Sonia Alexa: 48 sati i 1 minut; srpsko-američka koprodukcija
Premijera srpsko-američke koprodukcije 48 sati i 1 minut održana je 21. marta 2024. godine, nakon čega je usledila redovna bioskopska distribucija. Danas, tri nedelje kasnije, film koji su zajedno režirali Majkl Tajer i Sonja Aleksa, u srpskim bioskopima pogledalo je nešto više od 4.500 gledalaca i, imajući u vidu najnoviji izveštaj sa blagajni, teško da će ukupan broj preći 5.000. Skromna gledanost, mada, imajući u vidu domete ovog filma, ne i neočekivana.
...…
Sanja Rajačić, koja već duže vreme pod umetničkim imenom Sonja Aleksa (Sonia Alexa) pokušava da napravi glumačku karijeru u Americi, vratila se pre pet godina u rodnu Srbiju i snimila film po vlastitom scenariju, sebi dodelivši glavnu ulogu. Sanja/Sonja glumi Aleksandru Najtingejl (!) koja se sa mužem Stivenom (igra ga Majkl Tajer, ujedno i reditelj filma), takođe poreklom Srbinom, vraća iz Kanade u Srbiju, a sa željom da petogodišnju ćerku Lenu (u tumačenju u vreme snimanja desetogodišnje Klare Hrvanović) odgajaju u “tradicionanom duhu” (šta god to značilo). Ali ne lezi vraže… Neko ima pik na plavokose devojčice koje se šetaju Kalemegdanom. Prvo pod misterizonim okolnostima nestaje Lenina najbolja drugarica, kći poznatog glumca Lazara Nedeljkovića (Marko Živić), a ubrzo zatim i Lena. Pošto policija ne pokazuje preteranu želju da pomogne (u vreme snimanja filma istraga nije mogla da se pokrene dok ne prođe 48 sati od nestanka deteta, što se u međuvremenu promenilo), Aleksandra sama kreće da traži kćerku – što će je gurnuti u paranoju i ludilo.
Možda je ovo mogao da bude gledljiv trilerčić da se svemu pristupilo mudrije. Umesto da se okruži proverenim saradnicima, Sonja Aleksa je na sebe preuzela preveliko breme: 48 sati i 1 minut njen je pokušaj da se preporuči kao glumica, te da sama sebi, kad to već drugi nisu uradili, podari šansu da zablista. To je legitimno, ali ostaje nejasno zašto je neko bez većeg iskustva poželeo ne samo da igra glavnu ulogu, već da za film napiše scenario i da ga korežira i koproducira. Čemu to zatrpavanje obavezama? Aleksa je trebalo da to “pametnije odigra”. Kao prvo, da angažuje scenaristu koji će njene ideje uobličiti u koherentnu priču vrednu ekranizovanja. Kao drugo, da pronađe adekvatnog reditelja koji zna šta radi i šta želi da postigne, jer njena režija “u četiri ruke” sa Majklom Tajerom ne zadovoljava. U zbiru, ovaj debi deluje neozbiljno i na granici je amaterizma iako obrađuje “tešku” temu.
Direktor fotografije Ferguson Save-Rogan snimio je film koji kao da je rađen za televiziju devedesetih godina – odavno u naše bioskope nije stigao film koji je vizuelno toliko neprivlačan i “ravan”. Ne možemo znati šta je od materijala na raspolaganju imala iskusna montažerka Snežana Ivanović (Tito i ja, Vera), ali u obliku u kome je stigla pred publiku ova priča nema baš mnogo smisla. Sve u njoj je krajnje nategnuto, često nejasno, zbrkano, nedorečeno. Nelogičnosti su zaista mnogobrojne, a montaža kao da ih samo podvlači i akcentuje. Moguće je da je “malo čudo” što je film nakon pet godina postprodukcije uopšte i stigao pred publiku mada je, kada u obzir uzmemo veoma upitan krajnji domet, šira bioskopska distibucija mogla i da izostane.
Kroz film defiluje veliki broj srpskih glumaca koji uglavnom glume na engleskom (Radivoje Raša Bukvić, Nataša Ninković, Marina Ćosić, Vanja Ejdus, Branka Pujić, Marina Ćosić, Goran Jevtić…), a za neke od njih nije najjasnije šta ih je nagnalo da prihvate da se pojave u ovoj zbrci od filma (ovo posebno važi za Natašu Ninković, koja je svakako mogla bez ovog naslova u svojoj filmografiji). U ovom filmu trebalo je da igra i Nebojša Glogovac (1969–2018), ali je njegovu ulogu na kraju odigrao Marko Živić (1972–2021), koji nije dočekao da pogleda završen film. Iako je okupljena manje-više respektabilna glumačka ekipa, autori kao da nisu znali šta da rade sa njom. U glumačkom pogledu, ovde je sve podređeno glavnoj glumici, koja zapravo i nije tako loša (treba pohvaliti njen engleski), ali koja, kao ni njene mnogo iskusnije kolege, nema potrebno vođstvo da bi ostvarila istinski dobru ulogu.
U najavama je isticano da 48 sati i 1 minut ima za cilj da “umetnost iskoristi kao sredstvo kako bi se podigla svest o nestaloj i otetoj deci”, te da je film posvećen uspomeni na Tijanu Jurić, petnaestogodišnjakinju čije je ubistvo 2014. razgnevilo i užasnulo srpsku javnost. Da li to znači da je u bioskope stigao angažovan film na (nažalost) aktuelnu temu? Ne, nikako. Moguće je da je 48 sati i 1 minut nastao iz plementih pobuda, ali ono što smo dobili jeste nemušt trećerazredni triler koji nema umetničku (a ni komercijalnu) vrednost i koji je predodređen za ekspresni zaborav. U pitanju je slepo crevo srpskog filma, koga će se uskoro sećati samo najokoreliji kompletisti.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Fašisti su od D’Anuncija preuzeli ideje akcije i djelovanja – i to nasilnog i brzog djelovanja. Demokratija sa sobom donosi određenu sporost, a D’Anuncio je želio sve odmah i sada – što sigirno podsjeća na neke današnje pojave
Nad premlaćivanjem i hapšenjem studenata čovek može da se zgrozi, ali ne sme da se iznenadi – pa sve je to Aleksandar Vučić najavio. Ali, videće da je pendrek slaba zaštita od naroda
Generacija koja vodi ovu pobunu prihvata razlike kao deo svog horizonta normalnosti, nešto prirodno i podrazumevano. Otuda je njihov patriotizam čist, nimalo nalik toksičnom nacionalizmu iz devedesetih
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!