I posle Mila – Milo

Za „Vreme“ iz Podgorice

O povlačenju crnogorskog premijera Mila Đukanovića sa pozicije koju drži više od 25 godine spekulisalo se intenzivno još od januara ove godine kada je jedva preživio glasanje o povjerenju vladi i uspio da konsoliduje sopstvenu partiju.

Odluka da se nakon izbora održanih 16. oktobra za mandatara predloži Duško Marković, sadašnji potpredsjednik Vlade, teško da je bila iznenađenje u Podgorici imajući u vidu da je Đukanovićeva „klupa“ u Demokratskoj partiji socijalista sve tanja sa imenima koje bi čak i glasači te partije mogli da progutaju kao formalnog premijera.

U posljednjih nekoliko godina, posebno nakon što su se dugogodišnji Đukanovićevi saveznici povukli što pod teretom krivičnih procesa za korupciju i organizovani kriminal, što pod pritiskom iz partije, Marković je važio za šefovu desnu ruku.

Đukanović je u martu ove godine nagovijestio moguće povlačenje, kazao da je ispunio ono što su bili njegovi planovi i očekivanja u politici. Tom prilikom je rekao: „Vjerujem da je vrijeme da u Crnoj Gori razmišljamo o novim generacijama koje će ispisati nove stranice crnogorskog demokratskog i ekonomskog razvoja“.

Međutim, kako tada tako i danas niko u Crnoj Gori ne vjeruje da je on napustio politiku i da će se situacija na političkoj sceni značajnije promijeniti.

PREDSEDNIČKE SPEKULACIJE: Marković je kandidat vladajućeg DPS-a za mandatara za sastav nove vlade ukoliko uspije da se dogovori sa albanskim, hrvatskim i bošnjačkim partijama. Imajući u vidu istoriju tih političkih odnosa i činjenicu da su manjinske partije po pravilu bile uz Đukanovića kad god mu je zafalio mandat ili dva za skupštinsku većinu, u pregovorima za novu podršku se ne očekuju veća iznenađenja.

Đukanović ostaje na čelu partije koju vodi od 1997. godine, kada je u rovovskoj borbi uspio da izgura Momira Bulatovića, tadašnjeg predsjednika Crne Gore, igrajući na kartu otklona od režima Slobodana Miloševića.

Analitičari u Podgorici vjeruju da Đukanović već sada sprema teren da bude kandidat za predsjednika države na izborima koji su planirani za proljeće 2018. godine. Filipu Vujanoviću, predsjedniku države u tri navrata, mandat ističe za nešto više od godinu dana, a ako se Đukanović zaista namjerio na tu funkciju, nije nerealno očekivati da to bude i brže.

Ostaje nejasno, međutim, da li je odluka o povlačenju sa premijerske pozicije bila ranije dobro planirana taktička akcija ili je ipak podstaknuta i ubrzana događajima uoči i na dan izbora, kada je Đukanoviću navodno život visio o koncu zbog „državnog udara“.

Treći scenario koji pominju poznavaoci prilika u Podgorici jeste i da je zbog brojnih kontroverzi koje ga okružuju godinama, posebno oko navodnih veza sa organizovanim kriminalom, Đukanović „zamoljen“ od strane uticajnih krugova na Zapadu da se povuče sa državne funkcije. O drugim njegovim biznisima navodno nije bilo riječi.

Ostaje doduše i pitanje imuniteta, koje je često objašnjenje za Đukanovićeve grčevite napore da po svaku cijenu osigura ostanak na državnoj funkciji posljednjih godina.

Optužnica u Italiji za šverc cigareta u ranim devedesetim je arhivirana, nije ukinuta, pa se opozicija nada da bi i to pitanje ponovo moglo doći na dnevni red sada kada Đukanović nema formalnu državnu funkciju. Šanse za to su ipak male kada Brisel i Vašington otvoreno slave Đukanovića kao „garanta pro-zapadne Crne Gore“ i lično zaslužnog što se Crna Gora navodno otrgnula uticaju Moskve i do sredine 2017. očekuje i formalizaciju članstva u NATO-u.

CRNA KUTIJA CRNOGORSKE POLITIKE: Da bi ućutkao i neke glasove u sopstvenoj partiji, Đukanović je kazao da je lično on predložio Markovića, „uvjeren u njegove profesionalne i ljudske kvalitete“, te će „lično, kroz puni politički angažman na čelu DPS-a, pružati snažnu podršku Markoviću i budućoj vladi“.

Iako njihovi politički, ali i lični protivnici tvrde da je doveden u partiju „samo da bi bio zamjenik“, Duško Marković sigurno neće biti samo statista. Makar mnogo manje nego što su njegova dva prethodnika Igor Lukšić i Željko Šturanović, koji su nakratko naslijedili Đukanovića kada je 2008. pa ponovo 2010. odlučio da se povuče sa premijerske funkcije.

Marković je više od petnaest godina dio najužeg kruga nekolicine ljudi stvarno bliskih Đukanoviću, prvo kao šef tajne službe, a onda i kao potpredsjednik Vlade zadužen za politički sistem i unutrašnju i spoljnu politiku.

Budući crnogorski mandatar je u ranim devedesetim bio poslanik i generalni sekretar vlade, a od 1998. do 2010. vodio jer Službu državne bezbijednosti koja je 2005. preimenovana u Agenciju za nacionalnu bezbijednost (ANB). Nakon toga je kratko bio ministar pravde u vladi Igora Lukšića, uglavnom zaslužan za dosta bolne pravosudne reforme koje je Crna Gora morala da sprovede kao kandidat za članstvo u EU.

Kritičari režima nisu zaboravili Markovićev uradak u tajnoj službi, zovu ga „crna kutija“ crnogorske političke scene. Za njegovog mandata tajna služba je konstantno optuživana da je pod snažnim političkim uticajem, da u svojim redovima ima ljude osumnjičene za najteža krivična djela, uključujući ubistva i iznude, i da je prisluškivala Đukanovićeve protivnike i novinare.

Iako se u ranoj fazi vođenja službe klonio javnih nastupa, još 2004. se našao usred skandala sa navodnim pokušajem ubistva jednog od tadašnjih opozicionih lidera.

Tadašnji lider Liberalne partije Miodrag Živković je tvrdio da je služba organizovala atentat na njega, ali su dnevne novine „Publika“ citirale Markovića da je navodno rekao: „Da je služba pokušala da ga ubije, on ne bi preživio.“

Nakon oštrih reakcije u javnosti, Marković je demantovao da je to izgovorio i tužio list za klevetu.

Njegovo ime pominjano je i u vezi sa aferom prisluškivanja stranih diplomata u Crnoj Gori.

Lokalni mediji su u decembru 2011, na osnovu informacija iz više diplomatskih izvora, objavili da su partnerske države tražile smjenu tadašnjeg direktora Agencije za nacionalnu bezbjednost Vladana Jokovića zbog prisluškivanja njihovih diplomata.

Prema tim izvorima, prisluškivanje je navodno počelo 2010, dok je na čelu službe bio Marković.

OPTUŽBE I DEMANTI: Marković je dovođen u vezu i sa švercom cigareta. Optuživan je da je vođa jednog od dva sukobljena klana u Crnoj Gori, Mojkovačkog po gradu u kojem je rođen i odrastao, koji godinama ostvaruju milionski profit u proizvodnji i distribuciji cigareta na crno.

Spekulacije je podgrijao i bivši šef kriminalističke policije Predrag Šuković koji je sredinom 2015. godine otkrio da je njegov tim istraživao Markovića i bivšeg šefa policije Veselina Veljovića, obojica iz Mojkovca, da su vođe kriminalne grupe.

Marković je sve to kategorički demantovao navodeći da je riječ o „naručenim političkim tvrdnjama“.

Strasti su se ponovo uzburkale nekoliko mjeseci kasnije kada je policajac Šuković osumnjičen, a zatim i osuđen, nakon što je otkriveno da je pod nadimkom „Boss“ na lokalnom portalu napisao komentar „bolje bi bilo da pripazi na svoje zdravlje“ ispod vijesti da je Marković položio vijenac na partizanski spomenik u Podgorici.

Marković, a i sud, procijenili su te riječi kao prijetnju a na Šukovića je nekoliko mjeseci kasnije pucano u Podgorici. Iako su mediji taj slučaj doveli u vezu sa ranijim sukobom sa Markovićem, on je to negirao.

Sada, kao budući premijer, Duško Marković kaže da je pred njim težak zadatak, da se „mora raditi više, stručnije i odgovornije“, te da smeju da dozvole „da se ponove greške koje su nam se događale“.