Između dva zla

„Da! Za Hrvatsku!“ poručuju Račanove pristalice, Ivo Sanader vitla nacionalnim barjacima i parolama „Budi svoj!“, „Hrvatska pobjeđuje“, „Pobijediće bolja Hrvatska i HDZ“. Slobodan Šnajder gorko komentariše da je krenuo hrvatski izborni cirkus strave i užasa, broj stranaka se približava okruglom broju od stotinu, na sve strane poglavice, Indijanaca sve manje… Publicista Slavko Goldštajn piše otvoreno pismo hrvatskim novinarima prigovarajući im da preterano negatorskim odnosom prema sadašnjoj vlasti podstiču izbornu apstinenciju koja je, kaže on, pogubna za demokratiju u zemljama tranzicije, a u Hrvatskoj može na vlast dovesti stranke koje neće hteti ili neće biti sposobne da obave najvažniji nacionalni zadatak – priključivanje Evropskoj uniji. „Vreme“ je pitalo dr Žarka Puhovskog, profesora filozofije na zagrebačkom Sveučilištu i predsednika Hrvatskog helsinškog odbora za ljudska prava, o ishodu izbora za Sabor koje je predsednik Stjepan Mesić raspisao za 23. novembar.

„Svi rezultati ispitivanja javnog mnjenja u ovom trenutku pokazuju da su razlike između dva bloka manje od vjerojatne statističke greške koju takva istraživanja pokazuju. Mislim, međutim, da sada postoji nešto veća vjerojatnoća da će sadašnja koalicija pobijediti, ukoliko ostane zajedno. To više što se za razliku od ranijih izbora sada pokazuje da takozvana dijaspora više nije čist rezervoar HDZ-a. I tu su podjele: na jednoj strani znatan broj državljana srpske nacionalnosti u Srbiji i Republici Srpskoj, dok su birači HDZ-a državljani hrvatske nacionalnosti pretežno u BiH.“

„VREME„: Pre četiri godine sadašnja vlast je dobila gotovo plebiscitarnu podršku, sada je euforiju zamenilo razočaranje. Koji su glavni gresi sadašnje koalicije?

PUHOVSKI: Ti su grijesi takvi da su nas kao birače doveli u neugodnu situaciju da biramo između vlade koja nije zaslužila da joj se produži mandat i stranke koja je odgovorna, najpristojnije rečeno, za najveće promašaje u novijoj hrvatskoj povijesti, a istodobno se kao stranka nije bitno promijenila, nego je ostala i simbolički i personalno i dnevnopolitički u intimnoj vezi sa HDZ-om iz Tuđmanovog vremena. Dva člana najvišeg političkog tijela HDZ-a su javno rekla: „Ako pobijedimo, u Hrvatskoj više neće biti mjesta za ljude kao što je Žarko Puhovski.“ Ne radi se o tome da bih ja bio ugrožen: očigledno tim ljudima niko nije rekao da takav način govora nije prihvatljiv u političkom funkcioniranju u demokratskim uvjetima. I to je ono što brine. Nije najgore to da Račanova koalicija nije realizirala predizborna obećanja: to se u politici često događa, problem je u tome da nije ispunila svoja bitna obećanja i učinila ono što je zemlji potrebno. Dakle, ne zna se koja je od tih dviju varijanti gora.

Šta najviše zamerate Račanovoj vladi?

Treba naglasiti da Vlada nije učinila ništa od onog što je obećala u smislu popravljanja socijalne situacije, tek sad se broj nezaposlenih spustio otprilike na broj koji je Vlada zatekla kada je došla na vlast, a u međuvremenu je bio i 25 posto veći. Račanova Vlada nije realizirala obećanje da će krivi i odgovorni za greške, kriminal i zločine biti kažnjeni. U Hrvatskoj do dana današnjeg nije pravomoćno okončan nijedan postupak za ratne zločine i za takozvani pretvorbeni kriminal.

Šta vidite kao najveće uspehe Račanove vlade?

Po mom sudu, realna je ocjena da je ta vlast učinila dvije značajne stvari: demistifikovala je državu i državnu vlast koja je za vrijeme Tuđmana u osnovi bila skrojena po liku jednog penzioniraniog generala JNA. Gotovo nitko u Hrvatskoj više ne gleda na vlast onim prestrašeno-obožavajućim pogledom koji je godinama bio nametan, ali i prihvaćen. S druge strane, dobrim dijelom je olakšala međunarodni položaj zemlje, iako je to poslednjih dana, zbog slučaja Gotovina, dovedeno u sumnju.

Račanu i njegovim suradnicima uspjelo je da ostvare nevjerojatan politički ideal: došli su na vlast, a da sami nisu morali ništa učiniti. Svi drugi su ih molili i drugi su obavili pripreme za njihov dolazak na vlast: ljudi iz nevladinih organizacija, novinari, inozemni pritisci, HDZ-greške, Tuđmanova smrt… Oni su naprosto bili u situaciji da se daju namoliti da dođu na vlast! To se više neće ponoviti. Sada više nemamo izbore „protiv“ kao 2000. (protiv HDZ-a) ili 1990. (protiv SK-a). Sada to više tako ne funkcionira i, uza sve loše izglede, jedna dobra strana ovih izbora je da oni više nisu niti povijesni niti posebno važni, što je, ne treba zaboraviti, elemenat polaganog, ali ipak započetog normaliziranja političkih prilika. Mislim da je učinjena velika greška što su izbori raspisani u studenome (novembru), u mjesecu kada u Hrvatskoj ima najviše samoubojstava, kada počinje loše vrijeme, što nije osobito dobro za ovakve političke aktivnosti, pa će manje ljudi izaći na izbore. Općenito se smatra da je situacija takva: što manje ljudi izađe na izbore to su veće šanse za HDZ, što ih više izađe, to su veće šanse vladine koalicije.

Kako ocenjujete razvoj demokratije i ljudskih prava u Hrvatskoj u poslednjoj deceniji?

Poslednjih godina imamo u Hrvatskoj, pa i na ostalim prostorima bivše Jugoslavije stalan, ali frustrirajuće polagan napredak, pogotovo za ljude moje generacije. Postaje očito da mi za našeg života nećemo svjedočiti o normaliziranju socijalnih i političkih prilika. Kad se gledaju procesi koji se zbivaju u tim društvima, u Hrvatskoj konkretno, poslednjih četiri-pet godina, vide se jasne razlike, ali je stvar u tome da je sve – što bi rekla stara engleska poslovica too little, too late – premalo i prekasno. U mnogim segmentima do promjena dolazi vrlo polagano. Neke stvari se ne mogu brzo mijenjati, neke ekonomske, obrazovne, generacijske datosti. Ali, postoje stvari koje se mogu brzo mijenjati. Na primjer, na svim granicama bivšeg jugoslavenskog prostora vlada organizirani državni prostakluk, nešto čega nema više nigdje u Evropi. Ja sam ove godine tri puta bio u kolonama ljudi koji su na ulazu Bajakovo, odnosno Batrovce, na usijanoj autocesti čekali osam sati na temperaturi od 45 stupnjeva, a tamo su neki neobrijani ljudi sjedili sa nogama na stolu, čačkali zube i davali svima do znanja da su oni važni, a ne ti ljudi koji čekaju u koloni. Slična slika i na granici sa Bugarskom… To su te sitne stvari koje se mogu i morale bi se promijeniti doslovce za pet dana. Kao što se promijenilo da vojska više nije na granicama. Tu se radi o simboličkoj vrijednosti i sada se može reći da su ti ljudi dio civilne vlasti. To olakšava suživot naroda, pogotovo s obzirom na izrazito neslavnu ulogu koju je vojska odigrala posljednjih deset godina.

U pravosuđu imamo fundamentalne probleme: umjesto prijeko potrebne lustracije, izvedena je lustracija koja je zapravo značila etničko čišćenje: protjerani su suci i sutkinje koji su bili Srbi, pa čak i oni koji su imali žene i muževe srpske nacionalnosti. Dolazimo do paradoksalne situacije: po svim nalazima naših ureda, od Vukovara do Dubrovnika i Zagreba, imamo izrazito više povreda ljudskih prava od djelovanja sudstva nego od djelovanja policije.

Nedopustivo je da mi u Hrvatskoj imamo ljude koji šest, sedam, osam godina imaju pravosnažna sudska rješenja, ali ne mogu ući u svoje kuće zato što su Srbi. Nedopustivo je da ljudi ne mogu dobiti neke dokumente zato što su Albanci ili Romi. Nedopustivo je da mi živimo u državi Hrvatskoj gdje se još reciklira nekakva proustaška ideologija. Sigurno ne na dominantnim mjestima, ali se šverca u školskim udžbenicima. To su sve stvari koje se mogu razmjerno lako ukloniti.

Rešavanje „srpskog pitanja“ ići će teško…

Imamo rezultate popisa koji pokazuju da se postotak Srba smanjio za deset godina za gotovo tri posto. To je činjenica. Druga činjenica je da ti rezultati nisu objavljivani gotovo godinu dana, pokušalo se odgoditi otkrivanje neugodne (za neke možda i ugodne) vijesti. Kad su objavljeni ovi rezultati, oglasila se samo jedna jedina osoba hrvatskog etničkog porijekla koja je rekla da je to etničko čišćenje. To sam bio ja. Onda su me, naravno, napali. Interesantno je da nitko drugi u tome nije vidio etničko čišćenje.

Konačno, treba reći, srpsko pitanje u Hrvatskoj je rješeno. To ne vole čuti ni jedna ni druga strana. To se više neće mijenjati: ostaje taj broj od manje od pet posto Srba, a nekad ih je bilo 13 posto. Od devedesetih Hrvatsku je napustilo oko 400.000 ljudi srpske nacionalnosti. Treba reći da su neki ljudi napustili Hrvatsku zato što im se nije sviđala himna, jer su bili srpski nacionalisti, a neki drugi zato što su imali nož pod grlom. To moralno sigurno nije identična situacija. Od 400.000 ljudi, oko 150.000 se vratilo, od kojih se oko 60.000 opet vratilo u Srbiju, Republiku Srpsku… I tu su te razlike u brojkama. Jedan broj je uzeo hrvatske dokumente i danas prelazi granice.

Nevladine organizacije su u tri navrata analizirale situaciju u logorima za izbjeglice u Srbiji. Pokazalo se da samo 25 posto njih, uglavnom starijih, razmišlja o povratku, ostali se neće vratiti. O tome se malo govori u Srbiji. Ako se pogleda skandalozno higijensko i socijalno stanje u tim kolektivnim centrima i vidi se da ljudi, unatoč tome, ne razmišljaju o povratku, onda se treba zamisliti kako je tim ljudima moralo biti u Hrvatskoj i koliko su straha, nesigurnosti i trauma doživjeli. To govori o onom dijelu ljudi koji su Hrvatsku doista napustili s nožem pod grlom. Naš Helsinški odbor je objavio podatke o gotovo 1000 civila ubijenih u kolovozu i svibnju 1995. I to ih je na neki način učvrstilo u uvjerenju da se ne treba vraćati. Ako se ti ljudi ne žele vratiti, mislim da bi pametan pristup hrvatskih vlasti bio da se tim ljudima bar nadoknadi šteta zbog izgubljenog vlasništva, da se nove generacije ne odgajaju u transgeneracijskom prijenosu traume i frustracije. I to se može učiniti.

Naših „deset krvavih godina“ je za nama. Da li prolazi vreme nacionalne netrpeljivosti, menja li se duh zlog vremena?

Jako polagano. Tenzije se smiruju. Jeste, bilo je rezanja guma, ali toga i dan-danas imate kod Flamanaca i Valonaca, to se objektivno moglo očekivati nakon svega što se dogodilo. S druge strane, postoji velika žeđ za kontaktima dvije strane na najnižem nivou: u beogradskim kafićima trešti najgora hrvatska pop-glazba, a u Hrvatskoj imate ljude koji sebe smatraju mladim ustašama, a luduju za Cecom. Meni se čini da se prelako išlo na normalizaciju odnosa sa Srbijom, a preteško na normalizaciju odnosa sa Srbima u Hrvatskoj. To je psihološki razumljivo: meni je lakše oprostiti nekome ko mi je učinio zlo negoli progutati ispriku nekome kome sam ja učinio zlo. U tom pogledu, Hrvatska ima moralno superiornu poziciju naspram Srbije i moralno inferiornu naspram Srba iz Hrvatske, kad se govori o kolektivitetima. I zato je pokazano malo dobre volje: pobijedili smo ih, a naša privreda ih doista treba (postoci porasta trgovine su zaista fenomenalni).

Dio hrvatske inteligencije se javno profilirao u širenju nacionalističkog diskursa. Nakon 2000. godine dio njih se opet radikalizuje i priča o ugroženosti Hrvata… Imamo, naravno, alternativnih intelektualaca koji to ne čine. Većina – šuti. Među onima koji se javno iskazuju, većina su i dalje, nažalost, nacionalisti…

Spram Srba u Hrvatskoj ima još dosta animoziteta, koji su, istina, daleko manji nego nekada. Situacija je manje loša nego što sam očekivao: recimo, u Vukovaru od 1997. nismo imali nijedno ubojstvo na srpsko-hrvatskoj etničkoj osnovi.

Neki će reći to nije mnogo…

Ne, to jeste puno s obzirom na grad kakav je Vukovar, simbol razaranja i ubijanja civila. Cijena toga je da imamo dvije zajednice koje žive paralelno sa takvim tragikomičnim značajkama da se, budući da svi govore istim jezikom, a i neka imena mogu biti ista, Hrvati pozdravljaju sa „bog“, a Srbi sa „ćao“ (Hrvati vjeruju da je „ćao“ srpska riječ). Ova podjela nije dobra, ali je daleko manje zlo nego da se sukobljavaju. Kad-tad će se reći – idemo korak dalje.

Ko će inicirati taj korak dalje?

To mora ići na kapilaran način: neki hrvatski učitelj će podučavati violinu neko srpsko dijete, neki srpski liječnik će pomoći hrvatskom djetetu da ozdravi… Ono što mi se čini važno: takozvano propovijedanje pomirbe s vrha, propagandno guranje u pomirbu bilo bi kontraproduktivno. Po mom sudu, ako se ne radi o otvorenim sukobima, te stvari treba ostaviti postepenom smirivanju tektonskih poremećaja što se uvijek dešava nakon velikih potresa. Zadaća vlasti je da osigura red i da spriječi recikliranje govora mržnje. Sve drugo će se, uz malo sreće, ali i uz dosta vremena normalizirati. Ali, ne za moju generaciju: tu se radi o godinama, desetljećima.