

Književnost
Semjuel Beket u Beogradu: Dramaturg apsurda i boljeg posrtanja
Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast




Film Maše Nešković je po mnogo čemu atipičan za srpsku kinematografiju i može se, eventualno, po određenim podudarnostima u tonu i pristupu, dovesti u vezu sa debijem Mine Đukić, filmom Neposlušni
Da li ste spremni za izazov? Autori Asimetrije, srpsko-slovenačko-italijanske koprodukcije koja je pre nedelju dana ušla u redovnu distribuciju u Srbiji, posetioce bioskopa stavljaju pred iskušenje, primoravajući ih da uz pomoć vlastitog mentalnog napora uobliče ono što su videli, da sami pronađu značenje i smisao ponuđenog. Reč „glavolomka“ bi možda najpreciznije opisala suštinu ovog filma, ili bar jedan važan njegov aspekt, pošto je za razumevanje Asimetrije (ili preciznije: pokušaj razumevanja Asimetrije) neophodno pažljivo pratiti radnju, uočavati veze između likova i segmenata, povezivati i uklapati… Ovakav pristup će svakako odbiti sve one navikle na A-B-C naraciju i uobičajene zaplete i rasplete, što je šteta pošto je „Asimetrija“ film koji ima šta da ponudi.
Mozaik se sklapa preplitanjem sudbina tri ljubavna para koji su zapravo, možda, jedan ljubavni par u tri različita vremenska razdoblja (detinjstvo, mladost, zrelo doba). Lola i Pec (Lola Vitasović i Mateja Poljčić) nerazdvojni su školski drugovi koji leto provode u vožnji biciklima i dečjim preokupacijama. Ali, nad njihovo prijateljstvo (koje svakog trenutka može procvetati u ljubav) nadvija se mračna senka. Lola od Peca krije da se uskoro sa roditeljima i bolesnim bratom, bebom Stefanom, seli u Kanadu i da im je preostalo samo nedelju dana da budu zajedno… Olja i Ivan (Mira Janjetović i Mladen Sovilj) upoznaju se nakon što ona iznajmi stan u njegovoj zgradi. Olja je godine i godine provela u Kanadi i u Beogradu je samo privremeno, dok se ne oporavi od gubitka koji je nedavno doživela. Devojka poznanstvo sa komšijom isprva koristi kako bi skrenula misli sa vlastitih problema, postepeno postavši svesna da veza u koju se upustila ima potencijal da preraste u nešto više od uzgredne letnje avanture… Posle niza godina koje su proveli zajedno, Vladimir napušta Veru (glume ih Uliks Fehmiju i Daria Lorenci Flatz) i odlazi da se brine o svom dementnom ocu (Momo Pićurić). Njihov razlaz nije buran, jasno je dato do znanja da među njima još uvek ima bliskosti i topline, ali postoji i nešto što ih razdvaja… Leto prolazi, tri narativne linije se prepliću, s tim da se, praktično, nikada ne dodirnu.
Likovi u Asimetriji imaju različita imena i vlastite identitete, mada su istovremeno povezani brojnim podudarnostima u biografijama. Vera se tako, posmatrano u tom ključu, može doživeti kao odrasla verzija Lole, dok bi lik Olje bio spona između devojčice i zrele žene. Ta prožetost stvara zanimljivu narativnu tenziju koju, nažalost, nedovoljno pažljiv gledalac neće uočiti, što je i glavni problem koji pojedinci imaju kada je u pitanju percepcija ovog filma. Bez uočavanja te (a)simetričnosti tri teritorije (jednog) leta, Asimetrija postaje samo ambiciozno izmontiran omnibus u kome se naizmenično smenjuju tri narativna toka. A Asimetrija je više od toga.
Pred nama je jedan produkcijski umešno realizovan film (producirala ga je Snežana van Hauvelingen u okviru produkcije This and That, a uz pomoć slovenačkih i italijanskih koproducenata) koji svakako treba iskusiti u bioskopu, na velikom platnu. Direktor fotografije Đorđe Arambašić nadahnuto je zabeležio vrevu beogradskog leta, poigravajući se svetlošću i koristeći kameru iz ruke. Muzika Janje Lončar odlično podvlači emotivne scene – a njih u Asimetriji ima u izobilju, dok montažerka Marija Šarac (možda i previše) dinamično prepliće tri priče koje na spojevima imaju veoma efektna vizuelna i audio preplitanja (posebno je efektno kada se dijalozi „preliju“ iz jednog u drugi segment).
Asimetrija svakako nije film bez mana, pre svega onih scenarističkih. Priča Vere i Vladimira trpi zbog odluke da se ne otkrije razlog njegovog odlaska, a s tim u vezi ostaje nejasna funkcija određenih likova (kao što je lik Vladimirove koleginice – glumi je Tamara Krcunović – koja možda jeste, a možda i nije njegova ljubavnica). Verini pokušaji da spase život svom pacijentu zauzimaju previše prostora i odvlače pažnju sa njenog i Vladimirovog odnosa koji bi, ipak, trebalo da stalno bude u središtu zbivanja. Segment koji se usredsređuje na najstariji par je sav satkan od aluzija, nedorečenosti i naznaka, što dovodi do toga da odudara od druga dva kraka filma u kojima je jasno gde leži problem/dilema (Lola strepi da kaže Pecu da odlazi da živi u Kanadi, Olja se uplaši kada shvati da prema Ivanu gaji iskrene emocije). Film traje 93 minuta i mogao je biti nešto duži, dodatnih desetak minuta bi pomogli da određeni likovi dobiju na plastičnosti (Vladimirovi koleginica i otac, Loline majka i teka, Pecov otac, negovateljica), a određene situacije na zaokruženosti. Reklo bi se da je scenario dosta prepravljan i dorađivan, što je odnelo danak, pošto priča/priče povremeno gubi/gube fokus.
U glumačkom pogledu, najbolju hemiju i usaglašenost postižu Mladen Sovilj i Mira Janjetović, dok kod druga dva para glumački registri nisu sasvim usaglašeni. Poslednja scena u filmu je veoma emotivna, ili barem nastoji da to bude, ali pun efekat izostaje pošto prikazano nema utemeljenje u onome što smo pre toga videli (ili barem meni to utemeljenje izmiče). Ako ništa, prizor trostrukog uštapa iznad vodenog prostranstva deluje impresivno, pogotovo što je upotpunjen efektnom muzičkom podlogom u vidu obrade pesme Mesec je sam plovio Srđana Jula, a čija se originalna verzija može čuti u filmu Crna Marija.
Film Maše Nešković je po mnogo čemu atipičan za srpsku kinematografiju i može se, eventualno, po određenim podudarnostima u tonu i pristupu, dovesti u vezu sa debijem Mine Đukić, filmom Neposlušni, sa kojim deli jednog od glavnih glumaca (Sovilj) i direktora fotografije (Arambašić). Scenario koji potpisuju Maša Nešković, Vladimir Arsenijević i Staša Bajac nudi troslojnu studiju emotivnih odnosa, suštinski univerzalnu pošto bi prikazano u Asimetriji moglo da se odigra i u nekoj drugoj zemlji, na nekom drugom mestu, sve to veoma urbano i gradski, sa neizostavnim prstohvatom hipsteraja.


Ovogodišnji Irski festival u Beogradu posvećen je 120. godišnjici rođenja Semjuela Beketa. I tokom meseca frankofonije biće priređena izložba Beketu u čast


Najteži mi je bez dileme bio intervju sa Džonijem Štulićem. Tu je ona njegova valjda hiljadama puta citirana izjava da smo prethodnih 40 godina slušali zavijanje vukova, a da ćemo zato narednih 40 slušati blejanje ovaca. Bilo je teško ne zato što je on bio neprijatan ili problematičan sagovornik, naprotiv, već zbog toga što se svojski trudio da sve svoje stavove što preciznije objasni. Tako da je umeo i da zakomplikuje odgovore, a ja sam se trudio da što bolje razumem šta želi da kaže




Svetska premijera opere Klovnovi montrealske i naše kompozitorke Ane Sokolović odigrana je poslednjeg dana januara u Montrealu


Krajem februara, početkom marta u Beogradu su gostovala dva crnogorska pozorišta. U subotu 28. februara, na Velikoj sceni “Olivera i Rade Marković” gostovao je Centar za kulturu Tivat sa predstavom Contra Mundum. U nedelju 1. marta, na sceni “Raša Plaović” Narodnog pozorišta gostovalo je Nikšićko pozorište sa predstavom Otac
Režimska propaganda i njene žrtve
Šta Vučić zna o masakru u kafeu Panda i ubistvu braće Bitići Pretplati seArhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve