Najopskurniji pokreti svetske politike otvorili su Gertu Vildersu širom vrata, od ekstremnih izraelskih desnih partija do američkog evangelističkog andergraunda. Njih uglavnom povezuje ideološko-verskih fanatizam i nimalo im, čini se, ne smeta Vildersov izraženi sekularizam. Jer, njegova partija ima jednu stranicu programskog teksta koja se svodi na jednu reč – antiislamizam
Za „Vreme“ iz Amsterdama
Unatoč tome što je ubrzano jačanje desno-populističkih političara trauma s kojom se suočava većina zapadnoeuropskih zemalja, moglo bi se gotovo sa sigurnošću reći da je šok koji je Holandiji prouzročio potres što se zove Gert Vilders, šef Partije za slobodu i alfa i omega desnog populizma, daleko najveći u odnosu na usporedive pojave u ostatku starih kontinentalnih demokracija. Sve što on govori i radi, naime, u apsolutnoj je suprotnosti sa svim duboko i, činilo se, nepromjenjivim običajima, navikama i socijalno-političkim praksama zemlje – u kulturi koja do rigidnosti insistira na kompromisu, konsenzusu i izbjegavanju konflikta pod svaku cijenu i u svim poljima života, tvrdoglavošću koja često dovodi upravo do kontraefekta. No u isto vrijeme radi se o vrijednostima i počelima kojima su Holanđani krajnje odani pošto su ih materijalno, empirijski mogli provjeriti kao pouzdana sredstva kojima je zemlja ostvarila četiristogodišnju liniju gotovo neprekinutog rasta, blagostanja, mira (kroz trajnu neutralnost u ratovima) i svih vrsta sloboda po kojima je svjetski poznata kao „najliberalnija“.
Desni političar neobične pojave i još neobičnije frizure, naprotiv, nastavlja marširati otvorenom i izazivajućom konfliktnošću, radikalnošću ideja, ispred svega nezapamćeno vulgarnim rječnikom. Potonje je naciljano iznad svega ka islamu kao temi-svih-tema, ali i šire ka „neautohtonima“ – pogotovo prema „marokanskom đubretu“, kako je doslovno rekao Vilders neki dan, što je u kontekstu holandske kulture, do karikature sklonoj eufemizmima i zaobilaženju uvreda, donedavno bilo nezamislivo. Sve to zajedno, s odbijanjem kompromisa i nesavitljivošću, nešto je što i kod političkog establišmenta i kod goleme srednje klase kao držača stabilnosti i pokretača napretka zemlje izaziva golemu konfuziju. S njom dosad ne samo da se ona nije znala izboriti, nego štoviše nije u stanju vlastitu zapanjenost ni priznati. Prostije rečeno, holandska „simbolička klasa“ ne zna Vildersa uhvatiti ni za glavu ni za rep.
PRETHODNICA: Gert Vilders nije prvi političar koji je u srednju struju uveo diskurs i rječnik što su do devedesetih bili rezervirani isključivo za političko podzemlje, gdje su strukturama jake i bogate države držani dugo u karanteni, tamo gdje margina pripada. Na prvom, to će reći verbalnom nivou, Vildersov prethodnik Pim Fortuin prvi je skinuo kasnih devedesetih pečat s nedozvoljenih tema i, naročito, rječnika koje je, tipično za sjevernoeuropske zemlje, kroz više desetljeća cenzurirala duboko usađena politička korektnost lijevo-centrističke kaste Partije rada, lijevih liberala, Zelenih i demokršćana.
No, za razliku od Vildersa, Fortuin, homoseksualni profesor sociologije i publicista, bio je rođeni egzibicionist i provokator, čija je meta zapravo bila ideološki i kulturno samozadovoljna lijeva i bijela inteligencija, dok su mu ksenofobija i islam kao točke skupljanja nezadovoljnika u stvari bili sekundarni, savršen tabu kao sredstvo za provokaciju. Bez prave težine, Fortuinov angažman iscrpljivao se na razini stila i verbalne invektive, političke nekorektnosti i svađa u medijima. Otud je i atentat na njega, iako naravno šokantan kao precedent u zemlji gdje političari biciklima i javnim prevozom idu u Parlament i koja od 17. stoljeća ne poznaje političko ubojstvo, imao i nešto skoro tragikomično, do cinizma – Fortuina je ustrijelio mladi student, bijelac i pripadnik jedne od ekstremnih ekoloških grupacija.
AUTSAJDER INDONEŽANSKOG POREKLA: Vilders je mnogo kompleksniji slučaj, što je činjenica koja se zbog njegovog, na momente frapantnog političkog programa, u inostranstvu previđa. Rodom iz pograničnog Venla na jugu Holandije, daleko najsiromašnijeg dijela bogate zemlje, porijeklom katolik u dominantno protestantsko-kalvinističkoj kulturi, te – najproblematičnije – rasno zapravo „nečistog“ porijekla (indonežanski korijeni, zbog kojih su Vildersa u mladosti, a danas krajnje ironično, znali po nadimku „neger“ – „crnac“, iz čega je vjerojatno proisteklo i smiješno šatiranje kose), Vilders je sebe uvijek (s pravom) doživljavao kao autsajdera.
Relativno slabo školovan među privilegiranom i obrazovanom holandskom političkom elitom, sporo se probijao na desnom krilu liberalnog VVD-a – partije, treba napomenuti, po definiciji sekularne, štoviše u početku i u tradiciji pravih liberala, ateistički (nekršćanski) i nereligiozno orijentirane stranke, u pedesetim ključno emancipatorske u procesu odvajanja crkve od države, mnogo više od lijevih socijaldemokrata. Vilders se isprva bavio socijalnim pitanjima, i to kao pobornik kresanja svih oblika socijalne asistencije, što je ponovo krajnje ironično s obzirom na njegovo današnje biračko tijelo sastavljeno uglavnom od obespravljenih, nezaposlenih i od radničke klase, daleko najovisnije o ogromnim subvencijama države. Njegov „zlatni čas“ kao i kod mnogih s desnice bio je 11. septembar 2001, nakon kojeg je svojoj radikalizaciji mogao dati oduška. Medijskim blickrigom, serijom tekstova i filmova u koprodukciji s mnogo intelektualnijom, ali jednako antiislamski determiniranom Ajan Hirši Ali, Vilders je svojom fizičkom pojavom i kratkim, žestokim napadima s parlamentarne govornice i u televizijskim prijenosima, izletio kao nevođeni projektil na javnu scenu. Svaki govor, rasprava, o čemu god bila, ili nastup svodili su se na jedno – na islam, kao petu kolonu i strano tijelo u Holandiji, ali i, kako neprestano ponavlja, u „judeokršćanskoj civilizaciji“. Ovo nije moglo bez posljedica u eri neposredno nakon ubojstva Fortuina i pisca i filmskog režisera Tea van Goga, te već od 2004. Vilders živi pod stalnom pratnjom i jakim obezbjeđenjem. No to ga nimalo nije pokolebalo, kao ni brojne tužbe i zabrane ulaska u neke zemlje – štoviše, kao da mu izolacija i ugroženost hrane radikalnost.
IZLAZAK NA MEĐUNARODNU SCENU: Također, za razliku od pokojnog Fortuina, koji je bio a i ostao provincijalna pojava, Vilders je brzo internacionalizirao kako svoj lični profil tako i diseminaciju programa i ideja. Najopskurniji kutovi svjetske politike otvorili su mu odonda vrata širom – od ekstremnih izraelskih desnih partija (Vilders je filosemit i vrlo antinjemački okrenut), do američkog evangelističkog andergraunda – redom krugova ideološko-vjerskih fanatika, usuprot Vildersovom potpuno i iskreno sekularnom i pervertirano humanističkom habitusu (inzistiranje na evropskoj kulturi). Cilj je očito zajednički i kao takav nadiže se iznad međusobno isključivih programa, pa je mreža koju političar održava velika, složena i netransparentna.
Kod kuće pak, on lukavo ne diskriminira ni seksualno ni rodno, ali zna savršeno svoju publiku na liniji antiintelektualizma i u napadu na islam usput zakači redovno i građansku klasu (umjetnost i kultura su tako za njega „ljevičarski hobiji“). Uspjeh svake ozbiljne političke partije u Holandiji danas ovisi od toga kako će se očitovati o mnogobrojnim pitanjima važnima za uređeno društvo, što znači da su stranke ovisne i o spinovanju, analizama i target-grupama, pa svaka na osnovu toga piše i objavljuje široke programe i manifeste, od politike i ekonomije do obavezne ekologije. Program Vildersove partije ima jednu stranicu teksta. On je single issue političar – aktivist jedne jedine teme – a ta je isključivo antiislamizam. Ne zanimaju ga pružanje ruke, reforma, niti demokratizirani islam, nego ide na odsijecanje čitavog jednog dijela stanovništva, zasad „samo“ kriminalaca i(li) islamističkih radikala i terorista, zahtijevajući za ove gubitak prava građanstva, državljanstva – i masovnu deportaciju. U zemlji koja je u holokaustu izgubila gotovo kompletno jevrejsko stanovništvo, eho ovoga dijela Vildersove politike već u primisli izaziva paraliziranost.
foto: apISLAMISTI NISU DOBRODOŠLI: Demonstracije Pegide u Amsterdamu, februar 2016.
MAJSTOR REGRUTIRANJA MASA: Majstor u regrutiranju masa, „narodni čovjek“ s permanentnom distancom ka svakome, Vilders je vrhunski troublemaker – izazivač nevolja, što radi znalački i s užitkom, a stvaranje kaosa čini se kao gorivo njegovih političkih motivacija i ambicija. U istom, za razliku od Marin le Pen i nekih drugih neo desničara, on čitavo vrijeme odbija ući u vlast, čak i na lokalnom nivou, iako je podržao vladu i kabinet desnog centra koji je sastavljala Vildersova bivša partija. Takvo odbijanje učestvovanja u vlasti, demagogija je koja, pak, njegovoj širokoj, politički nepismenoj bazi daje potvrdu o nekorumpiranosti, a iz te pozicije nered se može nastaviti praviti vječno i neometano, što Vilders odlično zna. Jer pored političke kombinatorike i stalne igre na oštrici ima najopasniju osobinu: on izgleda vjeruje u ono što govori i proklamira. To je, bez obzira na neučestvovanje u izvršnoj vlasti, izuzetno destruktivna društvena tendencija i snaga. Ona najprije neprihvatljivim, upravo bezumnim stavovima obezvrjeđuje javni govor u zemlji gdje se izrečeno, pogotovo kad je s političke govornice, tradicionalno smatra ozbiljnom i odgovornom stvari, a gdje su se zbog nepoštovanja civiliziranog odnošenja prema bilo kojoj društvenoj grupaciji donedavno snosile opipljive posljedice. U zemlji koja se (ne uvijek s razlogom) ponosi političkom, ekonomskom i svakom drugom transparentnošću, veze pak s ideološkim podzemljem čine staro i klasno stabilno društvo sve nesigurnijim.
No, to je još i najmanje zabrinjavajuće: govor mržnje spram islama, što Vildersov govor jeste po svakom uzusu, u vrijeme užasa terorističkih napada izlaže tradicionalno mirnu i bezbjednu Holandiju još većem riziku nego što bi bila i inače u ionako nesigurno doba. Odlučan kao i svi demagozi koji, ne mareći više za „karijeru“, u nekom času pređu u idejne fanatike s misijom spašavanja ni manje ni više nego čitave civilizacije, on bi u toj misiji bio spreman žrtvovati bilo što i bilo koga, čini se.
Zato, nijedan političar, medijski analitičar ili novinar koji je Vildersa nekad označavao kao cirkusanta i šarlatana, ne bi to danas ponovio. Zaključak gotovo uniforman danas, s lijeva i s desna izražava se otud kroz jedan jedini pridjev kojim se Vilders opisuje: opasan.
Parlamentarni izbori održaće se 15. marta, i izuzetno su važni za mnoga pitanja zemlje koja ne izlazi iz ekonomske krize, i nasuprot tome stanja kulturno-ideološkog „rata“ u kojem se nalazi u ovom trenutku. Slom dosad vodeće liberalne partije pod nesigurnim premijerom Ruteom skoro da je gotova stvar; ljevica na čelu sa Zelenima u velikom je povratku, a sam Vilders, unatoč recentnom opadanju podrške birača u istraživanjima, izgleda ima šansu za dosad najveći broj mjesta u Gornjem domu parlamenta. Stvari dakle ostaju neizvjesne, što u zemlji u kojoj su dosadna sigurnost i predvidljivost smatrane vrlinama, stvara stanje neobične uznemirenosti i pojačane kolektivne anksioznosti. Tim više što ni sadašnji politički sistem i institucije, ni kultura sama, nema ni najdalje predodžbe kako da se iz toga izvuče. Ako se hipotetički riješi Vildersa, kao ličnosti i ideološko-političkog faktora, njegovi birači i simpatizeri naprotiv, ta masa ekonomskih nezadovoljnika i gubitnika „kulturnih ratova“, kao i stvarna prisutnost problema političkog islama i integracije emigranata, sve to ostaje kakvo je i bilo – mučno, zapreteno i, zasad, bezizlazno.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Od januara 2025. godine, Bugarska i Rumunija postaće deo zone Šengena, saopštio je mađarski ministar unutrašnjih poslova. Do sada je ulazak ove dve zemlje u šengenski prostor blokirala Austrija
Premijer Izraela zbog naloga za hapšenje Međunarodnog krivičnog suda u Hagu svakako neće putovati ni u jednu od 124 zemlje potpisnice Rimskog statuta, ali se to ne odnosi na Sjedinjene Američke Države, odakle je već dobio veliku podršku, ukazao je spoljnopolitički komentator Boško Jakšić
Predsednički izbori u Hrvatskoj zakazani su za 29. decembar, a sve su prilike da će Zoranu Milanovićevu glavni protivnik biti Dragan Primorac, kandidat kog je podržao vladajući HDZ. Da li iko može da stane na put najpopularnijem političaru u Hrvatskoj u pokušaju da obezbedi novi predsednički mandat
Trenutno je oko 15 odsto danske teritorije je pod šumom, tačnije 640.835 hektara. Ali uz najavljene planove, koji čekaju formalno odobrenje parlamenta, ove brojke bi mogle znatno da porastu
Dugo je Socijaldemokratska partija Nemačke (SPD) raspravljala o tome ko bi bio bolji kandidat za kancelara: Olaf Šolc ili ministar odbrane Boris Pistorijus. Sada je Pistorijus objavio da ne želi da bude kandidat
Kako se, na prvi znak da se otpor može organizovati drukčije nego mirnim šetnjicama, sad najednom vlast i njeni telali dosetiše da „batina ima dva kraja“?
Ministar kulture Nikola Selaković mora da bira između zakona i interesa investitora koji hoće da ruše Generalštab, a koji očigledno zastupa predsednik Vlade Republike Srbije Miloš Vučević
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!