
Nemačka
Mercovih bilion evra
Nemačka će ući u ogromna zaduženja da bi obnovila infrastrukturu i ojačala vojsku. I da bi Fridrih Merc postao kancelar
Strah je nestao, nema prostora za manipulaciju organizacijom protesta, propaganda dopire do sve manjeg broja ljudi i ostavlja sve slabiji utisak. Ako jedan psihološki faktor može igrati važnu ulogu, to su zrelost ličnosti i snaga da se poraz prizna pre nego što budu uništeni i poslednji ostaci nezavisnih institucija i bude došlo do još masovnijeg prolivanja krvi
Porazi su, nažalost, brojni i ima ih raznih. Nekad gubimo u društvenim igrama ili u sportovima, što za većinu ljudi nije od presudnog značaja. Nekad je neki naš suparnik uspešniji i pobeđuje nas u poslovnoj, privatnoj ili ljubavnoj sferi. Ima poraza u fizičkim okršajima, a najrazorniji su oni u ratovima. Nekad, pak, porazimo sami sebe i nemamo snage za neophodnu, nekad i očiglednu, moralnu odluku, a neki ljudi nekad imaju doživljaj da su ih životne nedaće i/ili tragedije porazile ili čak slomile. Takođe, često govorimo o porazima u političkoj sferi, gde je važna odlika razvijenih demokratskih društava to da je čitav proces utvrđivanja ko su pobednici a ko poraženi precizan, zakonit i transparentan.
Što se tiče psihološkog aspekta cele situacije, sve to zvuči logično. Jedan od naših važnih motiva jeste želja da imamo visoko postignuće. Ne mora ništa posebno da se desi da bi prosečna osoba poželela da bude uspešna, cenjena, pohvaljena, popularna, te da neki to očekuju od sebe intenzivno, uvek i svuda, pa im teško pada ako u tome ne uspavaju. Zvuči logično, pošto je opstanak – kako u prirodi, tako i u društvu – teška, često i krvava bitka, pa nam ovakva motivacija može dati dodatno “gorivo” za trud da preživimo, razmnožavamo se i obezbedimo najbolje uslove za uvek veoma krhke i osetljive potomke. Ali, to, u najboljem slučaju, pomaže da budemo sve kompetentniji, ne nužno i da želimo da pobeđujemo, odnosno da patimo zbog poraza.
Nauka kaže da motiv postignuća u dobroj meri zavisi od verovatnoće uspeha i značaja nagrade, što takođe zvuči sasvim logično, ali da veliku ulogu igra i ono što nosimo u sebi. Čak i kad su svi spoljni faktori isti, razlike u reakcijama mogu biti očigledne, pa neki ljudi više žude za uspehom i više boluju zbog poraza. Uzroke ovakvih intenzivnih motiva verovatno treba tražiti u njihovom temperamentu, okolnostima odrastanja, emocionalnoj lišenosti ili niskom bazičnom samopoštovanju.
NASLAĐIVANJE I BOL
Neki ljudi osećaju uživanje u tome da drugi dožive poraz. Čak ne mora biti da su ga oni lično naneli, prosto postoji nekakva zluradost u čoveku i tuđi uspeh može da mu smeta. Istovremeno, takva osoba oseća svaki svakcati sopstveni poraz kao poniženje i lako izgubi kontrolu i dostojanstvo kad god ne može da pobedi, pa vređa ili napada protivnika, vara i spletkari da bi po svaku cenu izbegla teže osećanje koje poraz nosi sa sobom.
Nažalost, ima i gore. Za neke ljude deluje kao da im je pobeda celi identitet i celo samopoštovanje. Kao da unutar njih nema ničeg stabilnog, dugotrajnog, pa je koren gladi za pobedama tako dubok da se do njih mora doći po svaku cenu. (Sudeći po njihovoj opsednutosti treningom, odnosu prema protivnicima ili načinu na koji govore o sebi, moguće da svaki Džordan, Brajant ili Kristijano spada u ovu grupu.)
OPSEDNUTOSTI PORAZOM
Situacija se može posmatrati i iz drugog ugla: nekome svaki poraz ostane večna, neprebolna rana i budućnost počne da se vrti oko nje. Niko ne voli da gubi, naravno, ali nekome čak i ne mnogo bitan poraz potpuno promeni život, donese mu ogorčenost, opsednutost, želju za osvetom, mržnju prema drugome i osećaj sopstvene neadekvatnosti. I sada već moram da pređem na zlokobne ilustracije: važno je imati u vidu da su dve najkrvavije diktature u Evropi tokom dvadesetog veka – iako to nije objašnjenje za sve što se dešavalo – predvodila dvojica neostvarenih umetnika, te da za jednog pouzdano znamo da je pao na prijemnom ispitu za slikarsku školu, odlučio da za taj poraz okrivi nekoga drugog i kasnije naredio ubistvo miliona pripadnika te grupe.
Naravno, svet je pun neostvarenih umetnika, ali mnogi to bez previše problema prevaziđu tako što upišu studije psihologije ili postanu preambiciozni roditelji. Politička moć, međutim, vodi, po svemu sudeći, nekom obliku gubitka osećaja za realnost. Tako autokrate počnu da pripisuju sve zasluge sebi, preuveličavaju uspehe, odbijaju odgovornost za bilo kakve greške, insistiraju na potpunoj kontroli nad čitavim društvom, medijima i izbornim procesom na svim nivoima. Ovo, među ostalim faktorima, omogućava propaganda kakvu, u manje-više istom istorijskom trenutku, razvijaju Berniz (Frojdov nećak) u SAD i Gebels u Nemačkoj. A kad u Sovjetskom Savezu milioni ljudi budu umrli od gladi samo zato što Staljin (koji je kao dečak sanjao da će biti pesnik) izvozi žitarice ne bi li time dokazao da je moćniji od Zapada, a novine i filmovi ubeđuju gladne u zlatno doba, pervertiranje realnosti i socijalna patologija postaju toliki da su im najbolje, ako ne i jedino, ogledalo Harmsovi Slučajevi i roman u kome se mačak vozi tramvajem i noćne kreme donose nevidljivost.
Od svega su najgori slučajevi kada poraženi sa sobom u propast povlači sve oko sebe, kada je nekome teže da prizna i prihvati poraz nego da žrtvuje sebe i druge ljude. Fanatizam i opsednutost ostvarenjem nekog cilja toliko dominiraju u pojedinim umovima da postaju važniji od života, pa čak i uništenja velikih grupa ili civilizacija. Tako je Hitler, na primer, mogao da kapitulira i spreči dalje smrti, bombardovanja i uništenje, ali mu je bilo manje bolno da za odbranu Berlina regrutuje dvanaestogodišnjake i sam izvrši samoubistvo (dok Gebels i njegova žena prvo ubiju svoje petoro dece). Nemojte imati nikakvu dilemu u vezi s tim šta bi uradili da su u trenutku poraza imali atomske bombe.
DO POSLEDNJE KAPI TUĐE KRVI
Pretpostavljam da je očigledno što o ovoj temi pišem u ovom trenutku (“preko reda”) usled straha da bi se baš ovako nešto moglo dogoditi i u Srbiji, sada kad je postalo očigledno da je jedan veliki i važan poraz neminovan i ostaje samo pitanje trenutka kada će morati da bude i zvanično priznat. Ne morate biti psiholog da bi vam bilo jasno kako je strah nestao, da nema prostora za manipulaciju organizacijom protesta, da propaganda dopire do sve manjeg broja ljudi i ostavlja sve slabiji utisak. Dalji razvoj konkretnih događaja koji će tome voditi zavisiće od bezbroj faktora i sumnjam da bilo ko u ovom trenutku može sve precizno da ih sagleda. Ali, ako jedan psihološki faktor može igrati važnu ulogu, to su zrelost ličnosti i snaga da se poraz prizna pre nego što budu uništeni i poslednji ostaci nezavisnih institucija i bude došlo do još masovnijeg prolivanja krvi.
Jer, mada joj je praksa jako složena, ideja demokratije zapravo je samo to: koliku god političku moć neko mogao imati u određenom trenutku, sistem čini neizbežnim da ponekad i njegove ideje dožive poraz. (Kažu da je prva skupština Sovjetskog Saveza odbacivala neke Lenjinove predloge.) I nikom ništa. Kad ulaziš u politički proces, moraš biti svestan toga da se on ne može završiti drugačije nego porazom, da neminovno mora doći neka nova ideja ili neka mlađa stranka, ali pošto to nije borba na život i smrt, ti, lepo, odeš u penziju i pišeš memoare.
Osim, naravno, kada politička situacija jeste pretvorena u borbu na život i smrt, kada su ulozi postali previsoki, fanatizam i kult ličnosti pustili duboke korene, kada smo svesni da su nam ruke krvave, odnosno da smo se od prvog dana bavili samo sprečavanjem toga da nam se gubitak vlasti ikad ponovo dogodi i uzvikivali: “Nikad me/nas nećete pobediti!”. Onda je poraz izjednačen sa poniženjem, zatvorom, progonstvom, gubitkom moći koja je u međuvremenu postala draža od života, pa postoji spremnost na grčevitu borbu do poslednje kapi tuđe krvi. A upravo to je najvažnije izbeći, ishod je neizbežan, poraz je moguće samo malo odložiti.
Posebno je komplikovano to što se ovaj proces odvija u društvu kome je poraz centralna tema. Ima svega nekoliko naroda na svetu koji svoje identitete temelje na narativu o razornom porazu od koga su morali da se oporavljaju vekovima. Nama se dogodilo upravo to, pa su naši najčuveniji etnolozi beležili čak i krajem devetnaestog veka da je narodna poezija “oplakivanje carstva”, sve uz plačni zvuk gusala. Mnoge najboje i najlošije strane naše društvene istorije moraju biti povezane sa tom idealizacijom poraza na Kosovu, od herojskog otpora okupatorima do nesposobnosti da se politički sistem razdvoji od mitova, smrti i ubijanja.
FAIL AGAIN, FAIL BETTER
Gde god u razvoju – istorijskom ili ličnom – nije bilo poraza koji donose razaranje i traumu, moguće je naučiti dete ili grupu kako da poraze prepozna, preživi, pa čak i da ih “preokrene”, pretvori u jači trening ili druge ambicije. U prirodi je detinjstva da maštamo i o nerealističnom, da ćemo biti gusari, astronauti ili vrhunske atlete, pa tako nešto ne bi trebalo u deci gušiti, ali im se mora postepeno, u za njihov uzrast podnošljivoj meri, ukazivati na to da su porazi neizbežni deo života, da niko ne pobeđuje uvek, te da uprkos porazu i baš zbog poraza sledeću utakmicu moraju da odigraju s još više borbenosti.
Jer je malo mudrosti tako dragocenih kao što je ono Beketovo “Fail again. Fail better”. U pobedama je lako uživati, ali malo šta gradi karakter poput kapaciteta da integrišemo poraze kojima smo izloženi, malo što daje neuništvu motivaciju kao što to može neuspeh od koga smo se oporavili. Ne može biti slučajno da je skoro svaki Dostojevski, Ajnštajn, Verdi ili Kafka zapravo bio “luzer” koji nijednom od brojnih poraza nije dozvolio da ga natera da odustane.
Autor je psiholog
Nemačka će ući u ogromna zaduženja da bi obnovila infrastrukturu i ojačala vojsku. I da bi Fridrih Merc postao kancelar
Sednica Skupštine zapravo je bila borba za kapitalizaciju energije studentske pobune. Verovali ili ne, vlast i opozicija su svoje delovanje predstavile kao “ispunjavanje studentskih zahteva”
Možda je ovo prilika da se nevladin i neprofitni sektor vrati svojim korenima – da ponovo postane glas onih kojima je zaista potreban, a ne samo alat u rukama donatora. Ako sada ne pronađemo alternativne načine finansiranja, ako ne smislimo kako da održimo ono što je godinama stvarano, sve će pasti u ruke onih koji demokratiju vide kao problem. Ili je sve već palo
Tvrdi da u velikom bloku mermera može da vidi skulpturu koju samo treba osloboditi od naslaga što je skrivaju. Odlazi i u kamenolome verujući da ume da prepozna koji će mu komadi odgovarati, jer naslućuje “tokove” u njihovoj unutrašnjosti. Po svemu sudeći, Mikelanđelo nijednom nije pogrešio, sve do samog kraja
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve