Za „Vreme“ iz Zagreba
Početkom 2017, u beogradskom Domu omladine održana je premijera filma Gazda zagrebačkog režisera Darija Juričana, u čijem sam nastanku i sam sudjelovao. Publika nas je tapšala po ramenu, kao – „simpatično je, momci, što se trudite, iako to baš i nema puno smisla“. Otprilike takav tretman imali smo i u Zagrebu.
Danas, nakon manje od godine dana, sve se promijenilo. Agrokor ima prinudnu upravu, a Ivica Todorić je u bijegu. Nalog za njegovo uhićenje izdan je nakon otkrića revizije da je imovina Agrokora u 2015. i 2016. bila tri milijarde evra manja nego što se tvrdilo. Policija je uhapsila 12 sudionika afere, koji su ubrzo pušteni. Iz inozemstva su se potom nakratko vratila dvojica Ivičinih sinova, Ante i Ivan, a nakon davanja iskaza i oni su pušteni. Sudac istrage odredio je da od njih 15 u jednomjesečni istražni zatvor mora ići jedino Ivica Todorić, koji se taktički zrelo na vrijeme negdje sklonio. Navodno je u Švicarskoj.
Todorić se oglašava preko bloga, u kojem tvrdi da je podvrgnut „političkom progonu“, što je krajnje bizarno obzirom na to da ga je politika i stvorila. Sada je došlo vrijeme da nam, nakon 20 godina bujanja Agrokora, hrvatske političke elite otkriju kako je nastala korporacija sa 60.000 zaposlenih, jača od svih onih državnih institucija koje su trebale kontrolirati njen rast. Glavne političke stranke su, na jedvite jade, ipak osnovale istražno povjerenstvo, odnosno komisiju koja bi trebala rasvijetliti stvarnu povijest Agrokora. Iako se u početku pravio kao da podržava povjerenstva, HDZ mu se sada i otvoreno protivi, potpuno nezainteresiran da se otkriju detalji o vezama političara s Ivicom Todorićem. Zato se sada pozivaju na Zakon o istražnim povjerenstvima po kojem, u onom trenutku kad se podigne kaznena prijava, Povjerenstvo prestaje s radom, tek što je osnovano. Uzalud im članovi povjerenstva iz redova SDP-a tumače kako bi se tužiteljstvo i sud trebali baviti lažiranjem bilanci i sličnim rabotama, dok bi Povjerenstvo trebalo istražiti, primjerice, zašto niti jedna institucija godinama ne reagira na sve ono loše što se u tom koncernu događalo. Otprilike ono čime smo se mi bavili u filmu Gazda.
NA TODORIĆEVIM JASLAMA: Dvije najveće stranke godinama su dobivale novac od Todorića, HDZ vjerojatno nešto više nego SDP jer je duže bio na vlasti, i to u devedesetima kad su se povoljno kupovale firme iz državnog portfelja. Hoće li sada biti dovoljno odlučni i licemjerni da ga prozovu, iako su i sami na razne načine sudjelovali u njegovom pothvatu, uzimajući novac i prilagođavajući propise Agrokoru? Nisu nevine niti manje stranke, tako sam razgovarao s Brunom Mirtlom, tajnikom nekadašnje Liberalne stranke – Mirtlu je pred izbore 2000. Ivica Todorić osobno dao 50.000 kuna u gotovini, „za razvoj demokracije“. Zbog Todorića je nedavno propala koalicija između HDZ-a i Mosta. Ta je stranka inzistirala da iz Vlade RH mora otići ministar financija Zdravko Marić, jedan od mnogih koji je – kao i mnogi drugi – naizmjenice sjedio u upravi Agrokora i Vladi RH.
Kao što je napisao kolega Pavičić u „Jutarnjem listu“, „do prije samo petnaestak mjeseci vlasnik je Agrokora bio najmoćniji čovjek države, moćniji nego što je ikad bio i jedan političar nakon Tuđmana. To je bio čovjek čija je nemjerljiva politička i društvena moć bila usporediva samo s njegovom apsolutnom društvenom nevidljivosti. Todorić nije bio samo iznad revizija i iznad poreznika. On je bio iznad zakona, iznad politike, iznad sudstva i iznad medija koji su se, uz par iznimki, pretvarali da on ne postoji.“ Treba dodati i da je prvo istražno povjerenstvo Sabor ustrojio upravo zbog jedne Agrokorove afere, bez većih rezultata.
Dok smo radili na filmu i knjizi Gazda, Todoriću smo zamjerali što nije od Hrvatske stvorio neko bolje društvo, a sa svojim utjecajem i novcem imao je priliku. Umjesto toga, proširio je postojeću korupcijsku hobotnicu.
Političari se, osim nove stranke Most, voljne obračunati s korupcijom, nevoljko obračunavaju s Todorićem. Jedino ga mediji, koji su godinama uglavnom šutjeli, sada nemilice gaze. Gazda je u otišao u nepoznatom smjeru, no strah je ostao. Kad je afera već krenula, dao sam intervju jednom popularnom kulturnjačkom portalu. Novinarka mi se ispričala – „ponudili su mi ovaj tekst samo zbog toga što je inače redovan vanjski suradnik portala pristao pisati o Gazdi jedino pod pseudonimom“.
ZAVERA ĆUTANJA: Godinu dana nakon premijere, film još uvijek nije prikazan na HTV-u. Tek onog dana kad je krenulo hapšenje 15 ljudi povezanih s Agrokorom, Juričana je zvalo nekoliko TV kuća pokušavajući kupiti film. Lani ga nije htio nitko osim Al Džazire, iako smo ga svima nudili. Godinama se o Gazdi šutjelo. Da su korumpirani političari (Gazda je svima davao novac), mediji, DORH, HNB i drugi odgovorni ranije reagirali, šteta bi bila manja, a Hrvatska možda ne bi bila toliko puna klijentelizma i ovakve dogovorne, netržišne ekonomije.
Poslednja dva guvernera HNB-a, Boris Vujčić i Željko Rohatinski, rekli su da su o Agrokoru „svi sve znali“, ali nisu objasnili zašto nisu ništa poduzeli. Zašto je država godinama tolerirala što Jamnica crpi više vode nego što bi smjela, a Todorići besplatno ljetuju na otoku Smokvica Vela, koji je u državnom vlasništvu?
Oduvijek su Todorići povezani s politikom. Još se za Agrokombinat, kompaniju koju je u socijalizmu stvorio Ante Todorić, govorilo da je to bio projekt tadašnje Vlade SR Hrvatske i republičkog Centralnog komiteta, te da se bez podrške politike ništa ne bi moglo napraviti. Stari je Todorić u svega desetak godina stvorio jednu od dvadesetak najvećih industrijskih firmi u Jugoslaviji. Bio je zvijezda socijalističkoga gospodarstva, još postoje stare televizijske snimke na kojima drugu Edvardu Kardelju pokazuje proizvodnju kokošjih jaja. A onda je došla 1971, krah hrvatskog proljeća koji su vodili Savka Dabčević Kučar i Miko Tripalo. Stari je završio u zatvoru.
Tek kasnije, proučavajući onodobni tisak, ali i sudsku dokumentaciju po prašnjavim arhivima, shvatili smo da Agrokombinat nije pao samo kao žrtva obračuna s proljećarima, već je i sam nastao na mjenicama i pumpanju kredita.
Stari Ante Todorić isprva je osuđen na 13 godina, zbog privrednog kriminala i hrvatskog nacionalizma. Odlukom Vrhovnog suda oslobođen je optužbi za nacionalizam, no unatoč tome, 1993. traži – i dobiva – prava političkih zatvorenika, pa mu se one četiri godine provedene u zatvoru računaju kao dvostruki radni staž.
Stari je Todorić odrobijao svoje, no pitanje je što će biti s ovim njegovim sinom. I dok smo se u socijalizmu često susretali s drakonskim kaznama, sada imamo obrnutu situaciju, gdje malo tko dobije zasluženu kaznu. Tako su oslobodili bivšeg premijera Ivu Sanadera, osumnjičenog za pronevjeru ozbiljne količine novca. Tajkun Miroslav Kutle nakon što je poharao Dalmaciju pobjegao je u rodnu BiH, njemu slični Josip Gucić je u Srbiji. Ništa od katarze, što nije niti čudo uz ovako sudstvo. Prema istraživanju Hrvatskog pravnog centra, samo u 1990. i 1991. oko 200 sudaca (jedna petina) napustilo je pravosuđe. Bio je to udarac nakon kojeg nema brzog oporavka, sudove su napučili neiskusni, ili pak manje sposobni kadrovi, koji nisu htjeli niti znali obračunati se s kriminalom, a pogotovo ne s korupcijom, u čiju su se mrežu i sami uključili. Otkako je Hrvatska ušla u EU, borbu protiv korupcije ionako nitko više ne spominje. Todorić je otišao, problemi su ostali.
