Bez panike

Specijalno za „Vreme“ iz Berlina

„Više ne razgovaram sa svojim burzovnim savjetnikom, više ne gledam izvode svojih bankovnih računa, više ne primam i ne dajem savjete o financijskim pitanjima. Sam sebi stalno govorim kako moram biti jak.“ Tako svoj „sasvim lični izvještaj o krizi“ počinje reporter „Frankfurter algemajne cajtunga“ u kojem, kao i u svim drugim novinama u Njemačkoj, na prvoj stranici poslednjih dana prevladava samo jedna tema – svjetska financijska kriza. Doduše, na naslovnicama su u prvom redu izvještaji iz Amerike.

Iznosi u milijardama o kojima mediji bruje ovih dana prosječnim građanima Njemačke djeluju jednako apstraktno kao i izvještaji iz Kalifornije o tisućama ljudi koji stanuju u automobilima jer su izgubili krov nad glavom, o burzovnim mešetarima koji se odjednom voze u podzemnoj željeznici umjesto u „lamborginijima“, o otmjenim restoranima koji su prepolovili cijene svojih menija, o novoj filijali luksuzne juvelirnice Tiffany na Menhetnu u koju je cijelog prijepodneva ušao samo jedan posjetilac, japanski turista koji se izgubio. U otmjenim berlinskim dućanima se zasad kriza ne primjećuje. Glavni su kupci i dosad bili uglavnom iz Moskve i okolice. Na posljednjem katu potrošačke katedrale Ka-De-We gdje vlada izobilje, dobro uhranjene Ruskinje prepune nakita i dalje se uz sekt i ostrige osnažuju za novu rundu okršaja sa svjetskim modnim brendovima, u ekskluzivnim šatorima onog dijela minhenskog Oktoberfesta koji je rezerviran za VIP posjetioce se bez ustručavanja naručuju magnum flaše šampanjca čija je najniža cijena 3000 eura. Sve to ipak malo podsjeća i na ples na Titaniku, stanovita sjenka se više ne može negirati.

Broj nezaposlenih, glavni njemački pokazatelj privrednog stanja, i dalje pada, ali svi očekuju da se trend zaustavi. Novine već najavljuju pad cijena nekretnina jer izostaju veliki inozemni investitori koji su kupovali čitave blokove. Na svim televizijskim kanalima vrte se na brzinu producirane emisije u kojima se razgovori s ekspertima smjenjuju s uličnim anketama gdje se obični građani pitaju koliko su sigurne njihove ušteđevine. Množe se i izvještaji o pojedincima koji su odlučili da se ne pomire s gubicima u svojim do jučer sigurnim financijskim poslovima, pa tuže banke i burzovne savjetnike koji su ih naveli na riskantne investicije. Ima već i dobijenih procesa te vrste, ali ni pozitivne sudske presude još ne znače da će banka nekome zbilja vratiti novac. Njemački bankari u horu poručuju da su spekulacije na burzi uvijek bile povezane sa manjim ili većim rizicima ali da je, za razliku od Amerike, novac štedišâ i onih koji imaju vezane račune ili državne hartije od vrednosti ovdje siguran. Tu poruku građanima svim snagama nastoji poslati i politika. Tako se prošlog tjedna i savezni parlament bavio „situacijom na tržištima kapitala“, s nedvosmislenom prognozom šefa resora financija: „Svijet više nikad neće biti onakav kakav je bio prije ove krize.“

POLITIČKE ŽRTVE: Po ovdašnjim je ocjenama Amerika definitivno izgubila vodeću ulogu u svjetskom financijskom sistemu, dolazi vrijeme u kojem će veću ulogu igrati bankari iz Evrope, Azije i arapskih država. Njemačka se sprema za to, a zajednički evropski sigurnosni tender od više od 100 milijardi ima ovdašnju podršku. Amerikanci pak moraju sami pojesti ono što su skuhali, glasi poruka iz Berlina koji, ističe se, nije spreman financijski sudjelovati u mjerama Bušove vlade.

„Napad na najdublje američke principe ovog puta ne dolazi od vanjskih neprijatelja nego iz najdubljih dubina samog tog sistema. Američki kapitalizam je, oslobođen bilo kakve državne kontrole, sam stvorio svoje samoubilačke atentatore čiji derivati i bombe daleko nadmašuju one džihada… tako Wall Street postaje Gound Zero čitavog svijeta“, komentirao je konzervativni „Frankfurter algemajne cajtung“.

Za razliku od američkog, njemački kompleksni bankovni sistem je, tvrdi se, višestruko siguran jer se sastoji od banaka s različitim pravnim statusom – javnih, narodnih, privatnih i zadružnih štedionica, te sedam pokrajinskih banaka. No upravo te velike banke koje su svojim poslovanjem vezane uz moćne privrede pojedinih pokrajina, već dosta vremena pokazuju znakove ozbiljne krize likvidnosti. Tako se kod banke WestLB iz Diseldorfa, koja puno posluje i s Jugoistočnom Evropom, govori o problemu od pet milijardi eura, a slične teškoće ima i LBBW iz Štutgarta. Presahnjivanje Bavarske pokrajinske banke, a ne samo loši izborni rezultati, navodno je jedan od razloga za ostavku šefa minhenske Kršćansko-socijalne unije a LB iz Saske je jednostavno nestao s tržišta, povukavši za sobom i pokrajinskog političkog šefa partije Milberga.

Da političari padaju kao žrtve financijskih skandala nije novost. Godinama su, u vrijeme euforije, samo još skandali te vrste javnosti otkrivali da uopće i postoje veze privrede i sve inferiornije politike. No, u trenutnoj krizi odjednom postaju glasni zahtjevi za povratkom politike, za više državne regulative. Sama je kancelarka Merkel izrekla još nedavno za CDU heretičku misao – da tržišta kapitala i financijske poslove treba podvrgnuti puno čvršćim pravilima i kontroli države. Nitko joj se nije usprotivio. Nova politička zvijezda bi mogao postati i savezni ministar financija Per Štanjbruk (SPD), političar sa sjevera, koji je dosad bez pretjeranog uspjeha imitirao ležernost nekadašnjeg socijaldemokratskog premijera Helmuta Šmita.

U prevladavanju krize poput ove pribranost je možda najvažniji kapital. Jer, unatoč svih zaklinjanja u sigurnost, i Njemačka je ovog vikenda dobila svoj prvi pravi krizni slučaj: s milijardskim iznosima država mora spašavati Hypo Real Estate, hipotekarnu banku iz kruga trideset najjačih poduzeća njemačkog burzovnog indeksa DAX, koja je visokoriskantnim špekulacijama sama sebe uvela u propast. To bi moglo djelovati poput domina – mirovinski fondovi, osiguravajuća društva, gradovi i komune koji su svoj kapital investirali u obligacije te banke bi morali otpisati ogromne svote. Počeo bi potres cijelog sistema, s nesagledivim posljedicama – sve do krajnje konzekvence koju može imati jedna ovakva kriza – potpunog gubitka povjerenja u sve banke. Ako građani zaključe da njihove ušteđevine nisu sigurne i počnu ih masovno podizati, ništa više neće zaustaviti opću propast, slažu se stručnjaci. Unatoč činjenici da će ta državna intervencija svakog poreznog platišu u Njemačkoj stajati 224 eura, nitko se ne buni što će država priskočiti u pomoć toj hipotekarnoj banci.

Ipak, nervoza pomalo raste, tim više što su jednako kao financijske nejasne i moguće političke posljedice. Ljevica govori o „duhovno-moralnoj krizi cijelog zapadnog industrijskog društva“. Kriza će se sigurno odraziti i na predstojeću predizbornu kampanju u Njemačkoj. Po riječima kancelarke Merkel, za CDU će to značiti „socijalniji program, više okrenut potrebama običnih građana“, što je muzika za uši onih koji vjeruju u „umjereniji i pošteniji rast koji neće ići na štetu najslabijih i najsiromašnijih.“