Srbija nikad ne staje, samo se vrti u krug. Zato u njoj turista svašta može vidjeti. Recimo, tri poslanice koje štrajkaju glađu – Marinika Tepić već tri dana, a odskora i Jelena Milošević i Danijela Grujić. Naš dobronamjernik zna da ovu metodu uglavnom primjenjuju politički zatvorenici. Ali zašto članice zakonodavne vlasti narušavaju zdravlje?
Ako je bio u zemlji 17. decembra, možda mu se i samo kaže. Na primjer – gdje osim u Beogradu još može vidjeti razvoženje do biračkih mjesta osoba iz drugih gradova? Uživati pri tradicionalnoj kupoprodaji glasova u Zemunu kod Mileta, „krupno građenog, debelog“? Ili, uz malo sreće, napraviti selfi sa zaokruženim listićem (obavezno kec) na stanici „Bugarskog voza“?
Kaži der turisto, al’ pošteno – je l’ tako i u tvojoj zemlji, a? Naravno da nije, zato si došao da se diviš! Naš posjetilac ipak nije blesav, vidi on da zemlja prolazi kroz političku krizu. Sigurno mu se mota po glavi i pitanje kako će iz nje izići?
Šapić može sa dr Nestorovićem formirati vlast u Beogradu. U tom slučaju valja očekivati da gradska skupština donese deklaraciju o zemlji kao ravnoj ploči i uredbom zabrani vakcinaciju. Bivši gradonačelnik sigurno nema ništa protiv. Međutim, ovdje je problem što se bar veći dio Evropske unije prvi put preteći mršti zbog epske izborne krađe. Malčice nezgodno za Vučića, zar ne?
Da bi izbjegao internacionalizaciju krize i, prije ili kasnije, priznao manipulacije sa narodnom voljom, predsjednik Srbije može odustati od kombinacije sa Nestorom. Eto, ne mogu postići dogovor oko viza za vanzemaljaca, izbori se ponavljaju. Vučić sit, E.T-ijevi na broju.
Ali što ako opozicija uz podršku zemlja koja se pitaju u Evropskoj uniji odbije ovo izvlačenje od odgovornosti i zadržavanje izbornih uvjeta kao i do sada? Turista kima glavom, tako bi nekako bilo kod njega kući…
Stani, junačino, kuda žuriš? Još ima Vučić što prodati, a Evropa kupiti. Tko u Briselu ne bi okrenuo glavu od opozicije ukoliko predsjednik Srbije prihvati pravno-obavezujući sporazum o Kosovu? Zauzvrat, izdaće snažne preporuke vezane za unapređenje budućih izbora i demokracije.
Na kraju ostaje opozicija. Da li će odbiti mandate i time staviti do znanja da ne pristaje na izbornu krađu ukoliko svi njeni protesti i žalbe ostanu jalovi? Koliko su zaista spremni na dugotrajnu, tešku, čupavu i neizvjesnu rovovsku borbu? Gledajući njihovu dosadašnju praksu uključujući i posljednju izbornu kampanju, teško je suzbiti skepsu.
A opet – uvaženi turisto – uvijek postoji prvi put. Jeste – riječ je o posljednjoj i očajničkoj mjeri, ali takav je i štrajk glađu. Zbog toga je od krucijalnog značaja da opozicija zna što radi. Traže li građani suviše?
Čitajte dnevne vesti, analize, komentare i intervjue na www.vreme.com
