Aruša, Hag, Sijera Leone…

Aruša je tanzanijski prašnjavi gradić, smješten u podnožju Kilimandžara. Ovdje se već sedam godina nalazi sjedište Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine počinjene 1994. godine u susjednoj Ruandi. U dva mjeseca, tada je ubijeno najmanje 800.000 pripadnika plemena Tutsi, što ovaj tragičan događaj kvalificira kao „najbrži“ genocid u novijoj povijesti čovječanstva.

Godišnji budžet suda iznosi 90 milijuna dolara. Angažirano je devet sudaca, no njihov rad je, barem kako se tvrdi u izvještaju Međunarodne krizne grupe, opterećen nestručnošću i birokratizmom, pa su u velikom zaostatku u odnosu na planirani tempo. Upravo je okončan sudski proces sa oslobađajućom presudom, jedini koji se vodio od jula 1999. do 7. juna ove godine. Inače, Bagilišemi, optužen da je sudjelovao u masakru 45.000 Tutsija, pušten je na slobodu u nedostatku dokaza.

Do sada su u Aruši optužene 63 osobe, njih 45 je uhapšeno, a devetorici se sudi. Na suđenje čeka 27 optuženih, dok je (samo) osmoro osuđeno, mada im kazne još nisu izrečene.

U međuvremenu, nova vlast u Ruandi, obeshrabljena sporošću suda u Aruši, preuzima pravdu u svoje ruke. U njihovim zatvorima nalazi se oko 130 osumnjičenih, dok je 22 osuđeno u sudskim procesima za koje se smatra da nisu vođeni po opće utvrđenim standardima.

Osoblje suda ima dugu listu pritužbi. Od toga da nemaju gdje odložiti sudske toge, ličnu odjeću i torbe, do ozbiljnih zamjerki kao što su: teško prikupljanje dokaza, zaštita svjedoka, privođenje osumnjičenih.

LEPŠI DEO STVARNOSTI: Ali, Aruša predstavlja ljepšu stranu afričke stvarnosti. U stanju je da pruži gostoprimstvo osoblju UN – njih 800 iz 80 zemalja. U gradu postoje konferencijski centar, nekoliko hotela, prodavaonice i bolnica. Riješen je i problem stalnih nestanaka struje tako što se sud najviše koristi vlastitim agregatom. Banke su se osposobile za poslovanje sa velikim dolarskim sumama, namijenjenim osoblju UN.

Pored svih ovih kroničnih problema, sud u Aruši je postigao i uspjehe. Osudio je 1998. godine bivšeg premijera Ruande Žana Kambandu za genocid i zločine protiv čovječanstva. Bilo je to prvo suđenje tako visokom vladinom funkcioneru za tako teške zločine. Po riječima Kingsleija Moghalua, portparola suda, ovo je presedan po kojem bi se, u budućnosti i u drugim sudovima, moglo suditi čileanskom diktatoru generalu Pinočeu i bivšem jugoslavenskom predsjedniku Slobodanu Miloševiću. Krajem aprila, kenijska policija uhapsila je anglikanskog biskupa Samjuela Musabajimana, također optuženog za genocid.

Sud u Aruši predstavlja prekretnicu u međunarodnom pravu. Naime, ovdje je utvrđeno da je silovanje aspekt genocida. Uskoro započinje sudski proces prvoj ženi (također bivšoj ministarki u vladi) optuženoj za genocid. Sud pokušava razviti koncepciju „restitutivne pravde“, pomažući žrtvama zločina i njihovim porodicama.

Početkom juna, jedan drugi sud, u drugom dijelu svijeta, proglasio je krivima dvije katoličke časne sestre za saučesništvo u genocidu u Ruandi. Dokazano je da su sestre Marija i Gertruda predale više od 7000 pripadnika Tutsija njihovim ubojicama. One su, pored toga, nabavile benzin kojim je kasnije zapaljeno sklonište u kojem je bilo oko 500 ljudi. Bio je to prvi slučaj da porota građana jedne zemlje, u ovom slučaju Belgije, proglasi krivima optužene za zločine učinjene u nekoj drugoj. Belgija je, naime, pred sedam godina prihvatila zakon po kojem njeni sudovi mogu suditi za zločine počinjene drugdje u svijetu. Treba reći da postoji i povijesna veza između ove evropske zemlje i Runade. Belgija je bila kolonijalna sila u Ruandi, a časne sestre su potražile utočište baš tamo. Ako bi i druge zemlje slijedile Belgiju, zločincima širom svijeta bila bi poslata snažna poruka: pred pravdom je nemoguće pobjeći!

DRUGI UTISAK: Pored Aruše, ratnim zločinima se bavi i sud u Hagu. Ovaj sud, naravno, daje sasvim drugačiji utisak. Osnovan godinu dana prije suda u Aruši, na početku je zamišljen kao pokušaj zapadnih zemalja da umire vlastitu savjest zato što nisu zaustavile surovosti na Balkanu. Iako do sada nije osudio nijednog visokog predstavnika vlasti, kao onaj u Aruši, podigao je stotinjak javnih optužnica (o broju tajnih ne zna se ništa pouzdano, ali mogao biti barem dvostruko veći). Tridesetosam osoba raznih nacionalnosti čeka na suđenje, 41 sudski proces je u toku, a četiri osuđenika se već nalaze na odsluženju kazne. Do današnjih dana, Haški tribunal je, samo iz budžeta UN, potrošio više od 470 milijuna dolara.

Haški tribunal je, evidentno, privilegiran u odnosu na onaj u Aruši. Njegov budžet je nešto veći, a i osoblje je brojnije. No, raspolaže i sredstvima koja dobija iz drugih izvora. Tako je od britanske vlade prije nekoliko godina dobio na poklon novu sudnicu. Nizozemska vlada pruža mu usluge sigurnosti. Tanzanijska vlada to sigurno ne može pružiti sudu u Aruši…

Lica na listi osumnjičenih Haškog suda hapse snage NATO-a stacionirane u Bosni. Sud u Aruši u tome može računati samo na policiju zapadnoafričkih frankofonskih zemalja. Naravno, ako na njih „nalete“. Svjedoci su, najčešće nepismeni seljaci, koji se sa teškom mukom prisjećaju davnih događaja. Haški sud raspolaže obavještajnim informacija zapadnih zemalja, satelitskim snimcima i high–tech metodama.

ISKUSTVA: Pa, da li je ovo najbolji put da pravda bude zadovoljena kada su u pitanju tako teški zločini? Iskustvo iz prošlosti, prije svega ono sa suđenjima nacistima poslije Drugog svjetskog rata, pokazalo je da nije moguće pred sud dovesti baš sve zločince. Drugim riječima, mnogi će proći nekažnjeno. Tužiteljica Haškog suda Karla del Ponte ima na ove dileme jednostavan odgovor: treba uhvatiti one najodgovornije. Bez sumnje, kruna ovih nastojanja bilo bi suđenje jednom čovjeku, čiji se lik nalazi na posteru zalijepljenom na zidu kancelarije gospođe del Ponte. Na posteru piše „Wanted“ i iznos novčane nagrade za njegovo hapšenje: pet milijuna dolara. Riječ je, naravno, o bivšem predsjedniku SRJ Slobodanu Miloševiću.

Ne treba zaboraviti i pitanje adekvatne kazne. Da li postoji dovoljno stroga kazna za zločin genocida? U Africi osuđenici žive bolje u zatvorima, nego njihove preživjele žrtve. Problem je tako ozbiljan da se razmišlja o zatvorima koji bi zadovoljili opće standarde, ali bi ih, istovremeno, osuđenici doživljavali kao kaznu.

Problemi postoje i sa percepcijom suda za ratne zločine. U Srbiji je rašireno uvjerenje da se radi o zapadnoj zavjeri. Slično misle i oni kojima se sudi u Aruši.

Općenito, moglo bi se reći da pobjednici u ratu uglavnom izbjegnu suočavanje sa pravdom. Američko ili britansko bombardiranje njemačkih civila u Drugom svjetskom ratu nitko nije smatrao ratnim zločinom. Ruski vojnici, najvjerojatnije, neće odgovarati za nedjela počinjena u Čečeniji. Haški tribunal je ispitivao zračne udare na SRJ i zaključio, ispravno ili ne, da nema razloga za podizanje optužnice. Kritičari bi stoga mogli zaključiti da su sudovi za ratne zločine selektivni: ne samo što se pred njima nađe samo nekolicina ljudi već i samo neki ratovi.

OSNIVANJE NOVIH: Odgovor na ovaj problem bio bi, barem djelomično, osnivanje novih sudova svugdje gdje se ratni zločini mogu eventualno počiniti. Nedavno nasilje u Burundiju, Kongu i Istočnom Timoru najbolji su primjeri. Ali, ne treba zaboraviti ni na užase iz ne tako davne prošlosti. Crveni Kmeri u Kambodži sedamdesetih počinili su užasne zločine. Neki čak smatraju da bi na odgovornost trebalo pozvati Henrija Kisindžera, bivšeg američkog državnog sekretara u administracijama predsjednika Niksona i Forda, zbog kršenja ljudskih prava u Čileu, ali i drugim dijelovima svijeta za vrijeme hladnog rata. Za sada, on je samo pozvan kao svjedok.

Sljedeći sud za ratne zločine, najvjerojatnije će se baviti desetogodišnjim sukobima u Sijera Leoneu gdje su pobunjenici počinili užasne okrutnosti nad civilima. Riječ je o masovnim ubojstvima, masakrima od kojih se ledi krv u žilama, ali ne i o genocidu, s obzirom na to da njihov cilj nije uništenje cijele etničke grupe. Novi sud temelji se na sporazumu između UN i vlade Sijera Leonea koji je postignut prošlog oktobra. Ako se nađu sredstva (22 milijuna dolara za prvu godinu), sjedište suda bilo bi u Fritaunu.

Korak dalje u ovom smjeru predstavlja osnivanje stalnog Međunarodnog kaznenog suda za ratne zločine. U Rimu je u julu 1998. godine prihvaćen njegov statut. Do danas ga je potpisalo 139 zemalja, pa se može očekivati da će stalni sud za dvije godine početi sa radom. SAD su tražile garancije da se njihovi vojnici nikada ne nađu pred sudom, što su i najbliži američki saveznici odbacili kao potpuno neprihvatljivo i protivpravno. Ako se Amerika nastavi opirati, Evropa, Kanada, Australija i ostale zemlje morati će stati svom težinom iza ove institucije. Jer, postojeća dva suda pokazuju koliko je političke volje, novca, stručnosti i znoja potrebno da bi ovakav sud obavljao svoj posao.