„Latinica“ u bunkeru

Pitanje treba li Hrvatsku „deustašizirati“ nije postavljeno prvi puta: još 1998. godine saborski zastupnik Damir Kajin, iz Istarskog demokratskog sabora, zatražio je donošenje zakona o deustašizaciji. Ostatak društva u Saboru to nije prihvatio.

Isto pitanje postavljeno je u emisiji „Latinica“ Hrvatske televizije. Denis Latin, autor te, slobodno se može reći kultne i najgledanije državne dalekovidnice – emisije, posljednjih godina neprestano otvara teške teme hrvatske stvarnosti i nedavne prošlosti, ali prvi puta mu se dogodilo da mu emisija, umjesto u eteru, završi u bunkeru.

Tog ponedjeljka umjesto „Latinice“ pojavio se voditelj koji je izjavio da je emisija skinuta s programa zbog „profesionalnih promašaja“, da bi se tek kasnije, u posljednjoj informativnoj emisiji „Odjeci dana“ čulo konkretno i zašto je uslijedila zabrana.

A potom su krenule reakcije, ustanovilo se i da zabrana nije samo zbog jednog spornog priloga, pa se sve pretvorilo u pravu trakavicu.

No, redom je to izgledalo ovako.

PODIZANJE PRITISKA: Razlog zabrane, kako se najprije čulo, bio je prilog mlade novinarke Elizabete Penić, naslovljen kao „Croatien lager“. U prilogu je opisana sudbina Bjanke Auslender, hrvatske Židovke koja je za prošlog svjetskog rata bila u internaciji u logorima u Đakovu i na Rabu, koja je u ustaškim i nacističkim logorima izgubila 41 člana porodice. Nakon njene životne priče, mlada Penićeva se usudila komentirati: „Nakon Aušvica više nije moguća poezija, pomislili su neki. Većina je bila čvrsto uvjerena da se takvo povijesno zlo više ne može ponoviti. Bila je to zabluda. Šest desetljeća poslije, zloglasni Tuđmanov režim pokazao je da se u bespućima povijesne zbiljnosti koncentracijski logori mnogima još uvijek doimlju kao ljupko rješenje manjinskog pitanja.“

„Zloglasni Tuđmanov režim“, međutim, nije jedino što je podiglo tlak nadležnima, ispostavilo se nešto potom. Naime, novinarka Ljubica Letinić je, pod naslovom „Mi nismo anđeli“, napravila razgovor s režiserom Lordanom Zafranovićem, koji od 1991. godine živi i radi u Pragu. Zafranović je u razgovoru ispričao kako je snimljen njegov film Testament, kojega je godinama pripremao (snimajući, među ostalim, i zagrebačko suđenje ustaškom zločincu Andriji Artukoviću), a koji je 1991. godine završio u bunkeru Hrvatske televizije, koja je bila i producent filma. „Pronalazeći dokumente iz NDH u vrijeme kada sam1990. to montirao, kad je već nova garnitura bila na vlasti, prepoznavao sam elemente koji su se događali paralelno u životu, dakle gotovo po istom scenariju su se dešavale iste stvari 1941. i u ovoj stvarnosti u kojoj sam živio“, kazao je Zafranović. Potom, opet je novinarka iznervirala nadležne analizom elemenata koji su Zafranovića naveli da povuče paralele između Pavelićevog i Tuđmanovog režima: „U Hrvatskoj se devedesetih uspostavlja čvrst kult (s)ličnosti. Opet se ističe kako je hrvatski jezik poseban jezik koji ne nalikuje ni jednom drugom živućem jeziku. Opet se uspostavlja UNS. Opet se formiraju županije. Opet se plaća u kunama. Opet je sva politička moć koncentrirana u rukama jednog čovjeka, kojem Sabor služi za ukras. Hrvatske bojišnice brane satnije, zdrugovi, pukovnije i bojne. Uskrsli su Jure Francetić i Rafael vitez Boban. Poglavnik je opet među nama. Redovi i veleredi krase prsa hrvatskih muževa. Po uzoru na Glavno ravnateljstvo za promidžbu, cenzura postaje mjera dobra i zla. To je država reda, rada i stege“, zaključila je Letinićeva.

Svašta se potom čulo na tu temu. Novoimenovana glavna urednica Hrvatske televizije Jasna Ulaga-Valić izjavila je da se zabranjenom emisijom „dovode u pitanje temelji Hrvatske“, te da je „između ostalog, bilo sporno i to da se ponavljaju iste teze koje sada iznosi Slobodan Milošević u Hagu, a to je da je Hrvatska nastala na zločinu“. Osim toga, zaključila je glavna urednica, prilog Elizabete Penić mogao bi inicirati tužbe hrvatske vlade, vojske i Ministarstva obrane jer – kako reče dotična – nema znanstvenih potvrda da su u Hercegovini postojali hrvatski logori za Bošnjake!

NASTAVAK RASPRAVE: Glavna urednica, očito, nije čula ono što godinama pričaju svjedoci: da su hrvatski vojnici maskirani u odore Hrvatskog vijeća obrane ratovali u susjednoj državi, da su neki od njih tamo počinili zločine, te da je pokojnik Tuđman u Bosni i Hercegovini radio isto ono što je radio i njegov živi kolega Milošević. To jest, Bošnjake utjerivao u svoj „civilizacijski krug“ držanjem u logorima, ubijanjem i mučenjem civila, za što neki tute i štele odgovaraju u Hagu gdje taj „civilizacijski pristup“ zovu onako kako se on jedino može zvati – ratnim zločinom.

Dakle, gospođa Ulaga-Valić bar će, ako ne već „znanstvene verifikacije“, dobiti sudsku verifikaciju raznih dretelja i heliodroma.

No, zabranjena emisija pokazana je izabranima, novinarima i javnim ličnostima, pa se rasprava nastavila. Neki su ostali pri stavu da je emisiju trebalo prikazati, neki su je hvalili ali su se pridružili odluci o zabrani. Ništa protiv objavljivanja nisu imali čak niti sudionici s one „ustašne“ strane, osim što je Đuro Perica izjavio da su to sve laži koje bi hrvatski gledatelj prozreo. Ništa protiv nije imao ni Vladimir Šeks, kao niti Bosiljko Mišetić, negdašnji hadezeov ministar pravosuđa, upamćen po svojoj „intelektualnoj“ izjavi da hrvatsku djecu odmalena treba učiti da mrze Srbe.

Zanimljivo je, međutim, mišljenje Slavka Goldštajna, jednog od sudionika emisije, koji je taj stav zastupao i u zabranjenoj „Latinici“: da Hrvatskoj ne treba zakon o deustašizaciji, već zakon o zabrani govora mržnje koji bi pomogao ustanoviti, na primjer, kad su ustaški simboli u javnosti dokument, a kad sredstvo poticanja mržnje i nesnošljivosti. Njegov sin Ivo Goldštajn, poznati historičar i autor nedavno objavljene knjige o pogromu Židova u Zagrebu (Holokaust u Zagrebu), pak smatra da je odluka glavne urednice Jasne Ulage-Valić korektna. On tvrdi, koliko god bilo teško hrvatskim građanima suočiti se s činjenicom da se Tuđmanov režim služio logorima i etničkim čišćenjem zbog Tuđmanove otvorene težnje za stvaranjem „nacionalno kompaktnog teritorija“, da se Jasenovac kao logor smrti može donekle uspoređivati, ali ne i poistovijetiti s Tuđmanovim logorima.

DETUĐMANIZACIJA: Činjenice govore da se javnost mora suočiti sa stvarima koje su se u prošlosti događale, a koje je i koalicija Ivice Račana gurnula pod tepih, pa u hrvatskom saboru čak svojedobno izglasala i deklaraciju o „dignitetu domovinskog rata“. Činjenica je da ne samo u Hagu nego i na „domaćem terenu“ upravo traje suđenje optuženima za zločine nad gospićkim Srbima, kao i u Splitu istraga o zločinima u – također jednom od ratnih logora – splitskoj Lori.

Dovoljno je prisjetiti se nedavne košarkaške utakmice Cibone i Partizana u Zagrebu, kad je cijela dvorana urlala „Ubij, ubij Srbina“, kao i neosporne činjenice da spomenik ustaškom koljaču Juri Francetiću u Slunju još stoji, ili da su neki od (sudski oslobođenih za tužilačkog vremena Vladimira Šeksa) ubojica zagrebačke porodice Zec (roditelja i 12-godišnje djevojčice) još u aktivnoj vojnoj službi.

Problem što nije provedeno ono što se u svakodnevnom govoru u Zagrebu zove „detuđmanizacijom“ neće riješiti zabrana jedne televizijske emisije, kao što „Latinica“ neće riješiti problem u suštini bezidejne vlasti kojoj je najvažniji problem kako ostati vlast.

I još nešto: kad je na mjesto glavne urednice izabrana Jasna Ulaga-Valić, rečeno je da će na Hrvatskoj televiziji napokon, dvije godine nakon smjene tuđmanizma račanizmom doći do promjena. Još se ne zna hoće li, ali optimizam nije ulila jedna od prvih izjava nove urednice da će na ekrane „vratiti generaciju koja je na svojim plećima iznijela domovinski rat“. Zagrižljivci novinarskog profesionalizma prisjetit će se tadašnjih laži i montaža i perjanica koje su „ako je to trebalo, i lagale za svoju državu“.

Promjene su, očito, počele udarom na jedno od rijetkih javnih mjesta na kojem se moglo reći i nešto drugačije od „službene verzije“, na emisiju „Latinica“.

Čak, ta stvar bi mogla preći u naviku: posljednjeg ponedjeljka, i nova emisija s temom „Kome treba Republika Srpska“ pretrpjela je kraćenje i izbacivanje. Ovoga puta sporne su bile dvije izjave članice Izvršnog odbora SDS-a i narodnog poslanika u Skupštini RS Desanke Rađević, koja je prilog Ljubice Letinić „Slobo? Da!“, koji govori o stradanjima i patnjama Muslimana, te silovanju njihovih žena tokom rata u Bosni, ocijenila kao tendenciozan i ustanovila da su u isto vrijeme zločini činjeni i nad Srbima. Navela je primjer silovanja devetogodišnje djevojčice, te za taj zločin imenovala jednog Hrvata. Izbačen je taj dio, ali i kasnije nabrajanje još nekih primjera silovanih Srpkinja od strane Bošnjaka, te rečenica u kojoj navodi imena ljudi koji su lažno svjedočili u slučaju jednog zatvorenika srpske nacionalnosti koji je, zbog sudjelovanja u zločinima u logoru Manjača, osuđen na 20 godina zatvora.