Leonard Ihsen u Berlinu studira socijalni rad i otkupljuje ljude iz zatvora.
Naime, u Nemačkoj oko devet hiljada ljudi godišnje završi iza rešetaka jer su – uhvaćeni bez karte u javnom prevozu. Nisu imali da plate kaznu i to odrađuju robijom.
„Vožnja bez karte je delo iz siromaštva. Tu ljudi moraju u zatvor za isti prestup za koji neko ne mora – jer ima da plati. A zatvor je u Nemačkoj najteža kazna“, priča Ihsen za naš njuzleter Međuvreme.
Istraživanje je pokazalo da posao nema 87 odsto zatvorenika koji su uhvaćeni u švercovanju u prevozu. Ako i dobijaju socijalnu pomoć, ona pokriva minimum životnih troškova.
„Ti ljudi nemaju izbora, pa idu u zatvor. Ali jasno je – možemo da ih oslobodimo, bez da lomimo kapije zatvora. Tako što jednostavno platimo kaznu“, kaže on.
Platili 1,2 miliona evra
Tako je nastao Fond slobode (Freiheitsfonds) u kojem Ihsen radi sa saborcima. Za skoro četiri godine su prikupili 1,2 miliona evra iz donacija i time za 1.396 ljudi platili kazne koje bi ukupno trajale 254 godine.
„Za te ljude je vrlo važno da izađu. Jer, što duže su tamo, još teže će im biti kasnije. Ako tamo provedu mesece, mogu da izgube stan jer ne plaćaju kiriju. Ostaju na ulici i ulaze u spiralu siromaštva, a počelo je jednom vožnjom bez karte. To je apsurdno“, priča Ihsen.
Kaže, ljude koje valja osloboditi nalaze na razne načine. Daju oglas u zatvorskim novinama, nekad se javi rodbina, ali najčešće – sami zatvori, to jest zaposleni.
„Dakle zaposleni u zatvorima vide koliko je preopterećen sistem pa i sami često misle da nije fer što tamo sede ljudi koji su se par puta vozili bez karte.“
Krivično delo uveli nacisti
U Fondu slobode podsećaju da u Nemačkoj vožnja bez karte nije prekršaj već krivično delo. I to uvedeno 1935. godine pod nacistima.
Kazna je obično novčana i razrezuje se u zavisnosti od prihoda. Recimo, ko bude uhvaćen bez karte, mora da plati 30, 60 ili 90 svojih dnevnih neto-zarada. Dakle, jednu do tri mesečne plate.
Ili da, za svaku neplaćenu dnevnicu, jedan dan ide u zatvor. Kod siromašnih ljudi, to može biti svega deset ili petnaest evra dnevno.
„Kad nekoga oslobađamo, to ide jednostavno – uplatimo novac i to je to. Nekad odemo sa kešom na šalter zatvora i zatvorenik odmah izlazi. Dakle, tu su ograde i bodljikava žica, ali eto, može da se izađe kad neko plati“, priča Ihsen.
I još u Fondu računaju da su poreskim obveznicima uštedeli oko dvadeset miliona evra. Jer, svaki dan jednog osuđenika u zatvoru košta budžet oko 200 evra.
Cilj – besplatan prevoz
Fond slobode ima za cilj da se prvo vožnja bez karte dekriminalizuje. Tu su do sada stigli do jednog nacrta zakona, koji još nije usvojen – tada bi švercovanje u prevozu postalo prekršaj.
I drugo, hoće da konačno javni prevoz bude besplatan, to jest finansiran iz budžeta.
„Mislimo da svi ljudi treba da koriste javni prevoz besplatno, da je to cilj pravednog društva. I od ljudi čiju slobodu otkupljujemo čujemo kuda idu – rodbini, lekarima, u institucije, dakle imaju normalne potrebe i neophodno im je da putuju“, kaže Ihsen i zaključuje:
„Ovo je socijalno pitanje, ali smo i politički projekat – hoćemo promenu zakona. Jer, samo tako se nešto menja, sve ostalo su privremena rešenja.“