Udovica Franje Tuđmana, prvog hrvatskog predsjednika – kako ga mnogi i danas običavaju zvati – Ankica Tuđman prošle je godine objavila knjigu svojih sjećanja Moj život s Francekom („Večernji list“, Zagreb, studeni 2006), iz koje znatiželjnici – usprkos impozantom broju od 679 stranica i nisu bogzna što novo saznali. Gotovo jedino što se nakon čitanja te knjižurine koja obiluje silnim imenima ljudi koje je bračni par Tuđman susretao tokom više od četiri decenije svog bračnog života – među kojima su mnoga, očito, prešućena – neminovno kao zaključak nameće: udovica Tuđman je silne stranice ispisala uglavnom zato da bi se obračunala s onima koji su se „odmetnuli“ nakon Tuđmanove smrti krajem 1999. godine, onima koji i dalje odbijaju da mu dignu spomenik u centru Zagreba, kao i da svoju obitelj predstavi u posve suprotnom svjetlu od onoga koje u velikom dijelu javnosti vlada, da ju pokaže skromnom i nepotkupljivom, nasuprot tvrdnjama da se obitelj ratnih godina u Hrvatskoj, od 1990. kad počinje „Tuđmanova era“, obogatila do neslućenih razmjera.
„Najveći je problem u našem braku Hrvatska, koje se čvrsto utaborila između nas. Otkad te znam, Hrvatska ti je bila i ispred i iznad svega. Kad bi se mogle zbrajati kruške i jabuke, rekla bih da ti je bila ispred svih nas, pa čak i ispred unuka koje jako voliš…“, piše Tuđmanova udovica, provlačeći tezu da je uvijek Hrvatska bila prva u njihovom životu, kroz brojne pasuse posvećene intimnim detaljima.
Svoju ispovijest ona počinje konstatacijom da žali što nije zapisivala svoja sjećanja, za razliku od svoga muža, čije dnevničke bilješke, ali i političke govore, obilato koristi u knjizi. U početku saznajemo o njenom porijeklu (rođena 1926, djevojačko prezime Žumbar), djetinjstvu i školovanju u Zagrebu, koje prekida u svibnju 1944. odlaskom u partizane, gdje će – u Čazmi, u kolovozu te godine – upoznati Franju Tuđmana, tadašnjeg šefa Personalnog odsjeka Desetog korpusa zagrebačkog, kojem je komesar bio general Ivan Šibl, a načelnik Štaba Nikola Kajić, kasnije dobri porodični prijatelji.
„Francek je bio vrlo ozbiljan i odgovoran za svoje 22 godine i znao je da za našu ljubav nema vremena ni mogućnosti dok traje rat, ali su naši osjećaji govorili da ćemo sve to ubrzo nadoknaditi“, piše ona i precizira da je „Francek Čazmu napustio 31. siječnja 1945. godine, kada je ‘prekomandovan’ u Vrhovni štab u Beograd“. Ona se vraća u Zagreb oslobođen 8. svibnja i odmah počinje raditi u uredu grada Zagreba, gdje ubrzo službeno dolazi Tuđman pod izlikom da „dolazi po kadrove iz Hrvatske“ i pada odluka o zajedničkom životu u Beogradu.
Odmah u svibnju odlaze u Beograd: usprkos tome što u odrednicama važnijih datuma na koricama knjige „beogradska faza“ obuhvaća gotovo trećinu navedenih, u knjizi je tom dijelu njihova života posvećeno tek – 20 stranica. A evo što stoji u odrednicama: u svibnju 1945. otišla u Beograd, u svibnju 1945. zaposlila se u Ministarstvu vanjskih poslova, 25. svibnja 1945. udala se za Franju Tuđmana, 25. svibnja 1946. rođen sin Miroslav, 14. srpnja 1948. rođen sin Stjepan, 3. ožujka 1951. rođena kći Nevenka, 28. lipnja 1954. položila viši tečajni ispit (veliku maturu) u Beogradu, 22. prosinca 1960. suprug Franjo Tuđman promaknut u čin general-majora, 1. rujna 1961. vratila se s obitelji u Zagreb.
Nakon punih 17 godina, piše, bojala se kako će se prilagoditi zagrebačkom životu, u čemu ju je tješila – „ubrzo sam uvidjela da je bila u pravu“, konstatira – njena majka: „Zagreb je velegrad, bolji za izlete i izlaske nek hladni Beograd. Tu buš se snašla. Nisi valjda zaboravila kak je v Zagrebu.“
BEOGRADSKE GODINE: „Poslije razgovora u vrijeme ručka u zagrebačkoj kantini sve je teklo vrlo brzo kao na filmskoj vrpci. Francek je predložio da idem s njim u Beograd, a posao za mene bio je već predviđen. Podrazumijevalo se da slijedi vjenčanje, ali bili smo oboje suzdržani da bismo o tome govorili“, počinje poglavlje pod naslovom „U Beogradu“. Vjenčali su se 25. svibnja u općini Centar u Beogradu: „Nakon vjenčanja, na koje smo krenuli svatko iz svog ureda, nije bilo ni svečanog ručka. I mi i kumovi vratili smo se na svoja radna mjesta. Ja u Ministarstvo vanjskih poslova, Francek u Ministarstvo narodne obrane“, opisuje ona, ne navodeći imena kumova (kasnije je u zagrebačkoj štampi, odgovarajući na primjedbu novinara „Jutarnjeg lista“ objasnila da je riječ bila o „svjedocima“, a ne kumovima).
U Ministarstvu vanjskih poslova ostala je raditi čitavih 17 godina, u međuvremenu je već navedenim „višim tečajnim ispitom“ dovršila srednju školu (u Zagrebu je prekinula školovanje u Višoj svratištarskoj – hotelijerskoj – školi), a čitalac će ustanoviti da to nije bio kraj ambicija: u knjizi je objavljen faksimil indeksa Univerziteta u Beogradu, gdje je 1954. upisala engleski jezik, ali su ju u studiranju spriječile porodične obaveze. Za to vrijeme, muž Tuđman radio je u Sekretarijatu (danas Ministarstvu) narodne obrane, te kasnije u Generalštabu JNA.
„Dugo sam tugovala za Zagrebom, jer u Beogradu nismo imali nikoga svoga. Srećom smo vrlo brzo dobili stan i počeli se kućiti“, piše Ankica, opisujući osim trenutaka rađanja djece i to kako su se kućili, počevši od praznog stana rukovodeći se „načelom da ništa ne uzimaju iz te Uprave koja je raspolagala svime što je oduzeto prognanima ili na drugi način stradalim obiteljima“. „Mnogi oficiri na višim položajima i visoki dužnosnici uzimali su iz Uprave narodnih dobara sve, baš sve, kako se kaže, od igle do lokomotive. Namjestili su stanove ne samo pokućstvom, nego i tepisima, kristalom, slikama i drugim vrijednim stvarima. No nije nam nikada bilo žao što smo sve sami stvorili. Vjerojatno je kod mene djelovao i odgoj mojih skromnih i pošetenih roditelja. A Francek, kao iznimno principijelan čovjek, bio je rezolutno protiv uzimanja nečijih stvari, makar ti ljudi i nisu više bili živi“, navodi autorica, dodajući da i danas čuva račun o plaćenoj spavaćoj sobi koju su kupili 1945. godine, te nastavlja da je „Francekov hobi bila likovna umjetnost“ pa su malo-malo kupovali najprije mape-grafičke listove, a kasnije i umjetničke slike (u daljnjem toku knjige navedeni su neki primjerci zavidne kolekcije slika koju su skupili).
STAMBENA TRAMPA: „Od 1953. godine imali smo dobro riješeno stambeno pitanje. Uselili smo se u drugi, lijepi, veliki peterosobni stan od gotovo 200 četvornih metara u središtu Beograda“ (upućeni tvrde u Ulici generala Ždanova, današnjoj Resavskoj, no tog podatka nema), kaže Ankica, pa tako opterećena brojnim poslovima u kući 1949. godine zapošljava „jednu dobru ženu za kućne poslove“, folksdojčericu Anu Šauer, koja ih je kasnije sa sinom tri godine starijim od najstarijeg sina Tuđmanovih, pratila i u Zagreb, postavši „kao član njihove obitelji“.
Gotovo cijela njena plaća, jada se Ankica, odlazila je „na tetu Anu“: „U slučaju neke veće kućne investicije, ja sam silno bila protiv kredita, vidjevši u tome svakog mjeseca izdatak više u obliku otplate. Francek me morao uvjeravati da su krediti jedina dobra rješenja u eri velike inflacije kakva je bila“, opisuje, te se potom hvali da su nakon useljenja u novi stan kupili stroj za rublje i hladnjak, iako su „kućni uređaji tada bili pojam čak i za bolje situirane obitelji“.
Taj isti stan u centru Beograda o kojem je riječ, Tuđmanovi će 1961. trampiti za novi zagrebački dom na Pantovčaku: „Naš peterosobni stan u središtu Beograda, koji je imao oko 200 četvornih metara, prigodom preseljenja u Zagreb dali smo u zamjenu za stan koji smo poslije 35 godina otkupili i u kojem i dan danas živimo“, reći će Ankica, otkukavši i kako je zamjenski stan u Zagrebu trebalo urediti, jer nije uređivan od izgradnje kuće 1939, „znači pune 22 godine“. Kao i o mnogim drugim stvarima, i u ovoj je javnost uskraćena za njen pogled na znane činjenice: da je riječ o privatnoj vili na Pantovčaku (zagrebačko Dedinje) koja i danas ima nasljednike (obitelj Vranicani) i koju je devedesetih Tuđman otkupio uoči samog stupanja na snagu zakona kojim je otkup takvih kuća onemogućen.
Prema udovičinim memoarima, obitelj Tuđman u Beogradu se, u čak 17 godina življenja, družila gotovo isključivo s Hrvatima: u Ministarstvu vanjskih poslova najviše „s djevojkama koje su kao administrativni kadar ili tajnice došle iz Hrvatske“, pri čemu najviše prostora dobija Ivanka Kuhar, supruga Steve Dedijera od kojega se kasnije razvela: „Stevo Dedijer je poslije godinama živio u Dubrovniku, podupirući hrvatska nastojanja iako je bio Srbin“, te načelnica Kadrovske službe u kojoj je i sama radila, Borka Kovačević, udata za Muju Kovačevića, visokog dužnosnika UDB-e. U Ministarstvu je Ankica završila i tečaj engleskog jezika, pa je 1959. upućena na troipomjesečnu „ispomoć zbog turističke sezone“ u London: „Odlazak u London bila je prigoda da uštedimo malo više novca. To nam je pomoglo da uplatimo naš prvi auto – opel. Bili smo tako sretni, posebno djeca“, ushićeno zaključuje poglavlje o svojoj karijeri u Ministarstvu.
„Kad smo došli u Beograd, nismo imali nekih prijatelja, već su se poznanstva, a poslije i prijateljstva postupno stvarala“, veli Ankica, na stranicama koje slijede nabrajajući: generala Nikolu Kajića – Kolu, prijatelja još iz partizanskog Desetog korpusa zagrebačkog, koji im je kasnije postao i zagrebački susjed, generala Ivana Šibla (čiji je sin Milovan nakon devedesetih bio na brojnim funkcijama), te brojne umjetnike: Borisa Dogana, Raula Goldonija, Edu Murtića (koji ju je kasnije, naročito u devedesetim razočarao, ali nije – kako ističe – skinula njegove slike sa zidova na Pantovčaku), kao i slikara Ivana Radovića, kojem je – kao i Murtiću – Tuđman, po supruzinim tvrdnjama, omogućio izložbe u Beogradu.
Epizoda koja slijedi jedna je od zabavnijih u inače dosadnjikavoj i površnoj knjizi Ankice Tuđman.
„Kad je u Beogradu bio poznati hrvatski slikar Krsto Hegedušić, posjetio nas je s našim starim prijateljem Borisom Doganom, također slikarom. Francek mu je pokazao jednu Sekinu (kćer Nevenka, op.a.) sliku na staklu i upitao:
– Što kažete, čiji je to rad?
Dugo je gledao to naslikano selo na staklu i odgovorio:
– Ne znam, ali dobra je.“
Divljenje slikarskom talentu svoje kćeri Ankica Tuđman pripisuje i Beli Krleži, koju citira iz zagrebačkih dana: „Seka, hajde nam pokaži kaj si ovaj tjedan naslikala. Pogledaj, Krleža, pa to su prava umjetnička djela“, prisjeća se autorica.
Kasnije je Ankica Tuđman, već na čelu Humanitarne zaklade za djecu Hrvatske – pri čemu su ju mnogi optuživali za brojne financijske makinacije – tu „dobru“ dječju sliku svoje kćeri Seke odštampala kao božićne čestitke, izloživši sve to u ekskluzivnom izložbenom prostoru u centru Zagreba. Kći Seka je, po tvrdnjama nekih ljudi bliskih Tuđmanovima, u njihovim planovima bila viđena za umjetnicu, ali je umjesto toga vrlo mlada odbjegla u Beograd i udala se za Stevu Košutića, te se nakon razvoda krajem sedamdesetih vratila u Zagreb sa sinovima Dejanom i Sinišom (stara hrvatska imena!), koji su – kao i mama – postali mlade nade novohrvatskog biznisa: jedan bankar (propao nakon djedove smrti 1999. godine), drugi trkač Formule 1, dok su nesuđenu umjetnicu hrvatski sudovi neko vrijeme vucarali po sudnicama, ali je cijela stvar s zloupotrijebljenim milijunima maraka otišla u zastaru. O čemu, dakako, u memoarima ponosne udovice majke nema detalja.
I svi ostali prijatelji iz beogradskih dana su etnički Hrvati; tek tu i tamo zaluta neki etnički Srbin, ali je taj redovno vezan s osobom hrvatske nacionalnosti. Nigdje nikoga u silnom društvu od oficira i sličnih na „višim položajima“, srpskih i crnogorskih generala s kojima su se – sasvim sigurno – tada družili.
Beogradu će se vraćati vrlo sporadično u svojim sjećanjima: uglavnom govoreći o „jugokomunističkoj ideologiji“, ali i opisujući posjet Kini 1993. godine, kad je prevoditeljici rekla da rižu voli i često ju priprema kao prilog. „Prevoditeljica me pogledala i upitala: ‘Oprostite, gospođo Tuđman, što je riža?’ Tada sam shvatila da je ona prevoditeljica srpskog jezika na kineski, pa sam joj prevela s hrvatskoga na srpski: ‘Riža je pirinač’. I onda kažu da su hrvatski i srpski jezik jednaki“, zaključuje zgodu.
KRLEŽIJANCI: Za razliku od beogradskih dana, zagrebačka sjećanja Ankice Tuđman sadrže brojne likove, ali ne spominju i neke bliske ljude koji su bili u njihovom okruženju (zbog čega su se neki nekadašnji „pajtosi“ i teniski partneri žestoko uvrijedili). Ipak, centralno mjesto zauzima Miroslav Krleža, po kojem je – po tvrdnjama majke Ankice – sin Miroslav dobio ime. U početku njihova druženja, kad je još samo Franjo Tuđman pozivan u Belinu i Krležinu rezidenciju na zagrebačkom Gvozdu, Tuđmanu je Krleža – kako piše Ankica – rekao: „Čudim se kako je jedan samosvojan duh kao vi u vojsci mogao napredovati do generala. Tuđmane, dok se vi niste vratili u Zagreb, nisu se sastala tri Hrvata koja bi razgovarala o hrvatskim problemima.“ Ona dalje, višekratno, objašnjava da je Krleža bio zaljubljenik njenog kulinarstva, kao i da je – po konstataciji njenog muža u dnevničkim bilješkama – bio „poklonikom Ankičina šarma“. Sam Tuđman, kako njegova udovica prenosi u svojoj knjizi, sebe je vidio kao „onoga koji mu je protuslovio dok su drugi manje-više, u onome što se nazivalo krležijanskim krugom, patrijarha shvaćali tako kao da mu se ne može ili ne treba suprotstaviti. Mislim da je u tim mojim pristupima, doživljavao na svoj način sebe kao mladok ili pak svoju generaciju. Volio me i na svoj način i cijenio te moje rasprave“, citira Ankica, u kasnijem tekstu citirajući još jedno muževljevo zapažanje: „Krleža mi jednom reče: slabo ste me čitali! I nastavio: svijet je takav kakav je bio, i kakav jest i nikakav drugačiji. Sastavljen od mnoštva i rulje, koja će uvijek ići za opsjenarskim varalicama ili političkim genijima, a nikad za razboritim, mudroslovnim intelektualcima… Kolikogod, jamačno nije imao krivo. Ali ipak, duh vremena rijetko su kad označavali časnohlepni silnici, već ponajčešće progonjeni intelektualci. A duh vremena je most sadašnjosti između prošlog i budućeg bitka“, zapisao je Tuđman, kojega i supruga – dok on u sebi gleda Krležinog intelektualnog nasljednika – vidi u svojim sjećanjima kao „progonjenog intelektualca“ (pri čemu ne spominje plagirani doktorat u Zadru), a ne nikako drugačije.
„Nepotrebno, okrutno, nemoralno! Kako drukčije nazvati taj novinarski ispad…“, opisuje Ankica Tuđman trenutak kad je američki CNN objavio vijest o tome da je Tuđman upravo otpušten iz američke bolnice Volter Rid s dijagnozom karcinoma, tvrdeći da je voljenom narodu to htio sam objaviti, iako je tad izjavio: „Zar čovjek ne smije biti malo nahlađen?!“, čega u knjizi nema. Zgrožena je Ankica, u posebnom poglavlju, i slučajem službenice Ankice Lepej, koja je u jesen 1998. godine novinama odala činjenicu da je gospođa Tuđman u banci upravo oročila 210.000 maraka, a da njen muž nije taj podatak unio u imovinsku karticu funkcionara. „Ankica Lepej bila je oruđe u nečijim rukama, a mediji su jedva dočekali da lažnim napadima na obitelj Tuđman podignu nakladu svojih listova“, kaže ona uz opasku „to je moral naših novinara“, u čemu se tih dana – što detaljno navodi – proslavio i tadašnji predsjednik Ustavnog suda Smiljko Sokol čuvenim pravdanjem da „novac nije imovina“.
U cijeloj knjizi provlači se i omraženi joj Stipe Mesić („Jadni Mesić, njegova mržnja prema Tuđmanu i obitelji do dana današnjeg nije prestala, izjeda ga i dalje“, piše, prebacujući Mesiću i to što je u Hagu bio zaštićeni svjedok), ali i aktualni premijer Ivo Sanader, koji je „narcisoidna ličnost“ i od kojeg ju „ne čudi kad se danas prema Tuđmanovoj političkoj ostavštini odnosi neprimjereno, podržavajući detuđmanizaciju“, dok – s druge strane – o Hrvoju Šariniću, koji je onoliku knjigu (s fotografijama) o razgovorima Tuđmana i Miloševića u Karađorđevu objavio, tek usput iznosi hvale kao o dobrom šefu kabineta.
„Naraštaji koji dolaze zaslužuju znati istinu, a upravo sam zbog istine i napisala Moj život s Francekom„, završava Ankica Tuđman svoju ličnu i porodičnu ispovijed, u mnogo čemu friziranu kad je o ljudima i događajima riječ, zaboravljajući da su brojni suvremenici i danas živi, o nama tolikim svjedocima vremena da ne govorimo.
