
Premijer u ostavci
Vučević: Pokazao sam odgovornost
„Gde god da se građani sastanu na Sretenje biće to narodna volja“, izjavio je premijer u ostavci Miloš Vučević
Različiti vidovi lepote ne samo da ne moraju biti povezani, oni možda čak isključuju jedan drugi. Dok je ulepšavanje usmereno na to da se prikriju svi nedostaci u izgledu, u unutrašnjem svetu bitno je ono što ostaje lepo i kad se ožiljci ne uklanjaju
Da, nema sumnje da svi to rade. Svaka osobe se na izvestan način ulepšava, a ako to u potpunosti odbija, mi se za tu osobu spontano, odmah zabrinemo.
Već u groznici, Hamlet Ofeliju optužuje rečima: “God have given you one face and you make yourselves another” (mada ne samo da je ovo u množini, dakle, odnosi se na sve žene a ne na nju samu, već je moguće i da se radi samo o metafori za iskrenost). Ne treba, međutim, gajiti iluzije da ovakva isključivost ima smisla. Svi mi, na različite načine i u različitoj meri, ulepšavamo nešto na sebi i o sebi, ne bismo li uticali na to kakav utisak ostavljamo na druge. Tako je jedna autorka iz Njujorka prestala da pere kosu, obukla je prljavu odeću i otišla u psihijatrijsku bolnicu. Nije imala nijedan jasan simptom mentalnih poremećaja. Naravno da su je zadržali na lečenju. Ipak, zvanična dijagnoza sigurno nije bila – F0.0 Neulepšavanje.
TETOVIRANA TELA, ŠARENO CVEĆE
Psihološka istraživanja nedvosmisleno pokazuju – osobe koje drugi opažaju kao privlačne imaju bolji tretman u raznim socijalnim situacijama, a najčešće i ne moraju da ulože bilo kakav trud ili čak da imaju želju ili nameru da nešto dobiju. I većina ljudi to primećuje u svakodnevnom životu, a mnogi požele takav društveni status. Ali nismo li već u onoj epohi kada je naše umove i identitete oblikovala televizija – dakle i pre nego su društvene mreže postojale – preterali sa obraćanjem pažnje na vizuelne aspekte čitavog sveta, pa i ljudi, te na ulepšavanje i razvoj i primenu tehnika uz čiju bi pomoć to trebalo da postižemo?
Tehnike ulepšavanja razvijane su tako dugo da deluje kako su među ljudima oduvek. Prikaze našminkanih lica, tetoviranih tela i obojene kose nalazimo na slikama starim više hiljada godina. Istovremeno, ova i slična ponašanja prisutna su u gotovo svim kulturama i danas. Ako ništa drugo, skoro svi ljudi makar seku kosu, bradu i nokte, imaju posebnu odeću za svečane prilike, kupaju se subotom da ih narednog jutra ne bi ogovarali u crkvi. Možemo ići i dalje od ovoga. Mi verujemo da su neke životinjske vrste šarene ili posebno lepo pevaju jer je to mehanizam pomoću kojeg privlače pažnju na sebe. Moglo bi se čak reći da na slične načine cveće šarenilom svojih latica privlači pčele bez kojih teško može da obezbedi oprašivanje i opstanak. Stiče se utisak da je ulepšavanje svuda i u prirodi.
DRUŠTVENE IGRE I LJUDSKA POVODLJIVOST
U slučaju ljudi, ipak, postoji bitan dodatak namere. Ptica se takva rodi, htela-ne htela, ne može da bira i odlučuje. Ljudi menjaju svoje strategije ulepšavanja u zavisnosti od uzrasta, godišnjih doba, modnih trendova, dana u nedelji, prilika i okolnosti. I mi verujemo da sami donosimo odluke, a baš se ovde vidi koliko smo povodljivi.
Ideja mode, na primer, čini se neobičnijom nego što na to najčešće obraćamo pažnju. Ja bi trebalo da čekam da mi neko kaže šta će uspeti da nametne velikoj grupi ljudi kao poželjno za oblačenje kroz nekoliko meseci, ne bih li onda i sam “poželeo” da obučem baš to!? Ta društvena igra (ako je gornja rečenica dobro sažima), logički gledano, nema baš nikakvog smisla. Zar neko zaista želi da, po bilo kom svojstvu, bez ostatka pripada bilo kojoj monolitnoj grupi, makar im tačka kohezije bilo to što imaju novca i vremena za bacanje?! Uzgred, slušanje pesama sa top listi, na primer, ista je stvar – neko mi objašnjava koja bi muzika trebalo više da mi se sviđa od koje (ne, doduše, i zašto), kao da rangiranje i nametanje mogu postojati kao ideje u svetu umetnosti.
Takođe je zanimljivo što bi neki trendovi trebalo da budu subverzivni u odnosu na svet mode, a ponavljaju istu logiku. U jednom prilično jasno definisanom trenutku, sredinom devedesetih godina prošlog veka, u Beogradu je postalo važno imati pirsing. Još pred kraj letnjeg semestra niko nije imao “minđušu na nosu”, do septembarskog roka bilo ih je na sve strane. Ali, prava zanimljivost bilo je nešto drugo – svi su tvrdili da je to individualna odluka, “meni se tako sviđa”, a ne tihi diktat pomodarstva. U vreme ne pradavno, tetovaže su se svodile na datum i mesto, ponekad i malo sidro pored njih, čisto da se trauma vojnog roka utisne u kožu i ostane zauvek s nosiocem, te se još tu i tamo mogla sresti neka varijacija na temu “Ljuba, moj muž”. Danas su elaborirani tatui jako rašireni, postoji “umetnost tetovaže”, a mnogi sportisti jedva da imaju komadić kože nepokriven mastilom.
PSIHOLOŠKI SMISAO ULEPŠAVANJA
U poslednje vreme, Evropom su se proširila dva velika američka biznisa: teretane i manikirski saloni. Dok prvi, makar kod sredovečnih i starijih osoba, mogu imati veze s brigom za zdravlje, drugi su usmereni isključivo na ulepšavanje i deluje da su sve popularniji. U nekim zemljama, čini se posebno u Latinskoj Americi, hirurške intervencije s ciljem korigovanja izgleda ili podmlađivanja redovna su stvar, a jedno vreme je i u Srbiji bilo novinskih tekstova o tome kako roditelji sve češće kćerkama za osamnaesti rođendan poklanjaju operaciju uvećanja grudi. Kad sve ovo uzmete zajedno, deluje da je u pitanju čitava “industrija ulepšavanja” i da više nema ni vremena ni prostora da se postavi pitanje njenog smisla.
Na ovom mestu se tema ovog “Unutrašnjeg glasa” povezuje s prošlonedeljnom. Ulepšavanja, to se prečesto vidi, prelaze granicu dobrog ukusa i izgledaju groteskno ili makar previše upadljivo, čime ona, zapravo, postižu efekat suprotan onome kome se težilo. Iz toga se jasno vidi da su sva ulaganja u spoljno ulepšavanje uzaludna ako nije obavljen unutrašnji rad na rafiniranju ukusa.
Kakav bi mogao biti psihološki smisao svega toga? Zašto mi na sve to pristajemo i u tome učestvujemo? Naravno, rutinsko tumačenje bi glasilo da pomoću spoljnog pokušavamo da popravimo unutrašnje stanje. U ovom slučaju, da ulepšamo svoj izgled zato što ne prihvatamo i ne poštujemo sebe kao osobu. Verovatnije je, ipak, da je sve u nadi, u obećanju moćnom koliko i rizičnom. A ono kaže da će nas drugi opažati kao privlačnije potencijalne partnere (kao što je slučaj sa šarenim pticama), što bi trebalo da omogući, u stara vremena, da biramo s kojim od više kandidata da rađamo i podižemo decu, odnosno, danas, da lakše obezbedimo seks za jednu noć ili steknemo popularnost. Druga nada je da zahvaljujući ulepšavanju nećemo izgubiti mladalački izgled, da ćemo pobediti vreme i starenje, nekako prevariti smrtnost, mada ih, u najboljem slučaju, možemo tek malo odložiti.
Nama opsednutost ulepšavanjem danas deluje kao nešto što se podrazumeva, ali donedavno uopšte nije bilo tako. Pre manje od sto godina, Frojd je brinuo da je naš svet (a američko više od bilo kog drugog društva njemu poznatog) u opasnosti od prevelike civilizovanosti (čitaj: neurotičnosti), od toga da moć nagonske želje, u ovom slučaju seksualne, bude zamenjena opsednutošću objektima te želje (na primer, medijskim zvezdama koje neko doživljava kao izuzetno privlačne). Ako ovo ima smisla – a Frojd je umro pre pojave televizije – onda svaki trud da se ulepšamo doprinosi dodatnom slabljenju prirodne funkcije nagona. Zvuči suludo, ali ulepšavanje kao da ne otkiva samo strah od toga da ja nisam dovoljno zanimljiv onima koje smatram privlačnim, već i to da svakoj generaciji seks postaje sve dosadniji, pa mu stalno treba nešto dodavati (od fantazija i kostima, do rekvizita i supstanci).
Knjiga koja je sve ovo predvidela jeste Umeće ljubavi Erika Froma, autora čija je svaka knjiga prodata u više od milion primeraka, a ova je dostigla čak dvadeset i pet. Naslov knjige je, nažalost, bilo teško prevesti na srpskohrvatski, a The Art of Loving trebalo je da naglasi da bi opsesiju time da učinimo da nas neko zavoli valjalo zameniti razvojem kapaciteta da volimo, kapaciteta koji on vidi kao poseban oblik umetnosti. From je još krajem pedesetih godina prošlog veka, dok je televizija bila u povoju, predvideo da dolazi doba kad će ljubav i unutrašnje lične vrednosti biti zasenjeni seksepilom, a nečija “socijalna vrednost” svedena na to šta osoba poseduje i kako izgleda.
LEPOTA OŽILJAKA
Šta bi se danas o ovome moglo reći? Šta bi to trebalo da bude unutrašnja lepota i da li ona zaista (i dalje) postoji? Sve češće se za ovo koristi izraz “raditi na sebi”, u smislu ličnog razvoja, učenja, upoznavanja sebe, duhovnosti ili psihoterapije. I mada sve to, i još mnogo šta, mogu biti putevi ka unutrašnjoj lepoti, ona nije u njima, nije u specifičnim postupcima ili naporima.
U jednom neobičnom intervjuu, verovatno najveći muzičar dvadesetog veka, objašnjavajući kako se violončelisti muče više nego pijanisti ili violinisti, na lošem engleskom, trijumfalno kaže: “But because we suffer, we is beautiful!!” Unutrašnja lepota nije kad znate stihove napamet, čak nije ni u velikodušnosti ili požrtvovanosti (mada svi oni mogu da joj budu lepi dodaci). Mada o tome ne mora nikad biti reči i mi toga ne moramo ni biti svesni, kao unutrašnju lepotu druge osobe mi opažamo integrisan duševni bol, nečiji kapacitet da živi vedro i optimistično uprkos gubicima, da iz nekoga, metaforički govoreći, svetlost isijava uprkos senkama iskustva.
Različiti vidovi lepote ne samo da ne moraju biti povezani, oni možda čak isključuju jedan drugi. Dok je ulepšavanje usmereno na to da se prikriju svi nedostaci u izgledu, u unutrašnjem svetu bitno je ono što ostaje lepo i kad se ožiljci ne uklanjaju. Ipak, najvažnije bi moglo biti da se ne izgubi ravnoteža – ulepšavanje jeste prirodan impuls, samo ne sme čitav život da nam se svede na obim struka i vežbe za jawline.
Autor je psiholog
„Gde god da se građani sastanu na Sretenje biće to narodna volja“, izjavio je premijer u ostavci Miloš Vučević
Istinskog, iskrenog dijaloga nema ako znaš, ili sumnjaš, da te druga strana zove na razgovor da bi te ubedila da je ona u pravu i/ili tek onako, forme radi, da se stvori privid da debatujete. Niti, pak, ako ti sam polaziš od toga i razgovoru pristupaš sa tom namerom. Niko više nema vremena za isprazne razgovore
Primer intergeneracijske solidarnosti prilikom zajedničkog protesta penzionera i studenata pokazuje da se radi o društvenom pokretu koji suštinski menja psihološko stanje cele nacije. To je ono što izaziva reakciju kod gledalaca i probija barijeru cenzure
Često upozorenje “Sram te bilo” nije verbalni refren javnih nastupa A. V, nego okvir moralizacije vlastite čestitosti nad tuđim nemoralom. Postiđivanje opozicije nije banalno nego delatno plansko sramoćenje i pretenzija za dominacijom. Lako je pojmljivo da je lakše vladati kada se osigura moralna nadmoć. Međutim, rizično je stvaranje eksplozivne klime u kojoj je dobrima dozvoljeno da mrze zle i to sa čistom savešću
Pouzdano znam da Porfirije poštuje svačiju savjest kao sveti prostor, to da patrijarh, gestom koja mi se sada pričinjava iznad svih gesti, pokaže, euharistijski rečeno, “slikama svemu kraj”, to jest kako je uz izvorne zahtjeve studenata, kako se slaže s načelnim stavovima dr Perišića i kako baštini mirotvorni duh patrijarha Pavla. Prihvaćam da me se optuži za naivnost, ali ne i za manipulaciju: dobri Pavle bi odšutio tih ljekovitih, mističnih 15 minuta sa studentima
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve