
Politika i kultura
Zbog protesta otkazani Filmski susreti u Nišu i Bašta fest
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Protekle nedelje desila su se dva javna razotkrivanja. U kući Velikog brata tokom pijane žurke, Peđa d Boj, legenda Beograda, prosto rečeno – „izvadio je budalu“ na astal i pokazao ga Srbiji i regionu. Čovek koji je bio sinonim za opušteni život osamdesetih, socijalistički bonvivan, danas je VIP ukućanin u trci za 50.000 evrića. Kada je socijalizam propao, Peđa je otišao iz zemlje, čovek je sačuvao mentalno zdravlje, ali nije izdržao u Velikom bratu. Posle dve-tri nedelje, odlepio je do te mere da se pred kamerama skinuo go i mlatio kitom u programu. Eto šta ova zemlja i njeni estradni biseri mogu da naprave od čoveka.
Drugo razotkrivanje se desilo pred kućom koja emituje kuću Velikog brata. Pred televizijom B92 se okupio cvet radikalnog nacionalizma, antiglobalizma i poštovalaca lika i dela Ratka Mladića. Predvodili su ih poslanici SRS-a, udobno zaštićeni imunitetom i naoružani selotejp trakama. Vodeći se sloganom „radi lokalno, misli globalno“, menjali su Bulevar Avnoja u Bulevar Ratka Mladića. Tu je, u stvari, AVNOJ ispao kolateralna šteta, jer ga je prethodno smenio naziv Bulevar Zorana Đinđića. Očigledno, bespredmetno je porediti Đinđića i Mladića, jer je to upravo i namera radikala, ali možda je problem nastao onog trenutka kada je neko želeo da menja AVNOJ. Pitam se (kao i moj kolega Ljuba Živkov onomad) šta je to loše u antifašizmu, jer ako hoćete pošteno – meni je Đinđić sinonim za mostove među nacijama na Balkanu, dakle – savremeni antifašizam. Nastavljači političke tradicije Zorana Đinđića nisu uspeli da sačuvaju ni tablu na Trgu republike; otkuda onda ideja da će sačuvati Bulevar od narednih pokušaja prekrajanja komunalne istorije. Narod raskrsnicu kod Hajata zove Dejton zbog vremenske i novčane bliskosti sa Pregovorima, karingtonke – po Dinastiji, a usamljene višespratnice su po pravilu – Lepe Brene. Građene su osamdesetih i ostale su bez okruženja i infrastrukture. Đinđiću treba Bulevar, ali mu više od toga treba očuvanje političke prakse, koja je po mom skromnom mišljenju – inicijativa i aktivizam. Ništa od toga nisam video u reakcijama na čin radikala. Polemika je tekla na nivou – da l’ da ‘apsimo dok lepe, il’ da sačekamo pa da vidimo ‘oće li samo da otpadne. A što se tiče B92, otkrili smo da su najverniji gledaoci, svojevrsna fokus grupa (možda otud Radio Fokus), upravo gospodin Vučić i kompanija.
Pošto je, rekoh, ovo nedelja gde su pale maske, moraću eto i sam sebe da ošamarim. Godinama sam podsmešljivo pisao i govorio o jednoj devojci, smatrao sam da je simbol praznoglavosti, da je štetna za psihološki razvoj devojaka, da je loš primer – ukratko, da je glupa sponzoruša. Reč je o Barbi, eto ne znam prezime, možda je Matel, a ja sam fundamentalno promenio svoje mišljenje o njoj. Barbi nije (ili više nije) stjuardesa, ni model, koja ume samo da kaže – ajd’ se zezamo! Do sada je furala samo roze, živela u Malibu Biču i muvala se sa Kenom, preplanulim seljoberom u kabrioletu.
Ovih dana gledao sam na TV Hepi film, tačnije epizodu serije o Barbiki. Prvo sam provalio da Barbi neviđeno liči na glumicu Bojanu Stefanović (Karadžić) iz Karaoke obračuna. Ljudi, pa ja i Barbi smo kolege, tačnije ona je koleginica koja radi i studira. Barbika je novinarka (a da je u Srbiji, bila bi u NUNS-u), bavi se istraživačkim novinarstvom. Eto, prošli put joj urednik dao da uradi reportažu o popularnosti na koledžu, a Barbi, onako, zaronila u problem, neka rospija joj neprekidno opstruira rad, pa joj vređa drugarice na rasnoj osnovi – kao, crnkinja smrdi! Barbi takođe sama privređuje džeparac!!! Radi honorarno u kafeteriji – pere tanjire, bokte. Dakle, nije izdržavano lice, sa ovlašćenjem na kreditnoj kartici, pa da troši Kenove pare. Kada sam pomislio da sam se dovoljno obrukao, da sam pogrešno procenio devojku, kad sam odlučio da joj se javno izvinim, ona me dokusuri. Ispostavi se da Barbika ima bend i da u njemu svira gitaru i peva. Nemam dovoljno uzvičnika da izrazim iznenađenje, a bend je zamislite – devojačka pank grupa sa angažovanim tekstovima, poput recimo Green Day. Čovek bi pomislio da će Barbika da bude pre grupi devojka, ili DJ, ali ovaj retro-trip plus politička korektnost, to stvarno nisam očekivao. Izvini, Barbi, što sam zajedno sa onim svojim glupim drugarima zavirivao pod tvoju suknjicu, čupao te za kosu, gađao grudvama i maltretirao kao glupi balkanski siledžija. Neću više nikada. Što reče Peđa d Boj posle vađenja budale – izvinite, devojke…
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Pronalazak i širenje fotografije za Hoknija predstavlja trenutak u kome je optička slika samo fiksirana na papir uz pomoć hemijskih dodataka. Prateći likovne procedure, Hokni sugeriše da se modernost rađa upravo sa umetničkim oslobađanjem od optičkih aparatura i pomagala i povratkom na nesavršeni, manuelni izraz
Delajući unutar granica žanra (i zombi horora kao podžanrovskog skupa), te sopstvenih (mito)poetika, scenarista Aleks Garland i reditelj Deni Bojl nastavljaju sopstvenu priču mikrozapleta previše bavljenja uvek iritantnim eksplikatorskim zahtevima u kojima se gledaoci podsećaju na sve što je bilo u prethodnim filmovima. Pri tome, ama baš sve mora biti jasno, te, istovremeno, mora da zadovolji i nostalgičarski štimung kao nužan činilac u kreativno-poslovnim jednačinama ovog tipa
Irski bend “Fontaines D.C.” dolazi nam iz zemlje sa očiglednim viškom istorije i kulture, pa se otuda razumemo veoma dobro. Kada pevač Grijan Četen u jednom trenutku sa scene diskretno uzvikne: “Free Palestine!”, naša mlada publika spremno odgovara glasnim odobravanjem i kovitlacem palestinskih marama kefija, što ih mnogi ponosno nose oko vrata. Ali ovo zapravo uopšte nije demonstracija političkog aktivizma, kako bi neko mogao pomisliti. Samo mali podsetnik na to kako je sjajno kad ti velike nove zvezde na vrhuncu svoje karijere dođu u grad i podele sa tobom radost izuzetne muzike koju su sami stvorili, kao i svoje autentično ljudsko uverenje spram dirigovane svakidašnjice svuda unaokolo
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Vidi sve