata i Srba – bude dočekan ne kao zločinac, već heroj.

I sve to u ime žrtava, „naših“ dakako, jer samo su „naše“ patile kad su ih nabijali na kolac, rezali im vratove ili ubijali metkom.