

Književnost
Semjuel Beket u Beogradu: Dramaturg apsurda i boljeg posrtanja
Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast


Koreograf: Ramon Ulje (Španija); Kamerna opera Madlenianum (Atelje 212)


Gost Kamerne opere Madlenianum, jedan od vodećih španskih koreografa, Ramon Ulje (Ramon Oller), održao je umetničku radionicu s našim igračima uvodeći ih tako u svoj koreografski Triptih. I zašto da ne, s oduševljenjem možemo reći da smo dobili važan komad na sceni savremenog plesa, istinski plesni poduhvat.
Pre svega, Ulje nam je prvi put predstavio jednu od najuticajnijih a među igračima i najomiljenijih tehnika savremenog plesa – Limonovu tehniku, poteklu od slavnog meksičkog koreografa Hosea Limona. Kao jedno od osnovnih savremeno-plesnih „učenja“, Limonova tehnika se bazira na istraživanju korišćenja energije tela u odnosu na gravitaciju, istrajnom radu sa „težinom“ naročito naglašenom pri padu, odskoku, doskoku… Pokret kao da je podstaknut dahom koji prožima telo, dahom biva pokrenut ili zaustavljen, te tako postaje nestvarno bestežinski, sliven. Uljeov rad s našim igračima, kojima je ovo bio prvi, koliko srećan toliko i šokantan susret s Limonovom igračkom metodologijom, učinio je ne samo da dobijemo dobar plesni komad već i da se upoznamo s njihovim dosad malo otkrivenim mogućnostima.
Koreografska kompozicija Triptih, koja će moći da se gleda u Ateljeu 212 sve do konačne obnove scene Madlenianum u Zemunu, prožeta je snažnim Limonovim uticajem, burnim temperamentom i specifičnom težinom autorove idejnosti. Ramon Ulje pripada koreografima novog mentaliteta, „sledbenicima“ slavnog Naća Duata, što znači da, kako i sam kaže, klasičan balet uzima kao osnovu, tehničku bazu, smatrajući da savremeni igrački izraz mora da se tiče onoga što se dešava oko nas, što budi interesovanje i što voli obična publika. Triptih je dostojan reprezent ovako formatizovane plesne umetnosti, postupno pokazujući tri sloja koreografovog razmišljanja. Na početku, u činu Labud, Ulje nas direktno uvodi u suštinu pokreta, moć tehnike. Nadahnut muzikom Sen-Sansa, fantastični igrač Kit Morino svojom tehničkom i čulnom izgrađenošću „pojašnjava“ aksiome Limonove tehnike. Duhovit i osećajan Labud vodi nas u duboke slojeve unutrašnjeg sveta. Nijansiranje emocija svoj prirodan nastavak ima u drugom delu Greh, tj. u životu jednog para koji igraju Tereza Lorenco i Ramon Ulje. Akcenat je na osobenoj plastičnosti tela i dubokom posvećenju svakom ma i najmanjem deliću pokreta. Nadalje u ovoj predstavi igraće baletski igrači Gordana Simić i Konstantin Kostjukov, istina u drugačijoj koreografiji ali koncepcijski istoj.
Neizmenjen ostaje treći deo Triptiha naslovljen Violeta, koji u prvi plan dovodi ansambl naših mladih igrača i otvara im lep prostor za temeljenje nove igračke tehnike. Ova koreografska „trećina“ jasnog prelaza iz ličnog, intimnog u svet okruženja, bola, inspirisana je holokaustom, izgnanstvom, kao i oporom svakodnevicom Beograda. Na prelepu muziku iberijskih Sefarda, na sceni se odvija dramatična, tehnički složena, ali i lakom koreografskom rukom vođena plesna poezija. I sâm zadivljen individualnošću mladih baletskih umetnika s kojima je radio, Ulje je pristupio novom tehničkom „opismenjavanju“ i stvaranju drugačije izražajnosti njihovog pokreta. To je čitavu stvar i pomerilo korak unapred. Izašavši namah iz svojih ljuštura, ulažući dobran trud, igrači su pokazali kako i kratko vreme vežbanja može izazvati jak i pozitivan efekat. Istina, za potpunije postizanje novog izraza treba još učenja, možda šire ekstenzije u pokretu, dubine i misaonosti u njemu, ali, svejedno, utisak je jak, tiče se nekakvog zaboravljenog ponosa, hrabrosti. Otkrovenje večeri uistinu je Ana Ignjatović, igračica savremene orijentacije, koja je čvrstinom svog plesnog izraza davala impuls čitavom komadu. No, celina ne bi bila sklopljena bez talentovanih, što suptilnih što uzbudljivih igrača – Sanje Ninković, Olge Olćan, Ivane Glišić, Dejana Kolarova, Alekse Jelića, Milana Rusa i Nikice Krluč.
Oni bi trebalo da budu i najjači razlog konačnom ujedinjenju volje i mogućnosti, inicijative i sredstava, kako bi i dalje bila razvijana ova pametna ideja namenskih gostovanja proverenih koreografa tj. ideja o nadedukaciji naših igrača. Formulu smo našli, samo još da je primenimo, dosledno i pažljivo.


Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast


Najteži mi je bez dileme bio intervju sa Džonijem Štulićem. Tu je ona njegova valjda hiljadama puta citirana izjava da smo prethodnih 40 godina slušali zavijanje vukova, a da ćemo zato narednih 40 slušati blejanje ovaca. Bilo je teško ne zato što je on bio neprijatan ili problematičan sagovornik, naprotiv, već zbog toga što se svojski trudio da sve svoje stavove što preciznije objasni. Tako da je umeo i da zakomplikuje odgovore, a ja sam se trudio da što bolje razumem šta želi da kaže




Svetska premijera opere Klovnovi montrealske i naše kompozitorke Ane Sokolović odigrana je poslednjeg dana januara u Montrealu


Krajem februara, početkom marta u Beogradu su gostovala dva crnogorska pozorišta. U subotu 28. februara, na Velikoj sceni “Olivera i Rade Marković” gostovao je Centar za kulturu Tivat sa predstavom Contra Mundum. U nedelju 1. marta, na sceni “Raša Plaović” Narodnog pozorišta gostovalo je Nikšićko pozorište sa predstavom Otac
Režimska propaganda i njene žrtve
Šta Vučić zna o masakru u kafeu Panda i ubistvu braće Bitići Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve