Sve može biti muzika

“Zoster” iz Mostara je trenutno jedan od najpopularnijih rokenrol bendova u regionu. Između ostalog, veliku podršku fanova već duže vreme imaju i u Srbiji. Nakon petog albuma Najgori (2023), nalaze se u zenitu, što dokazuje i do sada najveći beogradski koncert, koji je zakazan za 6. jun u Luci Beograd. Imaju vernu publiku u Beogradu, maltene su kultni bend. “Do toga je došlo organski, od čovjeka do čovjeka. To je dugogodišnja ljubav, koja je ugrejana pažljivo. Od prvog koncerta 2009. godine do danas. Svaki sledeći nastup je dovodio novu publiku, a u međuvremenu su pristizale nove generacije koje su stasavale uz našu muziku. Najveće zadovoljstvo je to što je to publika koja zna sve naše pjesme i koja vjerno prati naš rad. Jako se radujemo novom susretu u Luci Beograd. Osim dobre zabave, Beograđani mogu da očekuju i premijerno izvođenje novog singla, što nas posebno veseli”, kaže za “Vreme”Mario Knezović, frontmen “Zostera”. On je alfa i omega grupe, autor tekstova i muzike.

“VREME”: “Zoster” već više od dve decenije pravi muziku koja kombinuje rokenrol sa društvenim komentarom i ironijom. Kako bi definisao vaš zvuk i misiju?

MARIO KNEZOVIĆ: Nije se dogodilo da dva albuma snimimo u istoj postavi. Sigurno da je to doprinelo različitosti zvuka, jer su svi članovi benda uvijek donosili nešto svoje, iako sva dosadašnja muzika “Zostera”, naravno, ima zajedničku nit. To je možda i najveći uspjeh – da se stalno mijenjamo, a da ostajemo dosledni sebi i da publika to cijeni, valorizira i razumije na pravi način. Na prvim albumima smo najviše svirali reggae, koji nam se činio najjednostavnijim jer nismo znali bolje svirati. To je bila i dobra podloga za ispričati priču. Sada imamo sastav koji može proizvesti sve što zamislimo, tako da to otvara nove mogućnosti. Ja se nadam da se se nećemo početi preozbiljno shvatati i zaboraviti se igrati muzikom.

Mi nismo zarobljenici zvuka i žanra, nego neko ko ih koristi da se izrazi. Iza mojih tekstova uvek stoji unutarnji razlog za to što radim. Nađem uvijek i nova uporišta zašto bih iznova izvodio stare pjesme. Kako vrijeme protiče i ja se mijenjam, pa se tako i moja percepcija tih pjesama mijenja. A smisao mom stvaralaštvu na kraju daje čitanje publike. Kako to oni vide je tačka na kojoj postaje uzbudljivo. Sa svaki albumom donosimo novi zvuk, a tako će biti i ubuduće. Konačnu definiciju daćemo onog dana kad prestanemo svirati. A do tad – ko zna.

Da li te zamara kada vas ljudi doživljavaju kao angažovani bend?

Zamara, da, jer mi u suštini nismo angažovani, nego smo iskustveno osvešćeni bend. Prije smo pasivni nego aktivni posmatrači. Vjerovatno je to i zato što dolazimo iz društva konflikta, u kome izbjegavamo sve što bi moglo dodatno polarizirati ljude. Takođe, mi smo južnjaci, u nas je život malo sporiji i ne da nam se angažirati. Mi postavljamo pitanja, ne znamo istine prave, ne bavimo se time i ne zauzimamo stav, već apeliramo na svijest, savijest i opšte dobro.

foto: nemanja đorđević

Kako si zadovoljan prijemom poslednjeg albuma? Deluje da ste s njim dostigli zenit u karijeri.

Nadam se da još uvijek nismo dosegli zenit karijere. Sa svakim novim albumom smo rasli, pa je i poslednji album nadrastanje onog prethodnog. A to što je nama važno da uvijek nadrastemo prethodni album ne znači da će on biti bolje prihvaćen kod publike. Nama je rast smisao, a on će nekad imati manje ili više komercijalnog uspjeha. Važno nam je da nam je muzika uzbudljiva do kraja. Onda kad to postane samo posao i pisanje pjesama samo po sebi, ako se desi da smo izgubili strast ka muzici, volio bih prestati to raditi. Ne bih želeo da išta radimo na silu, nego iz stvarne potrebe.

Za tebe važi da si jako harizmatičan frontmen i da je to jedan od glavnih razloga vaše popularnosti. Ko su tvoji muzički heroji, oni na kojima si odrastao?

Moje loženje na muziku počelo je s bendom “Guns N’ Roses”, kad sam imao 13 godina. Kasnije sam odbacio herojstvo i počeo sam slušati cijeloživotne autore i radio. Otkrivajući Ramba Amadeusa, shvatio sam da je pjesma sve ono što se mene tiče i što ja mislim da treba biti. Shvatio sam koje razmere kreativnost u muzici može imati. Sve može biti muzika, a ti si taj koji odlučuje šta je ona za tebe. Otrkrivajući Arsena Dedića, koji mi je dao jednu vrstu bontona, učio sam kako možeš pjevati o ljubavi bez patetike. Na mene je uticaj imao i EKV, kao jedini opravdano pretenciozan bend, dosledan, koji upozorava na prolaznost. Takođe, Nick Cave i Leonard Cohen pokazali su mi kako se hrabro može zakoračiti u mrak i osvijetliti.

Kako vidiš muzičku scenu u regionu danas? Šta ti se dopada?

Na valu nove tehnologije dolazi i nova vrsta muzičkog izričaja, koji omogućava mnogima da se izraze u dosta kvalitetnom formatu. Meni to nije blisko. Ja sam stara škola, ali sam siguran da će ta generacija koja dolazi doneti nešto kvalitetno i revolucionarno u muzici na ovim prostorima, kako i treba biti u skladu s vremenom koje je njihovo. Od trenutno aktuelnih stvari posebno mi se dopala pjesma “Zagrljaj”, koju izvode Vizelj i Džipsi. U Džipsijevoj izvjedbi sam osjetio neku staru dušu, koja mi se posebno dopala.

Studentski protesti u Srbiji dotakli su i ljude u regionu. Kako si ih ti doživeo?

Doživeo sam ih kao nešto najzdravije što se događa u poslednjih 30 godina. Studenti pozivaju na preuzimanje odgovornosti i to je ono ultimativno što motivira i ostale u regionu da traže odgovorno ponašanje onih koji su preuzeli odgovornost za tako nešto. To vidim tako i nikako drugačije. Vrijeme je da se elite uozbilje i da dođu oni koji su bolji od nas. Drago mi je i što su ovi protesti probudili novu solidarnost u svim našim bivšim i sadašnjim društvima.

Kakva je situacija danas u Mostaru? Da li je to i dalje podeljeni grad ili je ipak relaksiranije?

Situacija je sada puno relaksiranija u odnosu na poratne godine. Mostar je podijeljen u glavama onih koji ga dijele. Ja živim svoj život u punini. To je nešto za šta sam se sam izborio i zbog čega se smatram slobodnim čovjekom. I svima drugima želim da su slobodni, ali to je nešto što oni sami moraju isposlovati.

Znamo da se sprema novi album, očekuje se uskoro i prvi singl. Šta nam to novo donosite?

Ne bih otkrivao puno o novom albumu. Svaki singl je jedna puzla i namera nam je da izbacujemo singl po singl, tako da će se tek sa cijelim albumom otkriti šira slika i naša tajna biti otkrivena. Plan je da album završimo do kraja godine, da se na njega ne čeka onoliko dugo kao što se čekalo na objavljivanje prethodnog. Dugo se bavimo materijalom i spremni smo donijeti konačnu odluku kako to treba da izgleda. Publika će dobiti nešto novo, a mi ćemo, kada ga publika bude čula, vidjeti njegov rezultat. Neke stvari tek treba da se dogode i isprovociraju kod slušaoca, i u toj interakciji će album biti zaokružen.

Poznat si u regionu i kao glumac. Kako si ušao u tu priču?

Ja sam sretno dijete. Sasvim slučajno sam se zadesio na kastingu za film Circus Columbia Danisa Tanovića, koji je povjerovao u mene i dao mi ulogu koja me je uvela u taj svijet. Dalje sam išao od uloge do uloge, jedna je vodila drugoj. Tako da danas iza sebe imam više od 30 uloga u filmovima i serijama respektabilnih autora. Danis Tanović je moj filmski otac i jako sam mu zahvalan što me je otkrio svijetu i što je meni otkrio svijet filmske magije. Glumačko iskustvo mi je značajno za muziku, i obrnuto. Moje pjesme su pisane iz likova, što je dosta srodno pisanju scenarija.

Pesnik Marko Tomaš je još jedan Mostarac koji je omiljen u Beogradu. Da li ste u kontaktu, i da li ste sarađivali do sada?

Marko i ja se znamo još iz dječačkih dana, iz kojih još nismo sasvim izašli i mislim da je to divno. Jako sam ponosan na njega, zato što je svojim izuzetnim darom napravio veliku stvar i za književnu scenu ovih prostora i za naš grad. Prvi je od novije generacije koji je mostarsku kulturnu scenu približio nekoj novoj publici. Marko je rok zvezda bez muzike, uvek sam ga zezao što nije svirao gitaru, jer bi time uhvatio još širi sloj publike. Naša prva i, nažalost, jedina suradnja je u predstavi Noć sa Aleksom u režiji Ivice Buljana, u HNK Mostar. Marko je taj komad napisao, a ja sam igrao u predstavi. To je njegov prvi dramski tekst koji je postavljen na scenu. Predstava je bila iznimno uspješna, gostovali smo na svim relevantnim pozorišnim festivalima, od Sterijinog pozorja u Novom Sadu, preko Marulovih dana u Splitu, do MESS u Sarajevu. On je Aleksi dao život i kroz predstavu smo ga mogli zamisliti živoga i danas, i svi smo se složili da bismo, da je među nama, bili u istom društvu.

foto: nemanja đorđević

Šta ti je omiljena literatura poslednjih godina?

Vratio sam se Dostojevskom nakon dugog niza godina i sada ga čitam na sasvim drugačiji način. Sada bolje razumem zašto je to klasik, tome se treba vraćati kroz život. Od domaćih autora izdvojio bih Bekima Sejranovića, koji je, nažalost, prerano preminuo. Poznavao sam ga, bio je predivan čovjek i književnik. Njegovo pisanje mi je blisko. U poslednjem periodu, kako intenzivno radim na novom albumu, ne pronalazim vremena koliko bih želio za čitanje knjiga.

Neko je nedavno napisao na društvenim mrežama: “Da ja imam neke novce, bila bih ktitor grupi ‘Zoster’. Toliko istine, toliko iskrenosti, toliko ljubavi.” Može li veći kompliment od ovoga?

Teško da može. Raduje nas što publika prepoznaje iskrenost u našoj muzici, što je vrednuje i osjeća. Jako smo zahvalni na tome. Uz unutarnji stvaralački impuls, feedback publike daje smisao našem radu, motivira nas da idemo dalje i zaokružuje muziku koju stvaramo, jer se magija dešava upravo u toj interakciji.