
Bizarno reklamiranje
Novosadski splav pravi svadbu sa lažnim mladencima
Splav u Novom Sadu, koji se bavi organizovanjem venčanja, pravi „Ničiju svadbu” za one koje niko ne zove na svadbe ili im nedostaje svadbarskog čara
Od specijalnog izveštača iz NSPM–a
Nema toga ko se do sada već više ili manje kreativno nije iživeo na temu vuvuzela. Ali imam utisak da će pravim fudbalskim zavisnicima sada pomalo nedostajati.
Bilo kako bilo, ni vuvuzele ni „džužu“ i ostala magija nisu pomogle da se neka afrička reprezentacija na „domaćem terenu“ probije ni korak dalje od četvrtfinala, gde su već po jednom bili Senegal (2002) i Kamerun (1990). Evropska „magija“ (nauka + tehnika = industrija) ponovo se pokazala kao jača, odnosno delotvornija.
Iako se na kraju Mundijal završio pobedom po kvalitetu igračkog kadra najjače, španske reprezentacije, pokazalo se da cena igrača, tradicija i popularnost neke ekipe nikad nisu igrale manju ulogu na ovom fudbalskom takmičenju. Gledati nemoć Italije u pokušaju da pobedi poluamaterski Novi Zeland, ili mučenje Engleza protiv – na tom meču – opasnijeg Alžira, nije bilo lako ne samo očajnim kladioničarima-ziherašima, nego i svima koji su verovali u stari fudbalski poredak.
Ovo prvenstvo će biti upamćeno po gomili iznenađenja i razočaranja. Upravo oni od kojih se najviše očekivalo, kako sa afričkog (Obala Slonovače, Nigerija, Kamerun) tako i evropskog (Engleska, Italija, Francuska) i južnoameričkog kontinenta (Argentina, Brazil), imali su jedno od svojih (naj)gorih učešća na mundijalima i trudiće se da ga što pre zaborave. Nevolja je, međutim, sa onima (na primer, nama) koji baš i nemaju čega da se sećaju i time vidaju aktuelne mundijalske rane. Osim ako kao svojevrsna uteha ne bi poslužilo to što smo se sa tom Španijom mi (ondašnji mi) decenijama ravnopravno takmičili za primat u drugoj evropskoj reprezentativnoj ligi.
Izuzmemo li standardno dobru Nemačku, ovo je bilo prvenstvo pomalo zaboravljenih reprezentacija, onih koje iz drugog plana dugo maštaju o uspehu, i gde su, sasvim neočekivano, svoje kontinente u najboljem svetlu predstavljali jedan Urugvaj i Paragvaj, Gana, kao i oni, doduše, solidni Evropljani, koji nikad do sad u svom muzeju nisu imali zlatni pehar FIFA – Holandija i Španija.
Pominjao sam već da je, po svemu sudeći, lična i trenerska sujeta došla glave Brazilcima i Argentincima. A zamalo da na kraju tako prođe i Del Boske. Naime, tek kada je pred kraj regularnog dela u igru ubacio Fabregasa, a onda u produžetku i zapostavljenog Toresa, Španci su uspeli da slome otpor Holanđana, u potpunosti ovladaju igrom, postignu gol i okite se, kada se sve sabere i oduzme, zasluženom titulom.
Velikanima treba prepustiti da sami procene trenutak kada treba da odu. I retko će(te) se u tome prevariti. Znam da tu postoji izvestan rizik, ali mnogo manji nego kada vam, recimo, bata-Đora na Piksiju leči fudbalske komplekse. Loš odnos i nepoštovanje prema autoritetima, bez obzira da li je u pitanju sport, kultura, ekonomija ili politika, ta sklonost da ih spustimo na sopstveni nivo, malo unizimo i provučemo kroz blato, to se zove „resantiman“ i spada među gore ljudske i nacionalne osobine. A toga, nažalost, kod nas i ostalih „južnjaka“ ima i previše – za razliku od onih sa severa koji su mnogo pažljiviji u čuvanju i uzdizanju svojih, često izmišljenih tradicija i prenaduvanih veličina. To je ono naše čuveno: „ma, ko je on“, „neće on meni“, „nije nego“, „znam ga još od…“, „dosta je, vala, i njegovog“. Zato, valjda, i pored mnoštva talenata, fudbalskih i drugih velikana baš i nemamo mnogo. A onda se posle pitamo zašto i bude nam đavo kriv. No, to je već druga priča. Ili makar za drugu rubriku.
Splav u Novom Sadu, koji se bavi organizovanjem venčanja, pravi „Ničiju svadbu” za one koje niko ne zove na svadbe ili im nedostaje svadbarskog čara
Veštačka inteligencija menja sve – pa i način na koji volimo. Od nežnih poruka do virtuelnih romansi, sve više ljudi ulazi u odnose sa AI partnerima. I dok jedni u tome vide novu vrstu intime, drugi upozoravaju: kad nas tehnologija počne da voli onako kako želimo, a ne kako zaslužujemo – možda je vreme za uzbunu.
Čitajte „Vreme“ godinu dana po ceni od 140 dinara po broju. Akcija traje još malo
Jevrem Obrenović je otkrio Srbiji evropski način života, njegova porodica i ljudi oko nje bili su primer kulture, modernosti i napretka, bio je jedan od osnivača mnogih današnjih institucija pa i Narodne biblioteke Srbije i SANU, napravio je prvu urbanu varoš, pa ipak, njegov stariji brat knez Miloš ga je oterao u izgnanstvo
Više od 1500 Australijanaca i Novozelanđana borili su se sa srpskim vojnicima u Velikom ratu, o čemu se ne bi znalo da nije bilo četiri fotografije. Sad je o tome snimljen dugometražni dokumentarni film Kajmakčalan, priča o slučajnosti i upornosti, o sudbini i savezništvu ljudi u borbi za bolji svet, ali i o dijaspori i patriotizmu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve