Nepodnošljiva težina praznine

Deliblatska peščara gorjela je više od mjesec dana, a možda požar i dalje traje. Šef države i cijelog Ćacilenda za to vrijeme je obilazio Srbiju: govorio je ono što uvijek govori, obećavao isto što je i ranije obećavao, hvalisao onako kako se samo on zna hvalisati…

U tom Vučićevom slavljenju samog sebe nije bilo mjesta za loše vijesti. A to je prvenstveno bio požar koji je iz dana u dan gutao Deliblatsku peščaru. Tek kada je ruski “iljušin” započeo sa gašenjem, a iz Evropske unije pristigli helikopteri, Vučić se pojavio nadomak požarišta (vidi tekstove na strani 16 i 21).

Zašto nije stigao ranije? Pa kako bi izgledalo na režimskim televizijama da je stao pred kamere i rekao: “Nemoćan sam pred vatrom”? To je nezamislivo u naprednjačkoj Srbiji. Vučić je zato u Deliblatsku peščaru došao tek kada su vatrogasci obuzdali požar, što je – naravno – još jedna njegova pobjeda.

“Mi smo velesila u gašenju požara”, rekao je mrtav ‘ladan u kamere nakon vatrenog pustošenja.

Što li bi se tek desilo da nismo? Izgorjela bi cijela zemlja?

ISKRIVLJENO OGLEDALO

Izjava o Srbiji kao protupožarnoj “velesili” savršeno se uklapa u aktualnu Vučićevu propagandu.

Ukratko, zemlja napreduje svakog dana u svakom pogledu, nikad narodu nije bilo bolje s tim da “dijamantna vremena” tek dolaze, vlast daje i tek će davati, “blokaderi” su u mišjoj rupi, naprednjaci jači od sudbine…

Istina, ima i nekih sitnih problema, poput bahatih lokalnih funkcionera, ali ništa za to, već će njih Vučić dovesti u red i, poput kakvog milostivog feudalnog gospodara, svakom ponaosob riješiti lične probleme – čim nađe malo vremena.

Uspavljuje li se predsjednik Srbije ponavljajući sam sebi vlastite riječi iz kampanje kada svake večeri legne u krevet? Vjeruje li zaista da će svakodnevnim pojavljivanjem u medijima preko svih granica ukusa i potrebe navesti većinu građana Srbije da zaborave ono što im se dešava pred očima (vidi tekstove na strani 24 i 28)?

Izgleda da baš nije siguran u ono što govori. Jer da jeste, ne bi Visoko javno tužilaštvo u Beogradu krenulo u zastrašivanje građana koji na društvenim mrežama objavljuju “neistine” o Deliblatskoj peščari. U pitanju je jadan pokušaj pokopavanja kritika zbog loše organizacije i drugih propusta prilikom gašenja jednomjesečnog požara. Savršeno se poklapa sa staljinističkom aferom “Zvučni top”. Konkretno: pravosudnim progonom i medijskim targetiranjem primorati građane da svoje živote isključivo gledaju kroz režimsko ogledalo, koje do neprepoznavanja daje iskrivljenu sliku.

VELIKE VATRENE LOPTE, A NIJE FILM O DŽERIJU LI LUISU

Vučić ne bi bio to što jeste da požare u Deliblatskoj peščari i na drugim mjestima nije pripisao vanjskim neprijateljima. U konkretnom slučaju radi se o Albancima na Kosovu. Oni su – veli šef države – ispalili “vatrenu loptu sa padobranom” na centralnu Srbiju kako bi izazvali nove paljevine šuma.

Smisao je jasan – preusmjeriti ogorčenje građana zbog neefikasnosti protupožarne “velesile” na Albance. Za najčvršću publiku D. J. Vučićevića i ostalih režimskih medija nema se tu što dokazivati – reko Vučić i to je to.

“Vatrene lopte” imaju i još jedan cilj. A to je da Vučić – neodgovorno i propagandno – obnovi status “velikog zaštitnika Srba” na Kosovu. Nedavno je u istom pravcu izjavio da će za odmazdu preusmjeriti tok Ibra zato što je Priština počela rušiti srpske kuće na jezeru Gazivode. Potom je zaboravio što je rekao…

Mogu li ovakve izjave poput “vatrene lopte” i skretanja rijeke pomoći Srbima na Kosovu? Ni najmanje. Njihov domet je isključivo dolijevanja ulja na vatru albanskih nacionalista. Uostalom, radi se samo o nastavku režimske politike započete sukobom u Banjskoj u septembru 2023. Njen moto glasi: “Važna je Vučićeva kampanja u Srbiji, a Srbima na Kosovu kako bude.”

ŽIVOT I DANI U REPUBLICI SRBIJI

Požar u Deliblatskoj peščari osvijetlio je svu disfunkcionalnost režima. Dok su gorjeli hektari i hektari šume, na drugom kraju zemlje se slavilo, pjevalo, klicalo predsjedniku…

Ta nepodnošljiva težina praznine ocvalog režima nije od jučer. Najvidljivija je postala nakon pada nadstrešnice i smrti šesnaest osoba, a da do dana današnjeg nije utvrđena ničija odgovornost za tu tragediju, niti se zna kada će biti.

Tu su i afere sa drogom od kojih barem dvije – Jovanjica i selo Konjuh – nose režimske otiske korupcije, kriminala i trgovine uticajem. Zidanje Expa u Surčinu teče poput svake divlje gradnje i investitorskog terorizma. Nezavisni i profesionalni novinari se progone, građani ućutkuju, policajci piju sa mafijašima, Narodna skupština je sprdnja, Vlada izgubljena u nekoj od šatri, prosvjeta je na koljenima, visoko školstvo proglašeno za teroristički kamp, pisce i režisere prebijaju režimski batinaši, vlast svaki dan podiže ljestvicu prostaštva i normalizaciju nenormalnog, građanima prijeti srčani udar kad uđu u trgovinu, brojne institucije i državne službe milimetri dijele od raspada… I tako dalje u istom pravcu, sve do beskraja.

KUDA VODI DEFETIZAM

Na ovu stvarnost Srbije, Vučić odgovara demagogijom, valjanjem političkih i svakih drugih iluzija, te jačanjem svog autoritarnog kulta ličnosti. Pa kako mu ide?

Onako. Ima i protivnika njegove vlasti uvjerenih da se konsolidirao zahvaljujući kampanji u koju je upregao sve državne resurse. Kukaju zbog izostanaka velikih protesta, studentske mladosti i neiskustva, nepoštenih izbornih uvjeta…

Ako je Vučiću kampanja išta donijela, onda je to lelujanje samopouzdanja ovog dijela društva.

Točno je – protesta je manje, ali tu je već sve rečeno. A pošto je razrješenje duboke krize moguće jedino na izborima, tek tada masovna okupljanja mogu dobiti novi smisao.

Što se tiče mladosti i neiskustva studenata, jasno je da su znali griješiti, a vala će i ubuduće. No, za razliku od svojih kritičara i njima bliskih skeptika, pošlo im je za rukom da okupe najšire slojeve naroda i stvore referendumsku atmosferu o naprednjačkoj vlasti. Malo li je?

Predstojeći izbori, kao i toliki prethodni, neće biti ni fer niti pošteni. Možda čak ispadnu i najgori od svih u proteklih četrnaest godina (vidi stranu 30). Međutim, očekivati od ovog režima normalne izborne uvjete isto je što i uzdati se u njegovu dobrovoljnu demisiju. Vlast koja se doslovno oglušila o svaki zahtjev građana pada isključivo pred brojnijim, odlučnijim i moćnijim političkim protivnikom. A takvih je sada dovoljno.

Defetizam u vezi sa promjenama zapravo je dijeljenje istog stava sa Vučićem. On glasi da narod predstavlja amorfnu masu bez samosvijesti, pamćenja, empatije, hrabrosti, solidarnosti, dostojanstva i sposobnosti da sam kroji vlastitu sudbinu. Nije tako, niti može biti.

Pravo novinarstvo košta, a mi nećemo da nas kupe tajkuni i korporacije. Podržite nas jednokratnom ili mesečnom donacijom. Vreme za to je sada!