Mnogo manji problem od Vučićevog blamiranja po svetu jeste to što će mnogi Srbiju gledati kroz ponašanje i izjave njenog aktuelnog predsednika
Serija Bela lađa snimana je i emitovana na RTS-u od 2006. do 2012. godine. Ovo remek-delo Siniše Pavića ili, možda je pravilnije reći, njegovo testamentarno delo, ovih dana se reprizno emituje na televiziji “Informer”. Ukratko, Srećka Šojića i Dimitrija Pantića gledamo na televiziji koja je postala gotovo zvanično glasilo Aleksandra Vučića, njegov najglasniji i najsuroviji politički megafon koji prvi objavljuje namere i podsvesne fantazije vlasti bez bilo kakvog etičkog ili profesionalnog ograničenja.
Bela lađa je nastavak popularnog filmskog serijala Tesna koža, odakle su preneti osnovni likovi, a socijalističko samoupravljanje i njegova populistička demagogija zamenjeni su višestranačkom tranzicionom stvarnošću. Nikolu Simića je, navodno, pred sam početak snimanja u ulozi penzionisanog mlađeg referenta Dimitrija Pantića zamenio Petar Kralj. Tako je glavni lik zapravo postao onaj primitivni kradljivi direktorčić koji je sanjao da bude “kapetan bele lađe”. Ime mu je Srećko Šojić, nastavio je da ga glumi bravurozni Milan Lane Gutović.
Serija je nastala kada je smenjen Milošević a ubijen Zoran Đinđić. Njen kraj se vremenski poklapa sa dolaskom presvučenih radikala u kostim proevropske Srpske napredne stranke. Simbolično ili ne, Lane Gutović je izašao iz serije objasnivši da bi bilo degutantno da glumi Šojića, koji bi sigurno postao ministar i započeo pregovore o “evro-afro-NATO integracijama”. Zapravo, Pavić je samo promašio termin, jer bi Šojić večito otvarao poglavlja i klastere pregovora, bio prvi potpredsednik a nedugo zatim premijer i, možda, predsednik Srbije. Emitovanje serije koja u ogledalu satirično prikazuje današnju srpsku političku elitu, uz činjenicu da je Gutović veoma otvoreno i kritično istupao protiv Vučića, moglo bi se shvatiti raznoliko.
U idealnom slučaju, “Informer” bi pokušao da kritički preispita sopstvenu poziciju, nasmeje se sam sebi, političkoj manipulaciji, političkom primitivizmu, odsustvu svakog principa i morala, uz obilatu upotrebu nacionalnih mitova, vere i tradicije da se zabašuri sopstvena nekompetentnost. Svaka Šojićeva replika kao da je prepisana iz izjava Aleksandra Vučića, uz pojavljivanje mafije, tajkuna, partijskih finansijera, stranih ambasada i njihovih domaćih saradnika.
Šojić jede pečenje, sedi u kafani sa sumnjivim likovima, prate ga dugovi iz prošlosti, apsolutni je narcis i autokrata, on je nova elita sa Dedinja, prolazi kroz medijsku obuku dok prezire one koji za njega glasaju, a Miciku – ljubav iz mladosti – sanja i danas kako mu “duva u frulicu”. Mediji mu se podsmevaju, ali on svaki svoj blam pretvara u medijsku atrakciju, narod demonstrira protiv njega, ali on opstaje. Koristi i usluge proročice i pare tajkuna, dok stranog ambasadora u diplomatskom lovu slučajno pogodi u dupe. On prezire strance, ali pred njima pezi kada je to potrebno.
Šojić je stalno iznenađen i uvređen, a umesto konjske glave, koja je politički sinonim za državne tabloide i njihove prikaze, lajtmotiv Bele lađe su krokodili koji, kao što znamo, rone krokodilske suze i nikada ne mogu postati biljojedi. Ova metafora je danas posebno izražena jer je neko poverovao da će preobučeni radikali iz devedesetih, kada dođu na vlast, postati proevropski krokodili vegeterijanci. Danas bi to mogli biti i čovekoliki roboti koji igraju kolo.
Međutim, Bela lađa na “Informeru” nije oblik preispitivanja vlastite uloge, niti samokritika, već dokaz da mediji u Srbiji, baš kao i vladajuća elita, jesu Srećko Šojić. Da zlo bude veće, on je od sitnog prevaranta u socijalizmu postao veliki prevarant tokom tranzicije, stekao je društveni položaj i mašala kapital, ali ima neutaživu glad za priznanjem. Šojić želi da uđe u istoriju, kao apsolutni gospodar, merilo svih stvari, Kralj Ibi, Donald Tramp, Vladimir Putin, Si Đinping, Tito…
Odlazak na Samit EU – Zapadni Balkan u Tivtu pokazao je kako je ta Bela lađa samo za domaću upotrebu – čim izađe iz okruženja koje potpuno kontroliše, Vučić počinje da se ponaša kao Srećko Šojić. Dakle, dramatično, histerično i komično. Na sastanak sa zvaničnicima EU želi da dovede svoje pristalice, koje u seriji narod nalupa, dok ih Vučić naziva “sportistima”.
Obećava da ćemo učiniti sve, usvojiti zakone “iako su glupi”, a na sastanku sa predstavnicima EU ili pred novinarima kaže kako je Kina super ali nije članica EU. Mrzi Hrvate, mrzi Crnogorce, izvinjavam se, voli ih ih više nego oni nas. Hvali se slobodom medija dok vređa novinare u gotovo endemskom ponašanju malog diktatora. Njegov “Informer” će za to vreme na naslovnim stranama donositi “vesti” kako hrvatski premijer urinira po Crnogorcima.
Ali na kraju, moram da podelim jedan čudan osećaj koji sam imao dok sam gledao Vučićevo histerisanje u Tivtu. Osećao sam stid, iracionalni transfer blama, pogotovo ako uzmemo u obzir da je ovo ko zna koji put da nas Aleksandar Vučić poput Šojića bruka i sramoti širom sveta, dok njegovi tabloidi to prikazuju kao trijumf mudrosti i nebeske pravde.
Mnogo manji problem od Vučićevog blamiranja po svetu jeste to što će mnogi Srbiju gledati kroz ponašanje i izjave njenog aktuelnog predsednika. Srbija nije Šojićeva bela lađa na čijem pramcu stoje krokodili, ona je neuporedivo više i bolje od onoga što ste videli i čuli u Tivtu. Srbija je u stvari onaj obespravljeni, osramoćeni, dekintirani mlađi referent u penziji Dimitrije Pantić, čija porodica pokušava da sastavi kraj s krajem. Ovaj lik se u Beloj lađi polako topio i na kraju nestao sa malih ekrana, baš kao svaki pristojan i pošten čovek. On beži od stvarnosti praveći se lud ili dementan.
Zamislite samo koliko bi očajni bili Siniša Pavić ili Lane Gutović kada bi svoja imena i likove gledali na “Informeru”, dok bi im posmrtno slovo čitao Srećko Šojić, ubrzano, naravno, jer počinje narodno veselje, stiže striptizeta koju glumi Iva Štrljić a Špic donosi vruće pečenje.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Predsednik Srbije Aleksandar Vučić izjavio je da odluka Socijalističke partije Srbije da samostalno izađe na parlamentarne izbore predstavlja jasan signal da će Srpska napredna stranka morati sama da se izbori za većinu. Poručio je da ne očekuju ničiju pomoć nakon izbora i da će se boriti da ubedljivo pobede
Dolazak Zelenskog pokazuje da će Vučić biti u stanju da žrtvuje sva svoja politička obećanja, od Gazivoda, preko bratskog odnosa sa Rusijom, do sudbine Srbije, ako u pitanje dođe njegova politička budućnost. On je, sada bez sumnje, sopstveni ostanak na vlasti pretvorio u državnu politiku ove zemlje, tako da su svi raspoloživi resursi namenjeni samo i isključivo tom cilju
U Srpskoj pravoslavnoj crkvi se poslednjih desetak godina sprovodi kampanja centralizacije čija se politička pozadina i priroda u “incidentima” kakav je ovaj u Crnoj Gori ili kakva je smena mitropolita žičkog Justina nedvosmisleno jasno pokazuje. Naprosto, reč je o sistematskom i sistemskom progonu nepoćudnih, sa ciljem da se organizacione strukture SPC u potpunosti stave na raspolaganje i u službu režima u Srbiji
Možda je moguće poverovati u Boga, beskrajno samilosnog, jagnje koje se ponudilo za žrtvu i ako bi se bez problema moglo odbraniti. Ali, kako bi ovo trebalo da postigne čovek? Kako bi ograničeno biće, podložno impulsima, kome su bes i strah barem jednako jaki kao ljubav i milosrđe, trebalo ne samo da prevaziđe žudnju za osvetom već i da u sebi otkrije kapacitet za ljubav prema neprijatelju
Ako se studentski pokret bude više bavio „bezbednosnim procenama“ nego pravom predizbornom kampanjom, izgubiće ono što ga je krasilo na početku i što je uzdrmalo naprednjačku Srbiju – osećanje nade koja postoji i koja je stvarna
Naš veliki glumac Svetozar Cvetković je u intervjuu za „Vreme“ rekao ono što se u našoj čaršiji ne kaže – da je bolje da ima Bitefa, Festa i drugih festivala nego da ih nema. To se mnogima neće svideti jer se vode logikom „što gore to bolje“
Desničarske partije nikako da podrže studentski pokret, uprkos kosovskom zavetu studenata i svoj onoj ikonografiji po principu „Kosovo je srce Srbije“. Jer desničarsko poimanje sveta je partikularno, a studenti čvrsto stoje na univerzalnosti republikanskog tla
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Svet u Vučiću uglavnom ne vidi genija koji upravlja istorijskim procesima, već još jednog provincijalnog autokratu koji veruje da je mnogo zanimljiviji nego što zaista jeste. Upravo zato toliko njegovih međunarodnih nastupa završava podsmehom. Ali ne zato što ga svet ne razume, već zato što ga veoma dobro razume