Bogdan Diklić rano je prepoznao svoj dar i pokazao ga na svoj način. U televizijskom filmu Bife Titanik, po priči Iva Andrića (reditelj Emir Kusturica), Dik igra Stjepana Kovića, koji je član ustaške mladeži. Uniforma jeste autoritet, ali je Stjepan opterećen prošlošću. Kopile je, “nizašta ga bog nije dao”, i ima erotske frustracije. Baš je bilo teško odigrati tu nesigurnost, a ustaša si: “Ko glumac koji ne zna ulogu.” Njegov najvažniji partner u filmu je sefardski Jevrejin, Mento Papo, vlasnik birtije. Boro Stjepanović je odličan u toj ulozi. O ovoj Dikovoj ulozi valjalo bi napisati čitav esej. Ali sad ću reći, kao mlad glumac Dik se u ovom filmu kladi na vječnost. I ogleda se često u ogledalu. Ali Bogdan Diklić zna da je vječnost kao pijesak morski.
Ovaj film mladog Kusturice više me se dojmio od izvrsne Andrićeve priče: atmosfera, izvrsni glumci, uzorita lektira – Žan Vigo Nula iz vladanja.
U filmu Gorana Markovića Nacionalna klasa Bogdan Diklić je Mile. Slučajni poznanik glavnog junaka Flojda (Dragan Nikolić). Bezazlen, ćutljiv, strpljiv i za kratko vrijeme postaje Flojdov najbolji prijatelj. U veselim, komičnim situacijama Dik ima savršenu kontrolu. Dik je u svojoj karijeri odigrao tako bogat, raznovrstan repertoar i na filmu i u pozorištu.
Peščanik za tragično i komično jeste Mobi Dik, heteronim Bogdana Diklića.
U pozorištu Dik je igrao Tartifa i Pjera Bezuhova. Dva antipoda. Tartif oličenje licemjerstva i zla, Pjer Bezuhov rijedak primjer ljudske dobrote i začuđenosti pred tolikim beščašćem u svijetu.
Molijer u jednom stihu veli: “Potpuna iskrenost moj dar je najveći.” To je Dikov najvažniji princip. I u pozorištu i u životu. Iskrenost kao estetski princip proizvodi čudesnu energiju. Blud rada u krvi je Bogdana Diklića. To je partizanska strast i boja crno-bela. Dik pripada rijetkom soju glumaca koji već ulaskom na scenu neosjetno podignu tlak predstave ili kadra. Sve počinje da lebdi. Da treperi: “Zamislite da ste snili/ I da ste sve opsjene tu/ Vidjeli samo u svom snu.”
Dikova igra je sinkopirani džez. Disciplina i sloboda. Sloboda i harmonija. Strast i dužnost. Dostojanstvo ili: slijediti svoj put.
Diklić ima apsolutnu kontrolu scene, brisanog prostora, otvorenog pozorišta. Kadra i seta. To muzikalno osjećanje prostora naučio je u djetinjstvu, u rodnom Bjelovaru. Gledajući majstorske euklidovske poteze Hrvoja Horvata, najboljeg srednjeg beka u povijesti svjetskog rukometa. Olimpijskog, svjetskog i evropskog šampiona. Iz tog osjećanja prostora dolazi i dupli pas sa partnerom. Dik ima sposobnost da preuzme lako intonaciju svake scene i svakog kadra: “Tišinom krvi osjetiću/ Da sam razasut u nedogled.”
Uz rizik šamanskog čitanja možda bi ovo mogla biti šifra igre Bogdana Diklića: “Tiha misterija od miligrama/ Teških cijelu tonu/ U kojoj izdišem svoj strah i svoju radost.”
Protiv stresa, brige, ljubomore, depresije uputno je gledati u Bogdana Diklića na bioskopskom platnu i u kazalištu. To je kao da gledaš oblake u stihovima Vislave Šimborske. Kao da gledaš malu besmrtnost: “Neopterećeni sećanjem na bilo šta/ bez napora se dižu iznad činjenica.”
U gotovo svakoj Dikovoj ulozi i pored savršene discipline probije se mangupska vragolija iz djetinjstva. Ili Osip Mandeljštam: “I dječak kao fenjerov žar/ Saona svojih gospodar.” Ili, Dik je i kočijaš i at.
U filmu Kraj rata Dik je u petočlanoj grupi ustaša koji će jedne gluhe noći na dvorišnoj ljuljašci noževima izbosti ženu (Gorica Popović) glavnog junaka filma (Bata Živojinović). I kada ga glavni junak, pred kraj rata iz osvete rani, ustaško orgijanje ne prestaje: “Ženu sam ti ubo ljevicom prvi, a tebe bih sad ubio desnom rukom.”
U filmu Gori vatra Pjera Žalice Dik igra Zaima Sublića, bivšeg komandira policije koji je u ratu izgubio sina Adnana (Feđa Štukan). Mjesto radnje grad Tešanj, dvije godine nakon završetka rata u Bosni. To je najbolja uloga u Dikovoj bogatoj karijeri. Otac ne može da se pomiri sa istinom da mu je dijete nestalo. Priziva ga i u tim dijalozima sina i oca ima surovosti, prijateljstva, humora i apsolutne iskrenosti: “Jesam li ja lud. – Nijesi. – Mogu li reći da sam imalo sretan? – Ne možeš. – Jesam li ja konj? – Ne, ti si moj tata.”
U Dikovim monolozima i dijalozima na kraju svake njegove rečenice je rana: “Prividima svojim kao mostom letim.” Krupni kadrovi Dikovog lica koje lako podrhtava, te oči s onu stranu jave, te ruke. Dikove su misli u tim kadrovima kao oslijepljele ptice. Al’ precizne. Osluškuje, traži neki zvuk jer “romon krvi groznica je sluha”. To su živci po kojima tišina svira. Tišina i svemir. U Dikovoj istrajnosti da nađe mrtvog sina vidi se: “Vrijeme je kušnja tek za bol, a ne lijek.” Svi ti kadrovi idu u antologiju jugoslovenskog filma.
Zna Bogan Diklić što vruće voliš to i ostaje. Što vruće voliš neće ti se oteti. Što vruće voliš pravo ti je nasljedstvo. Zna Dik da gluma ne treba značiti nego biti.
Gledao sam posljednju predstavu Profesionalac Duška Kovačevića u “Zvezdara teatru”. Često sam prisustvovao deonicama tog maratona Bate Stojkovića, Bogdana Diklića, Nede Arnerić, Vanje Janketića. I kakav je to bio meč Tajson – Rej Robinson Šugar. Šugar je Dik. Ima još Dik snage da trči maraton. Da provocira svoje tajne: “Iza maglenog zida u mozgu, ima drugih predjela, plavetnijih nego što misliš.”
Živio Dik, moj dragi prijatelju.
* Govor održan na dodeli “Dobričinog prstena” Bogdanu Dikliću 22. oktobra 2025.
