Umetnost sudi sudijama

Debitantski roman Heroin, kruh i rudnici sumpora Nikole Strašeka (Zagreb, 1978) objavljen je nedavno u Hrvatskoj, u izdavačkoj kući “Oceanmore”. U pitanju je autobiografska ispovest lečenog narkomana, ali bez obzira na terapijski učinak, ne kao puka nakana da se strašno iskustvo izbaci iz sebe. Život na ivici od ranog tinejdžerskog doba, zagrebački andergraund, stanovi finih porodica koji postaju leglo poroka, izgubljene mlade duše… Sve je tu. Nikola je studirao komparativnu književnost i latinski jezik na Filozofskom fakultetu i Filmsku i TV režiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Dobitnik je nekoliko nagrada za dokumentarne i kratke filmove.

...

“VREME”: Otvorio si dušu, izložio si se svima. Doduše, uradio si to kroz književnost.

NIKOLA STRAŠEK: Iako znam da će me ovo učiniti dodatnom budalom i stvoriti višak vrijednosti, ja sam ne jednom, ne dva, nego nebrojeno puta, kad bi mi se neka od ekstremnih i kvalitetno sumanutih situacija sručila na glavu, procjenjivao njen literarni potencijal. U sebi sam tražio način kako da tom materijalu podarim formu i uvrstim ga u tekst. I to jedva, samo u zatvoru moje lubanje u kojoj su oštećeni receptori bili i zatvorenici i čuvari. Nekad davno radio sam filmove, glumio umjetnika i drogirao se, nekoliko sam puta zamalo umro, jednom čak završio na cesti i pri izmaku snaga pristao na odlazak u komunu, gdje sam se nakon četrdeset i pet dana bez sna skinuo i očistio. Izašao sam, skrivao se, zaposlio u skladištu voća i povrća koje sam zvao rudnik, šest godina lomio kičmu, a sad pišem pjesme i podsjećam se kako nije važno izdržati do kraja života jer živ sam uvijek, i samo sada, i samo tu. Važno je izdržati taj dan, od trenutka kad se probudim do trenutka kad zaspim, i tako do zadnjeg daha. Moj je život sveden na borbu s vlastitim mozgom i u njemu oštećenim receptorima koji me gone i misle da mi je heroin potreban kao zrak, kao voda, kao žena koju volim.

Prvi ti je roman. Da malo zađemo “iza kulisa”, koliko je urednička ruka Kruna Lokotara tome doprinela?

Kruno i ja počeli smo surađivati na mojoj prvoj zbirci poezije, koja je objavljena 2024. godine. S obzirom na iskustvo, znanje i reputaciju koju je zaslužio uređujući izuzetno kvalitetnu literaturu najboljih suvremenih autora s ovih prostora, Kruno istovremeno osigurava tim djelima iznimnu čitateljsku recepciju, brojne nagrade i medijsku vidljivost. Svjestan sam da postoji veliki broj pisaca koji konstantno pokušavaju doći do njega i ekspertize kojom uređuje rukopise. Neki od najčitanijih i nagrađivanijih autora i autorica borili su se i po godinu dana kako bi Lokotar pristao na suradnju. Ja toga, u trenutku kad smo se našli, nisam bio svjestan, i kao početnik star 45 godina ponio sam se prilično nehajno, čak bi riječ bezobrazluk mogla bolje opisati moj stav i ponašanje. Ali Kruno me otrpio jer je vjerovao u ono što pišem i jer mi je – a da ja toga nisam bio svjestan – opraštao znajući da nemam pojma što činim. No, suradnja urednika i pisca odvija se na više razina i ovisi o tome gdje su slabosti a gdje jače strane onog koji piše. Ja sam već bio u četvrtom desetljeću života, ne skroz neuspješno bavio sam se filmom i učio surađujući s producentima i znao sam, iako nedovoljno dobro, da se viška riječi, viška znakova moram kloniti kao kuge, a nekih većih intervencija u zbirku ili pojedinačne pjesme čini mi se da nije bilo.

Ima popularnih knjiga koje predstavljaju iskustva zavisnika, kao što su Mi deca sa stanice Zoo Kristijane F, Ispovesti uživaoca opijuma Tomasa de Kvinsija, Rekvijem za snove Hjuberta Selbija, da uzmemo samo neke kao primer. Da li si se uopšte bavio takvom vrstom literature dok si pisao roman?

Narkomanija je samo jedna od mojih ovisnosti. Ja sam politoksikoman. Ovisnik i o alkoholu, o cigaretama, ali i o knjigama. Stručni termin je legomanija – tek jedna od mnogih manija. Čitao sam spomenute naslove, kao što sam znao tko je u devetnaestom stoljeću bio na “laudanumu”, a tko je samo pušio hašiš. Čitao sam o opijumskim snovima i zašto Kublaj-kan staje usred stiha. Čitao sam, iz prošlog stoljeća, Barouza, Trokija, Hantera Tompsona. Venedikta Jerofejeva i njegov alkoholni delirij Moskva–Petuški. Ali čitao sam i svašta drugo što s drogama i opijanjem nema veze jer sam obilježen ovisničkim karakterom i svemu što pruža užitak predajem se bez ostatka.

Umetnici danas često spominju svoje grehe iz mladosti, a ljudima to ponekad deluje glamurozno. Čini se kao da je to nešto što je cool na neki način, imati to u biografiji, kao začin.

Zato što se stvara mitološka aura o stečenim spoznajama kroz opasnost, otključanim vratima percepcije, iskustvu za odabrane. A ne spominje se povećavanje tolerancije, nestanak moralnih obzira i potiranje same svrhe drogiranja. Ti na kraju moraš da se “središ” kako bi uopće mogao ustati i funkcionirati. O užitku tu više nema govora.

Komuna “Moji dani” u Hrvatskoj, u kojoj si se napokon “skinuo”, zauzima dobar deo tvog romana. Godinu i po dana života na takvom mestu nije uopšte malo.

Riječ je o sekularnoj ustanovi, u kojoj je ovisnicima dozvoljena razumna doza dodataka prehrani poput kave ili cigareta, i mjestu koje čitatelje neizostavno podsjeća na naizgled daleku, socijalno egalitarnu pedagošku idilu omladinskih kampova. To što sam završio u komuni shvatio sam kao ultimativni poraz i dokaz da sam sebe proćerdao. A opet – i tamo sam pisao svakodnevno i iz tih bilješki izrastao je dobar dio romana. Ne mislim da će knjiga ikoga spriječiti da se drogira, ali se mogu nadati da će ljudi koji s tim svijetom nemaju veze bar malo osjetiti kako je pod našom kožom, vena izbodenih i povučenih duboko u naša narkomanska tijela olupine.

Citirao si u knjizi stihove pesnika Rokea Daltona: “Verujem da je svet lep, i da je poezija kao hleb, za sve.” Tvoja zbirka Leptirići u trbuhu, glave na kolcima iz 2024. predstavlja te i kao pesnika. To je sve ono što se skupljalo tokom decenija ili je to došlo kada si se izlečio?

Roke Dalton, čiji je otac bio jedan od braće nama poznatih iz Taličnog Toma, ovom je pjesmom napisao neku vrstu mog intimnog manifesta, kojim se vodim otkako sam doživio životni slom i završio u komuni. Nitko za sebe ne može, niti bi smio reći da je pjesnik. Može, ali to ništa ne znači ako ono što on piše netko drugi ne osjeća kao pjesmu. Ostalo je za ladice. Može se izmišljati, može se služiti dokumentima, komplicirati zaplete i prikrivati citate, postaviti što više prepreka između sebe i razumijevanja drugih – ali ja više ne želim čitati takve tekstove. Iako u rukama majstora književni tekst može biti odgonetaljka, ispit općeg znanja, sudoku ili križaljka, puno češće radi se o ispraznoj i hladnoj intelektualnoj vježbi koja okupira intelekt, ali ne dodiruje emocionalnu suštinu svakodnevnog bistvovanja u egzistencijalnim rovovima. U naslovu pjesme engleske pjesnikinje Stevi Smit nalazi se bitna istina i pjesništva i života. Pjesma se zove “Not Waving but Drowning”, i tako se nekima čini da im mašeš, a neki su uvjereni da se daviš, a ti možda samo plivaš i pozdravljaš. Literatura nije odnos s javnošću, nije sredstvo za ostvarivanje društvenog uspjeha, nije ništa manje nego evolucijski cilj naše vrste. Pjesme ne smatram svojim, osim što sam ih pokušao što točnije zapisati osluškujući diktat učiteljice koja je jezik.

Šta ti je od literature najviše pomagalo da preživiš teške periode? Šta je “tvoja” književnost?

Moja književnost stane u Biblioteku Vjeverica (izdanja dječije književnosti) i desetak knjiga na prozoru kraj moje mame dok je umirala. I njih i sve druge, jer i one koje nikad nije doživjela da čita, njenim kriterijima određujem. Ili još preciznije: riječi kojima odjekuje djetinjstvo, a neke od njih toliko dugo urezujem da postaju nerazumljive i prerazumljive – to mi je književnost. Sve uzaludno, unaprijed poraženo, a da činimo – književnost. Na primjer, da me stave pred streljački stroj i pitaju za najdraže stihove, bili bi to stihovi Maksa Vološina kako ih je zabilježila Cvetajeva, kojoj se i obraća: “Tri se stvari, Marina, viju. Voda, kosa, lišće. Četiri, Marina, plamen.” Ili najbolji naslov i opis osjećaja svih nas ikad živih: Sestra moja – život. Tako Boris Pasternak naziva svoju prvu zbirku pjesama. Inače, pišem od malena, samo što, na sreću, nikad nisam nikome slao pa je ostalo neobjavljeno. I tada sam pisao misleći na pokojnu mamu kao idealnog čitatelja jer me kao profesorica komparativne književnosti i bibliotekarka u literaturu i uvela. Osim za nju, zamišljao sam da pišem za nekoliko odabranih pisaca koje sam u tom trenutku držao onim najboljim što sam čitao. Rezultat su elitistički i nadobudni pokušaji da impresioniram i da ono što pišem ostane skriveno ispod brojnih referenci, citata, aluzija i ostalih driblinga koje sam koristio kao uplašen i ponosan blesan sklon elitizmu. Danas je situacija drugačija jer pišem i za drugove narkomane i drugove s prve crte kapitalističke eksploatacije, svjesno biram da me razumije što veći broj ljudi.

Kaže se da umetnost danas nema stvarnu društvenu moć. Kako ti gledaš na to?

Ako umjetnost ništa ne može, zašto nas u to stalno uvjeravaju i to uvijek plaćenici statusa quo? Čini mi se da ne uvjeravaju nas nego sebe, preuplašeni da nešto stvore, previše prestravljeni da se bore. Ne mogu reći što umjetnost radi i kako to radi, ali znam da često jedina sudi sucima, traži osvetu za nedužne i pokazuje budućnosti što je prošlost pretrpjela, u nadi da se nikada ne zaboravi. Znam također da se moćni boje umjetnosti, bez obzira na njen oblik, i da među ljudima umjetnost ponekad kruži poput glasina i legende i daje smisao onome što životne okrutnosti ne mogu, osjećaj koji nas ujedinjuje i neodvojiv je od pravde. Umjetnost tada postaje stjecište nevidljivog, nesvodivog i mogućeg.