Dino Mustafić jedan je od najznačajnijih reditelja u regionu. Stvaralac koji je nakon poslednjih balkanskih ratova ponovo, posle ratne pauze, pokrenuo internacionalni festival Mess. Festival je obnovljen zahvaljujući zajedničkim naporima kolega saradnika i afirmisao se kao ozbiljan internacionalni pozorišni festival. Mustafić danas, u Novosadskom pozorištu, postavlja predstavu Paravani Žana Ženea. Jedan od razloga što je pozvan da režira ovaj komad, kako mi je objasnio direktor Novosadskog pozorišta Valentin Vencel, jeste njegovo razumevanje složenih odnosa između kultura.
„VREME„: Žene je Paravane pisao inspirisan alžirskim ratom za nezavisnost, igrani su u istočnom Berlinu prvi put jer Francuzi nisu hteli da čuju za taj komad. Kakav je vaš odnos prema tom komadu u svetu u kojem nema zida (paravana) u Berlinu, nema gvozdene zavese i blokovske podele sveta, ali je duboko podeljen?
DINO MUSTAFIĆ: Urušavanje bipolarnoga svijeta kojeg simbolično vežemo za pad Berlinskoga zida pluraliziralo je svijet. Međutim, usporedo s time pojačali su se strahovi za sve odlike vlastitosti i posebnosti, pa danas vidimo kako cvjetaju različiti nacionalizmi i netolerancija, potom politike getoizacije i izolacionizma. Uz to, fanatični terorizam u Evropi koji se pokriva vjerom, također je donio pojave desnih ekstremizama; ako se tome doda i ekonomska imigracija s Istoka, gdje je većina muslimanska, svijet ne nalazi prikladno rješenje. Ne smijemo zaboraviti da razlozi leže i u području ekonomije, u podivljalom neoliberalnom kapitalizmu, u pljački i osiromašenju čitavih zemalja od strane moćnih korporacija i svjetskih sila. Desetljećima Evropa i USA ratuju na tuđoj kućnoj adresi, crpu njihove prirodne resurse, a to ništa ne prolazi bez posljedica. Žene je slikao jednu epohu, obračunavao se s postojećim redom, establišmentom, s postojećim institucijama i svetinjama svijeta u kome je sve dobro samo iluzija. To strasno i konvulzivno, to alhemijsko i ritualno, mesijansko donekle, niko dosljednije ne stvara u drami prošlog vijeka od Ženea i zato je on inspirativan autor i za ovo vrijeme koje je počelo strašno – terorizmom, ratovima, klimatskim promjenama, imigrantskim krizama i naposljetku pandemijom.
Ovo je komad koji se bavi nemogućnošću komunikacije među različitim kulturama. Jedan od razloga što vas je direktor Ujvideki sinhaza Valentin Vencel zvao jeste i činjenica da ste iz Sarajeva, dakle, izbor je pao na vas i zbog dobrog poznavanja odnosa između različitih kultura koje žive na jednom mestu. Na koji način se vaše iskustvo reflektuje na režiju Paravana?
Često me to pitaju kao reditelja iz Bosne, kao da sam neki ekspert za dijalog među kulturama. A za mene je to moj život, neodvojiv od mog identiteta. Tako me u Evropi, kada radim, pitaju kako se osjećam kao musliman na Zapadu. Ja ih gledam i osjećam se glupo jer moram objašnjavati stvari koje inače podrazumijevam, ali kada vidim strah od nepoznatog u intonaciji njihovog pitanja (mislim na islam kao vjeru i kulturu), počinjem da im objašnjavam kako dolazim iz zemlje jedinstva različitosti, polifone kulture u kojoj je način života evropski još odavno. Ali ne kao politički program ili ideologija multikulturalizma, već kao prirodno okruženje, nešto što se dobija u nasljeđe rođenjem, odgojem, prožimanjem ili tkanjem različitosti koja postaje vaš duhovni i kulturni obzor i naposljetku svjetonazor. Naravno da ću svoje životno iskustvo unijeti u ovaj kompleksni komad, tim prije što se tiče i destrukcije. Svaki rat, pa tako i ovaj o kojem piše Žene, govori o imperiji koja se rodila iz ratova i održavala ratovima. Kada imperija izgubi mogućnost da vodi isplative ratove, ona počne da propada. Čim vidite da neka imperija nije u stanju rat završiti munjevito, sa bogatim profitom, znači da je počela odumirati.
Kakav je vaš odnos kao stvaraoca i angažovanog intelektualca prema Ženeu kao stvaraocu i angažovanom intelektualcu?
Sartr je napisao knjigu Sveti Žene prikazavši ga kao model egzistencijalističkog čovjeka i svjetonazora, optuživši i pojedince i društvo kao suodgovorne za njegovu sudbinu. Žene je živio nekonvencionalno, često izazivajući establišment solidariziranjem sa društvenim i političkim pokretom obespravljenih. Javno je šezdesetih godina podržao Crne pantere pojavljujući se na njihovim skupovima odjeven u crnu majicu i stisnute šake, zbog čega je imao poteškoće s dozvolom boravka u SAD. Nije sebe doživljavao kao političkog niti angažiranog pisca, imao je ironiju prema takvom kategoriziranju. Ali on jeste bio angažovani intelektualac – dakle, intelektualac po svojim intelektualnim djelima – nije osjećao obavezu i dužnost da ih javno obrazlaže, tumači, već je odlučio da se njegov kritički i poetički jezik dotiče i sfere politike, i to autonomnim, intelektualnim, a ne političkim sredstvima. To iznimno cijenim, smatram to najtežom intelektualnom pozicijom u kojoj čuvate svoje dostojanstvo i slobodu.
Ovo je velika ansambl predstava, volela bih da govorite o iskustvu rada sa ansamblom Ujvideki sinhaza.
To je posebna ekipa, vrlo predana poslu, otvorena za različite rediteljske koncepte. Odlikuje ih velika stvaralačka disciplina, preciznost i osjećaj za kolektivni rad. Sa tim ansamblom možete računati na vrhunsku muzičku, scensku i fizičku ekspresiju, jer polaze od toga da je glumačka tehnika početak kreacije i imaginacije. Nije čudo što ih reditelji obožavaju i smatraju privilegijom upoznati kroz teatarski proces. Repertoar im je raznolik, tematski, stilski i žanrovski, ali se prepoznaje njihova energija koja ih svrstava u red najboljih pozorišnih kuća u regiji.
Kako projicirate budućnost? Ne govorim o proricanju, niko od nas nije prorok, govorim o projekciji koja se pravi na osnovu dosadašnjih uvida – u kontekstu kako dijaloga među kulturama, tako i budućnosti teatra isto u tom kontekstu.
Uvjeren sam, poput mnogih novinara i naučnika, da će kriza izazvana širenjem korona virusa „definisati našu epohu“. Ona je već sada izvjesno kada je riječ o ekonomskim posljedicama u poređenju sa globalnom finansijskom krizom iz 2008, koja je dovela do recesije i velike nezaposlenosti, uveliko blizu po opsezima katastrofe. Uz to, korona virus je već doveo do smrti stotina hiljada ljudi, a još se ne nazire krajnji bilans. Tako da sam siguran kako dolaze izrazito teška vremena za visoku, kritičku kulturu, samim tim i teatar. Mnogi će iskoristiti pandemiju, već to i čine kao politički izgovor za suspenziju velikog dijela ljudskih prava, a znamo iz historije kada se ona jednom izgube, dug je put da se opet vrate. Zabrinjava i odsustvo javnih razgovora, debata o svemu, jer premještanje poslovnog i privatnog života u digitalno okruženje podrazumijeva mnogo veće i opasnije mogućnosti socijalne i psihološke kontrole, a konsekvence su zastrašujuće. U takvim okolnostima teatar ne opstaje kao živuća umjetnost trenutka, gledalačkog fidbeka, to bi bilo deratizirano i dezinfikovano pozorište, mrtvačko, kako bi ga nazvao Piter Bruk.
