Saundtrek za državni udar, dokumentarni, režija Johan Grimonpre
Negde pri sredini vrsne studije Civilizacija – Kako smo postali Amerikanci Režisa Debrea (s francuskog preveo Pavle Sekeruš, objavila kuća Kiša) može se pročitati i sledeće: Svaka civilizacija, ambivalentnost obavezuje, ima neku vrstu dvostrukog knjigovodstva, a vera u prostor dala je Americi najlepše pobede. “Nova granica” (stara je prestala da važi oko 1890), omogućila joj je da stigne do Meseca, a osvajanje interplanetarnog prostora srećno je produžilo osvajanje Far Westa (čineći više dobra i manje mrtvih). Pošto je posedovanje zauzelo mesto u prostranstvu, a biće u vremenu, prostor nastoji da dopuni ono što je stečeno dodavanjem novog, a patina vremena da produbi ono što je već tu, nabor na nabor, lickanje u kući, čipkarica u sobi, istorija istorije, slika o slikanju, književnost o književnosti – sve u prenesenom značenju, kao u aleksandrincu, slično helenističkoj kulturi koja je kopirala i komplikovala helensku kulturu.
...…
Ovi, kao i mnogi drugi navodi iz te odlične studije o iznimno važnim temama, kao da odjekuju možda i najboljim dokumentarnim filmom koji je u poslednjih, recimo, dvanest meseci ovim ili onim prikazivačkim kanalima dobacio do velikih/bioskopskih ekrana u našoj zemlji. Reč je o tematskom dokumentarcu, ove zime nominovanom i za Oskara, Saundtrek za državni udar (Soundtrack to a Coup d’Etat, 2024) belgijskog autora i multimedijalnog umetnika Johana Grimonprea. Ovaj film, koji je kod nas prvobitno prikazan na festivalu Beldocs, a nedavno je nakratko bio i na repertoaru beogradskog DKC, problematizuje susret džeza i dekolonizacijskih procesa. Veoma ilustrativan krešendo tog susreta odigrao se u vreme Hladnog rata, kada su džez muzičari Ebi Linkoln i Maks Rouč upali na sednicu Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija u znak protesta zbog ubistva afričkog lidera Patrisa Lumumbe. Ipak, bilo bi odveć pojednostavljeno ako bismo tako postavili stvar. Spoj džeza i ideologije, ovaploćen u intervencionističkim zahvatima “visokog kalibra” tokom dva i po sata prvoklasnog dokumentarističkog ostvarenja, seže znatno dublje. Svaki intervencionizam, uključujući tu i prapočetak u vidu krstaških ratova, tek je jedan od više pojavnih oblika kolonijalizma, a poslednjih stotinak (i nešto više) godina to ponajpre važi za američki intervencionizam, ali i za sve vojnopaktovske misije i poduhvate. U konkretnom primeru, kao eho potresa koji je sa sobom, nužno i prirodno, doneo proces dekolonizacije, odnosno ukidanja kolonijalizma u Africi (prva polovina i sredina prošlog veka), dogodila se Ajzenhauerova opsesivno-kompulsivna epizoda lova na Patrisa Lumumbu, zvanično pojašnjena kao preventivna reakcija na eventualan sovjetski prodor u afrički prostor – i dalje bogat rudama i plemenitim metalima – a potom i prodor levih i emancipatorskih ideja. Sama činjenica da se rođaci “našeg litijuma” tu pominju u više navrata, trebalo bi da ovaj film učini dodatno zanimljivim i relevantnim za nas ovdašnje. To bi bio kontekstualni okvir za primarni sloj filma Saundtrek za državni udar, preko potreban kako bi se što preciznije predočio ideološki i idejni okvir ovog filma, koji ima potencijal, posebno ovde i sada, da bude i transformativno i prevratničko (gledalačko) iskustvo.
Na taj sloj nadovezuje se jednako potentan, učinkovito inkorporiran i šire upotrebljen krak o pripremama za nastup same vrhuške afroameričkog džeza u Africi, što je planirano kao pokrivalica za ono što je naznačeno u samom naslovu filma – za državni udar i likvidaciju Patrisa Lumumbe kao ikonične pojave delatnih i pragmatično postavljenih ideja u eri postkolonijalističke, emancipacijske evolucije Afrike. Tu stižemo do tačke u kojoj možemo da se osvrnemo i na umeće Johana Grimonprea koji u filmu kreće od konkretne epizode iz stvarnog života, da bi potom progovorio o mekoj, a onda i ne samo mekoj moći popularne kulture. Neretko je popularna kultura tog perioda služila kao svojevrsna vesternizacija onih mesta koja bi se, s gledišta vazda isprepadanih i konsterniranih podanika zapadnih civilizacija, mogla označiti onom ubitačnom konradovskom sintagmom – srce tame. O vesternizaciji, odnosno amerikanizaciji, pisano je i kod nas – doduše uz evidentno nerazumevanje suštine popularne kulture, praćeno instinktivnim elitističkom strahom upravo od te i takve kulture – ali ovaj film taj fenomen sagledava sveobuhvatnije: popularnu kulturu on razume kao potencijalno oruđe za dostizanje zakulisnih ciljeva. Tu smo već na koti na kojoj pripovedni (narativni) stil može da se predstavi i kao svojevrsna dramaturška pletenica u kojoj su isprepleteni motivi delokonijalizacije i motivi džeza kao intervencionističkog oruđa na drugu, treću decimalu, s tim da tu “pletenicu” možemo iskoristiti kako bismo predočili i intimniji deo idejne arhitektonike ovog ostvarenja. Naime, na jednoj strani imamo širi geopolitički okvir (ovde rečito ilustrovan čuvenim Hruščovovljevim govorom uz lupanjem cipelom o govornicu), a na drugoj srčanost i intelektualno poštenje koje nam stiže u vidu saznanja da Johan Grimonpre u svoje ime (ali ne samo u svoje) ovim filmom okajava makar delić kolonijalističkog greha svoje domovine – Belgije (krupni su to i krvavi gresi, lukrativni za belgijsku stranu, koji se se ngovali dugi niz godina, s posledicama koje su ostavile traga do danas).
Jeste da je savremeni dokumentarni film (posebice onaj iz viših produkcionih liga i/ili sa spokojnijih proizvodnih adreasa) neretko u velikoj meri određen dostupnom tehnološkom i montažnom raznovrsnošću, pa i vratolomijama koje u tom aspektu mogu da budu sprovedene u delo, ali i mimo te pragmatične strane filmskog stvaralaštva Saundtrek za državni udar treba pohvaliti i u toj dimenziji, a posebno zbog strasnog dodira jasne i podatne ideje, obilja vrhunske građe i same muzičke suštine džeza. Čitav film održava ritam smislenih i nipošto jalovo samodopadljivih džez sinkopa koje vode ka nečemu višem, nečemu dubljem. Utoliko Saundtrek za državni udar može biti analiziran i ponuđen kao pokazni primer u kojem montažna superiornost prevazilazi okvire i granice svoje dimenzije unutar šire filmske slike. Film nudi ne samo fascinatne, nego i vrtoglave primere akrobatski veštog i raznovrsnog baratanja montažnim ritmom, te bi se reklo da, na određeni način, prati sklisku i u svojoj biti odveć slobodarsku nit džez sinkope koja se svako malo survava gotovo do tačke samoponištenja, da bi ubrzo ponovo izronila na površinu željnu nove infuzije slobode. U tom smislu, manje ili više sinkopirani i improvizatorski džez koji se čuje u ovom filmu, može da bude i šira metafora kako za vrhunske domete dokumentarnog filma u rukama onih najmaestralnijih – među koje, bez daljnjeg, spada i Johan Grimonpre – tako i za patnjom natopljenu, ali i dalje vitalnu Afriku. Može se, najzad, ovaj film razumeti i kao uzlet ljudskog duha i ove civilizacije, čak i ako do te spoznaje dođemo vijugavim putem punim skretanja, poput džez improvizacija.
I za kraj ovog prikaza jedno faktografsko podsećanje. Tokom završnog glasanja na Generalnoj skupštini Ujedinjenih nacija o nezavisnosti kolonija i kolonizovanih naroda, uzdržano je bilo devet država (niko nije glasao protiv usvajanja te rezolucije): Australija, Belgija, Dominikanska Republika, Francuska, Portugalija, Španija, Južnoafrička Unija, Ujedinjeno Kraljevstvo i SAD.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Autor poslanice za ovogodišnji Svetski dan igre, Mihail Barišnjikov, poručuje da je „umetnost je i dalje najbolji način da se odredi oblik neizrečenom, i postavi pitanja: Gde je moja istina? Kako da poštujem sebe i svoju zajednicu? Kome ili čemu dugujem odgovornost?“
“U državama koje imaju diktatore na čelu, kultura je svedena na propagandu. Sve što izlazi iz tog okvira, ili pokušava da kritikuje režim, smatra se nepoželjnim aktivizmom, intruzijom državnih neprijatelja, koje treba ugušiti i obeshabriti”
Zrenjanin je zbog nedostatka novca poništio konkurse za programe Prestonice kulture, ali to ne znači da su izgubili i ovaj laskavi status - odgovorili su na upit „Vremena“. Tvrde da nastavljaju sa nešto revidiranim programom
Septembar će ove godine u Beogradu biti mesec festivala: Fest, Bitef, Martovski festival, „Sedam veličanstvenih“... Osim ako Skupština grada ne odluči da će neki od njih ove godine napraviti pauzu
Ako se u stvarnosti naruši princip ravnoteže - onako kako je nesposobni režim narušio odnos između betonskih elemenata na novosadskoj Železničkoj stanici – stvarnost će se ponašati kao nadstrešnica: otkazaće poslušnost
Ministri često nazivaju Vučića razrednim starešinom. U njegovoj učionici nema radosti ili kritičnog promišljanja. Ima da svi pognu glave nad klupama, bubaju i slušaju. O čemu se ovde radi, čitalac gleda na televiziji svaki dan
RTS je blokiran, univerziteti ne rade, a sa vrha vlasti kuljaju pretnje, uvrede i prozivke tužilaštva i policije da hapse blokadere, te izgrednike i teroriste. Srpska država se pretvorila u farsu
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!