
Špijunaža
Nemački poslanik osuđen zbog špijunaže za kinesku tajnu službu
Nemački državljanin Đian G koji je godinama špijunirao za kinesku tajnu službu, osuđen je u Drezdenu na četiri godine i devet meseci zatvora
U nedostatku drugih rijaliti sadržaja, zbog letnjeg raspusta i kolektivnog godišnjeg odmora na “Pinku”, vlast je odlučila da zadovolji potrebe hardkor gledalaca&simpatizera i preuzela je taj žanr. Tako je eksploatisala zdravstveni problem ministra Glišića, napravila slučaj čak i od otkopčanog šlica ministra Dejana Vuka Stankovića, ali se najintenzivniji rijaliti ove nedelje ipak odigrava na Limanu
Prvi jezivi primer informativnog rijalitija jeste emitovanje moždanog udara koji je u jutarnjem programu televizije “Pink” doživeo ministar Darko Glišić. Neverovatno je da je izostala reakcija cele ekipe u studiju. Pitam se, zapravo, da li bi logično bilo da mu neko na očigledan znak slabosti ukaže pomoć i prekine program. Ukoliko to pripišemo iznenađenju, strahu ili jednostavno neznanju, onda nema objašnjenja za naknadnu surovu političku eksploataciju nečijeg zdravstvenog problema. Na “Informeru” i “Pinku” je bezbroj puta pušten snimak moždanog udara, izveštaje je redovno davao ministar Lončar, Vučić i Vučević su slali poruke podrške i pohitali da čoveka obilaze u šok sobi i na intenzivnoj nezi. Dobijali smo vesti o toku operacije i slike čoveka iz bolničkog kreveta.
Glišićev rijaliti je tada zapravo tek počeo, jer je već istog dana moždani udar predstavljen kao napad na vlast, na Srbiju i na SNS. Umesto moždanog udara Glišića, kojem želim oporavak i preporučujem odmor iz zdravstvenih razloga, ispade da su vlast i pomenuti ministar preživeli državni udar. Zdravstveni problem je momentalno postao politički. Naravno, ko bi bio u stanju da spreči emitovanje neprikladnog sadržaja ukoliko se njime bavi državno rukovodstvo i predstavlja ga kao borbu za Srbiju. Sreća je, kažu, što je Glišiću pozlilo na TV “Pink”, toliko blizu VMA, jer ko zna šta bi bilo da je morao duže da putuje do bolnice. Treba, naravno, odati priznanje i lekarima, jer zapravo su oni spasili život ovom čoveku, ali su, kao i obično, oni bez imena i priznanja. Toliko o struci.
Neuporedivo benigniji problem imao je ministar prosvete Dejan Vuk Stanković tokom obilaska dečijeg kampa “Srbija te zove 2025.” Tu su smeštena deca iz dijaspore koja se leti upoznaju sa svojim zavičajem, poreklom, jezikom i kulturom. Na fotografiji koje je objavilo njegovo Ministarstvo izgledalo je kao da su ministru, da izvinete, otkopčani dugmići na šlicu farmerki. To je izazvalo reakcije po društvenim mrežama, zgražavanje i brojne komentare. Nije baš državni udar, ali nešto kao “besramne aluzije zlonamernih ljudi koje bacaju senku na divan događaj”. Ukratko, pitanje otkopčanog šlica postalo je državni problem, pa je usledio demanti, prvi u istoriji politike u Srbiji u kojem se ministar oglasio na večitu temu muškaraca – “da l’ je otvorena radnja?” On je osudio zlonamerne insinuacije i stvar objasnio estetskim, da ne kažem modnim terminima, tačnije krojem farmerki na kojima se vide dugmići. Što bi rekle šnajderice – to se tako nosi!
Kao što bi bilo dobro da Glišić malo odmori organizam posle moždanog i medija, tako bi i ministar prosvete mogao da se konsultuje sa nekim stilistom, da mu ubuduće pri svakom pojavljivanju u javnosti novinari ne bi zagledali među noge.
Na kraju, najintenzivniji rijaliti ove nedelje odigrava se u Novom Sadu, tačnije na Limanu, gde gradska vlast pokušava da isprovocira građane na različite načine. Vučević je oduševljeno pozvao na obnovu srpstva na Limanu tako što su neki nabildovani ćaci aktivisti uvatili da ponovo farbaju fasade zgrada u boje srpske trobojke, nakon što su ih stanovnici tog naselja vratili u stanje pre trobojki. Krenuli su grafiti mržnje, pa preko njih murali građana, pa trobojke… Ako nećete da vam ćaci pišu grafite, prefarbavaju vašu zgradu, opet i opet, i da vam u parku – na čijoj ste površini zajedno sa drugim komšijama odlučili da hoćete o(p)stanak zelene površine – grade crkvu, vi ste autonomaši i neprijatelji Srbije. Zapravo, ovaj uporni i bizarni pokušaj provokacije, uvek na ivici incidenta, govori da je SNS veoma svestan da u Novom Sadu nema baš nikakav moralni ni politički kredit kod građana, te još intenzivnije pribegava receptima iz devedesetih, iz vremena “antibirokratske jogurt revolucije”.
Za one koji se ne sećaju: ta analogija je radikalski back to basics iz doba posrbljavanja Zemuna, kada ste širom Jugoslavije imali potrebu da farbom označite šta je sve srpsko. Pre dve godine, na izložbi “Lavirint devedesetih” oživljen je čuveni grafit nastao tokom rata u Bosni i Hercegovini. Pisalo je prvo “Ovo je Srbija!” a zatim je neko dopisao “Ovo je pošta, budalo!” Tu zapravo dolazimo u sukob dve ravni, iracionalne, na koju vlast neprekidno igra, i svesne, racionalne, koju predstavljaju naši životi. Krajnje je bizarno farbati nanovo zgrade na Limanu, koji je u Srbiji i u kojem skladno žive pripadnici različitih naroda i narodnosti, baš kao u Bačkom Petrovcu ili Novom Pazaru, gde je SNS takođe želeo da isprovocira sukob sa lokalnom zajednicom. Uzgred, ta crkva na Limanu nije sporna zbog konfesije nego zbog dozvole za gradnju na zelenoj površini, a poruke da na “Limanu raste cveće i crkve biti oće ili neće” zapravo podgrevaju još jednu podelu – onu na partizane i četnike, jer jedni navodno ruše crkve, a drugima se na šubari drma cveće.
Plašim se da ovo pokazuje kako vlast ostaje bez suvislih političkih poteza, pa s jedne strane pokušava da preotme tapiju na patriotizam, jer zastave Srbije nikada nisu lepše izgledale nego tokom studentskih protesta ove godine. Bitno je, dakle, ne samo šta piše, već je mnogo važnije ko piše. S druge strane, najavljuju se mere za poboljšanje života građana, krediti za one koji ne mogu da ih dobiju ili smanjene marže prodavcima i bankarima koji nam piju krv na slamku. Sve je to paket mera za preživljavanje kojim vlast ulazi u neizvesnu jesen našeg nezadovoljstva i početak nove rijaliti sezone Elita 9.
Nemački državljanin Đian G koji je godinama špijunirao za kinesku tajnu službu, osuđen je u Drezdenu na četiri godine i devet meseci zatvora
Velika usmerenost na sticanje i uvećavanje materijalnog bogatstva često je znak unutrašnjeg siromaštva, usamljenosti ili čak depresije, što čovek ne prepoznaje niti pokušava da prevaziđe. Nažalost, pribavljanje novih dobara – bez obzira na njihovu veličinu ili vrednost – pruža tek kratkotrajan osećaj ispunjenosti, a neretko vodi još dubljoj praznini. Jer, kao što bi trebalo da zna svako dete, našim možemo nazvati samo ono što sami stvorimo i one koje smo voleli
Arhivar moderne Borhesove Svetske biblioteke Alef (fiktivna personalizacija veštačke inteligencija, ChatGPT) o osam sati dnevno pred ekranima, pažnji čitalaca novina i rasutoj pažnji digitalnih čitalaca, o influenserima kao dvorskim ludama digitalnog doba, o “vestima ravne zemlje”, o čurnalizmu i brzini, kao neprijatelju dubine, o sunovratu štampe u svetu i u Srbiji, o podršci koju pojedine zemlje pružaju kako bi očuvale štampu i kako značajni svetski listovi nastoje da održe štampana izdanja kao stub svog ugleda – i o nedeljniku “Vreme” kao paradigmi drame između Gutenbergove ere i digitalnog doba
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve