
Eurobasket
Povratak na kolosek: Ovakav Micić treba Srbiji
Češka je pobeđena već u prvoj četvrtini, a važnije od toga je bilo da su svi imali prostora i da uhvate formu i da se odmore
Naše doba je doba biblioskopa – onih koji knjige pre svega gledaju, posvećujući najviše pažnje, vremena i truda izgledu knjige i/ili teksta, vidljivosti knjige i iskustvu čitanja
Da se kidaju, seckaju, šaraju, lepe, dube, ugrađuju i prerađuju, da pevaju i ispuštaju razne druge zvuke, da iz njih iskaču predmeti, da budu lepe i privlačne, da blešte i poziraju za slike… da se jedu… svašta se moglo i može napraviti od knjige, sa knjigom i u obliku knjige. A danas je sve više toga što (može i hoće da) liči na knjigu, neku posebno ili knjigu uopšte – od sitnog nakita do monumentalnih umetničkih instalacija i čitavih građevina. O njima – i ne samo o njima – piše ruska filološkinja Julija Ščerbinjina u knjizi Vreme biblioskopa, u prevodu (i s komentarima) Andreja Lavrika (Clio, 2024).
Šta pritom veoma različiti mada srodni načini na koje se tvorci i korisnici knjiga odnose prema knjizi kao predmetu, mediju i predstavi/simbolu govori o savremenoj kulturi i statusu kulture pod pritiskom da neprestano inovira svoje “proizvode”, zapitala se autorka proglasivši naše doba za doba biblioskopa – onih koji knjige (i sve ono što knjiga podrazumeva i asocira) pre svega gledaju, posvećujući, svako iz svog razloga (stvaralačkog, estetskog, marketinškog, konzumentskog…), najviše pažnje, vremena i truda izgledu knjige i/ili teksta i vidljivosti knjige i (iskustva) čitanja.
Zapitala se, pre desetak godina (na ruskom je knjiga objavljena 2016), kako se sve i od čega danas knjige, knjigocentrični i knjigoliki objekti i događaji proizvode, gde se, kako, zašto i radi čega knjige prikazuju, kakvim se jezikom i pomoću kojih metafora o njima piše i diskutuje, te kako se sve, u rasponu od bibliomanije do bibliofobije, na samo postojanje knjige u savremenoj kulturi reaguje. I “oplela” je, što vrednosnim stavovima, što duhovitim poređenjima, sve redom: od izdavača, dizajnera i grafičkih dizajnera, ilustratora, umetnika poput knjigorezaca i drugih koji se knjigama služe kao sirovinom ili pak modelom, preko bibliotekara, kolekcionara, hobista, do književnih kritičara i amatera književne kritike. Naravno, ne samo u posebnom poglavlju o današnjim stvaralačkim “anomalijama” već i u vezi s drugim, naročito postmodernističkim pojavama iz sfere široko shvaćene, odnosno banalizovane, tržišno orijentisane i nametljive kreativnosti, dohvatila se i samih pisaca i spisateljica identifikujući usput i čitav niz novih profesija u vezi s knjigom, od kojih je takozvani pisac iz senke možda najpoznatija. I u svemu je našla primere i dokaze za postestetsko rastelovljenje knjige (i teksta, razume se, ako ga u knjizi uopšte ima), za primat forme nad sadržajem koji knjige dovodi u ravan s igračkama, za neograničenu, neupitnu samovolju izvođača, zabavljača, prozumera ili kako god da nazovete ljude čiji su rad i stvaralaštvo u najboljem slučaju samo drugostepeni, u najgorem doslovno parazitski.
Na više od 600 strana, bogato ilustrovanih ne samo reprodukcijama raznovrsne vizuelne građe – od samih predmeta o kojima se piše do karikatura i satiričnih slika određenih pojava u knjiškom i književnom svetu – nego i citatima o knjigama, pisanju i čitanju, Ščerbinjina je (p)opisala, prokomentarisala i delimice klasifikovala skoro sve recentne i aktuelne fenomene u neposrednoj vezi s knjigom i predstavama o knjizi, tragajući istovremeno i za njihovim pretečama ili korenima u nekadašnjim eksperimentalnim, izdavačkim, umetničkim i književnim praksama, povremeno upoređujući učinke i funkcije takvih praksi i ideja u različitim kulturnoistorijskim kontekstima.
Analizirajući savremenu kulturu knjige i sistematizujući karakteristike i(li) tipove pojedinih fenomena, Ščerbinjina piše i o samim predmetima, materijalnim, digitalnim ili hibridnim, o njihovom izgledu i opremi, o njihovim vrstama, nazivima i naslovima, ali i o fenomenima u vezi s autorstvom (o “kloniranju” knjiga, plagiranju, pirateriji i pseudonimima, na primer), kao i o različitim a simptomatičnim pojavama u stvaralačkom, recepcijskom i kritičkom govoru o knjigama. Za sve o čemu govori autorka daje veliki broj primera, ali nije reč o pojavama specifičnim za određenu kulturu. Bilo da opisuje nove formate štampanih i/ili elektronskih, hibridnih ili “proširenih” knjiga i druge izdavačke, marketinške, bibliotečke i stvaralačke, uključujući spisateljske mode i tendencije potekle, uglavnom i najčešće, iz angloameričkih sredina, bilo da analizira ruske književne primere i primere čitalačkih i kritičkih odziva na knjige, Ščerbinjina piše o široko rasprostranjenim kulturnim (pa i jezičkim) pojavama povezanim, prema njenom mišljenju i “genealogiji”, s postmodernističkom, potrošačkom i tehnološkom relativizacijom, trajnom i konstantnom destabilizacijom i dezintegracijom Kulture, njenih kultova i simbola, među kojima je, razume se, knjiga najistaknutija. Utoliko Vreme biblioskopa zalazi i u domen aktuelnih polemika o kulturnim i književnim vrednostima i ciljevima (oblik–proces; delo–izvedba; očuvanje–prerađivanje; razdvajanje–mešanje itd.), kao i institucionalnih funkcija, odnosno funkcionalne opravdanosti savremenih aktivnosti u kontekstu popularizacije knjige i čitanja: od trejlera za knjigu preko svetlosnih instalacija tekstova, murala, grafita i drugih vidova skretanja pažnje na knjigu i književnost u javnom prostoru do književnih tekstova na mobilijaru ili ambalaži i organizacije sve domišljatijih, često spektakularnih i masovnih, ponekad tehnološki podržanih ili posredovanih ali, prema autorki, suštinski ispraznih komunikativno-animacionih i zabavnih događanja u vezi sa knjigama/književnosti.
Kritike nisu pošteđeni ni jednako zanimljiva ali kulturno nivelišuća i u osnovi antičitalačka sredstava i postupci preobražavanja biblioteka u zabavna mesta i multifunkcionalne prostore, a čitanja u igru, takmičenje, potragu ili bilo šta drugo što navodi na pomisao o nedostatnosti samog čitanja. Doduše, iz drugačije ideološke perspektive a u nedostatku inspiracije, popisi načina na koje se zvanični i nezvanični propagatori i propagandisti knjiga, kao i čitaoci različitog kova zabavljaju i igraju s knjigama, među knjigama i povodom knjiga, možda bi se mogao čitati i kao spisak takozvanih najboljih praksi.
Čitanje u kontekstu novih tehnologija kao stimulansa za afirmaciju moći, prava i značaja recepcije, Ščerbinjina povezuje sa svojim pokušajem klasifikacije čitalaca na mreži na osnovu njihovih objava, kulinarskim i gastronomskim metaforama koje je u njima pronašla, pravnim i ideološkim sukobima u vezi sa autorskim pravima i intelektualnom svojinom, pojavom fanfikcije i mogućnosti da čitaoci direktno učestvuju u stvaranju knjige, razmahom biblioterapije i raznim manifestacijama svesne ili nesvesne, frojdovski rečeno sublimirane bibliofobije. Otud i njena klasifikacija libricidâ, u koje ubraja i sve kreativne deformacije fizičke knjige i(li) njenog sadržaja.
Posebno razrađena i detaljna, ali i podsticajna za komparativno istraživanje jeste njena analiza jezika književne kritike, koja se, prema autorki, u velikoj meri izobličila, do (žanrovske) neprepoznatljivosti, ali i “ukiselila” od zajedljivosti, kritizerstva, neodgovorne arogancije, ekstremnih a nepotkrepljenih sudova, rečju: od invektokratije, koliko i od opštih mesta, stereotipnih oznaka, narcisoidnih retoričkih ispada. Kao i u vezi sa proizvođačima/prerađivačima knjiga, piscima i (kvazi)čitaocima, autorka klasifikuje i aktuelne tipove književnokritičkih aktera i sistematizuje karakteristike dominantnih ali negativnih pojava u stavovima i izrazima književnih komentatora, prikazivača, parakritičara i postkritičara, da bi poglavlje i čitavu knjigu završila pozivom na poštenu, racionalnu, analitičku apologetsku (ne i servilnu ili reklamnu) kritiku.
Ma kakvi da su stavovi i interesi svih u knjizi spomenutih ili nepomenutih, novonastajućih aktera u “životu” knjige, sam opseg knjiških i književnih tendencija koje je autorka detektovala, povezala, analizirala, protumačila i ocenila u vrednosno jasno profilisanom kontekstu jeste ne samo impresivan već i vredan kritičke pažnje, promišljanja i (pre)vrednovanja.
Češka je pobeđena već u prvoj četvrtini, a važnije od toga je bilo da su svi imali prostora i da uhvate formu i da se odmore
Reprezentacija Srbije ostala je bez kapitena – Bogdan Bogdanović zbog povrede zadnje lože više neće igrati na Evrobasketu. Lekarski nalazi potvrdili su težu rupturu mišića, pa Klipersi ne žele da rizikuju
Pred punom dvoranom u Rigi, Srbija je uspela da izdrži nalet domaće selekcije i dođe do trijumfa od 84:80. Najzaslužniji za novu pobedu bio je Nikola Jokić, koji je meč završio sa 39 poena i 10 skokova
„Prvog dana je bilo jako malo ljudi. Kroz naš ulaz je prošlo oko 50 posetilaca. Juče ih je bilo malo više jer je bilo poznatijih izvođača, poput Riblje čorbe. Inače bude oko bine malo gušća masa, ali sve ostalo je prazno“, priča za „Vreme“ jedna od zaposlenih na ovogodišnjem „Bir festu“, poznatom festivalu koji su mnogi muzičari i posetioci odlučili da bojkotuju
U nekim nemačkim školama učenici više ne mogu da provode pauze gledajući u ekrane, a mnogi su otkrili da to uopšte nije loše. Može li zabrana mobilnih uređaja u školama zaista pomoći deci da ponovo nauče da komuniciraju licem u lice
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve