Ako je suditi prema poslovici "po jutru se dan poznaje" i ako pri tom imamo u vidu predstavu Manjevišebeskonačno u izvođenju francuske Kompanije 111, kojom je otvoren 42. Bitef, onda se s punim poverenjem može računati na dalji festivalski program
NA POČETKU: Iz predstave „Manje više beskonačno“
Bitef ima jednu dobru osobinu kada je reč o fešti otvaranja (tog bezmalo „društvenog događaja“), a to je da i pored marketinških smejurija kao što su, eto baš ove godine, sve one kesice nes-kafe, ipak ne liči na „reklamoždere“, „sinemanije“ i sve druge svetkovine. Nešto je u vazduhu ipak drugačije. Bitef još uvek ne liči ni na šta drugo pa i zbog samog čina otvaranja, onog uvodnog govora, jer kao da jedino na Bitefu sve to nije puka forma i kao da jedino tu „svečani“ govori dramaturga, selektora, ministara „nešto znače“. Pa makar oni bili i sasvim spontani, neformalni.
Bitef, 42. po redu, otvorili su Milena Marković, dramaturg, prisećajući se nekih davnih „avanturističkih“ uspomena sa ovog festivala, i Jovan Ćirilov, najavljujući publici bogat program – 62 događaja u glavnom, specijalnom programu, kroz Showcase, okrugle stolove, Bitef na filmu… „U jezgru su predstave koje smo Anja Suša i ja izabrali, u okviru glavnog i specijalnog programa. Nadamo se da je to ono najbolje što možemo da pružimo iz sveta“, poručio je Ćirilov na otvaranju Bitefa u Sava centru.
IZPROGRAMA: Za predstave pod ovogodišnjim sloganom „Tragikomedija – tragedija našeg vremena“ selektori kažu da u sebi nose društvenu angažovanost, taj uvek važan element evropskog, svetskog, svakog pozorišta. Za razliku od same tematike, postoji i neka druga „društvena angažovanost“ oko Bitefa a tiče se starog dobrog običaja da interesovanje za festival nikad ne jenjava. Unutar njega onda naraste još jedno interesovanje – za određene predstave, pa se tako prvo pročuju one za koje su karte i pre same ceremonije otvaranja rasprodate. Među prvim predstavama koje su ove godine privukle najveću pažnju i za koje „karata više nema“, jesu Sonja letonskog reditelja Alvisa Hermanisa (koga smo videli na Bitefu pre tri godine sa predstavom o starenju Dugiživot), zatim, Breht – hardkormašina reditelja Andraša Urbana u produkciji pozorišta „Deže Kostolanji“ iz Subotice i Štifterovestvari, zapravo „kompozicija za pet klavira bez klavirista, predstava bez glumaca“, nemačkog kompozitora i reditelja Hajnera Gebelsa (koji je sa svojim muzičko-pozorišnim delom Eraritjaritjaka takođe gostovao na 39. Bitefu i osvojio Gran pri „Mira Trailović“). Skoro da su sve karte kupljene i za Manjakprostora švajcarskog reditelja Kristofa Martalera (koji je pre deset godina bio u programu Bitefa sa predstavom Evropejci, crklidabogda!), Bejbidramu švedske rediteljke Suzan Osten, kao i Persijance berlinskog Dojčes teatra u režiji Dimitrija Gočeva, predstavu koju su nemački pozorišni kritičari proglasili najboljom u prošloj sezoni i kojom se Bitef zatvara 28. septembra. Kao predstavnik opersko-koreografsko-pozorišne umetnosti na 42. Bitefu je predstava DonĐovani, prema konceptu i u režiji Bojane Cvejić, dok će čist plesni izraz biti u Moždazauvek, u koreografiji i izvođenju Meg Stjuart i Filipa Gemahera. Veče posle otvaranja Bitefa, drugo u festivalskom redu, namenjeno je Sofoklovoj drami CarEdip u režiji i adaptaciji Vide Ognjenović i u produkciji Narodnog pozorišta. A ako je suditi prema poslovici „po jutru se dan poznaje“ i ako pri tom imamo u vidu predstavu Manjevišebeskonačno u izvođenju francuske Kompanije 111, kojom je otvoren 42. Bitef, onda se zaista s punim poverenjem može računati na dalji festivalski program.
TEATARBUDUĆNOSTI: Manjevišebeskonačno je vrhunska harmonija jedne fine, lagano tkane priče, oblikovane najdomišljatijim scenskim, koreografskim, rediteljskim postupcima. Reč je o neverbalnoj priči o ljudskoj evoluciji koja počinje od nastanka mikroorganizama i njihovog daljeg usložnjavanja, što je scenski objašnjeno raskošnim ali disciplinovanim životom linija na sceni, njihovim kretanjem, preoblikovanjem i osvetljenjem koje celom prizoru daje moć neslućene fantazije. Posle početnog „šoka“ od nestvarnosti prizora koji opet ne nosi nikakvu vizuelnu agresivnost, nego posve mirno jezdi prostorom i otkriva svoje velike mogućnosti, iz same scene, pak iz samih dasaka na podu, „niotkuda“ počinju izranjati izvođači, njihove ruke, noge, glava, telo bez glave, bez ruke… tražeći onaj deo koji nedostaje, dok se sve ne sklopi u celinu. Tela otpočinju svoj život, sama i u relaciji s drugima, počinju se graditi najosnovniji odnosi među ljudima, kroz život u zajednici, imitacije, razlikovanja, međusobne borbe, ljubavi, sve uz pomoć jedinstvene rekvizite, dugih štapova koji postaju ravnopravni akteri na sceni. Od toga da li su oni savijeni, da li služe kao ram za ljubavnu sliku ili kao predmet borbe, svađe, zavisi i sama priča. Oni su akteri u istoj meri kao i izvođači, inače savršenih fizičkih mogućnosti, ali koji ipak čine takođe podupiruću masu celom toku radnje. Štapovi i nevidljive pokretne ploče na kojima kasnije, u drugom delu predstave, izvođači obučeni u bezlična poslovna odela, klize po sceni, penju se, padaju, balansiraju, bez međusobnog kontakta, obeležili su savremeno, automatizovano društvo. Priča traje do potpunog izmeštanja čoveka na „drugi plan“, gde je on postao sastavni deo nekakve digitalne konstrukcije i samo svoj izvitoperen odraz na njoj. Reditelj Fil Soltanof i Orelijan Bori, koji je osmislio koncept i scenografiju, zapravo su ispričali jednu od najlepših i najsavremenijih priča o hodu civilizacije, od njenog početka pa dokle pogled seže. Učinili su to u čast Bauhausa, stilski pod uticajima konstruktivizma i minimalizma, uspevajući da pruže nesvakidašnju vizuelnu percepciju onoga što se dešava. Međutim, zbog celovitog razumevanja, za Manjevišebeskonačno nije dovoljno reći da je samo vizuelni spektakl, jer bez obzira na to koliko je opsenjujuća njegova formalna atraktivnost, suštinu ipak čini bogatstvo ljudskih relacija, prikazanih sa puno duha i ljubavi prema malom, običnom čoveku. Pogrešno, čak do izvesne mere i uvredljivo bilo bi reći da je ovde reč o cirkusu, makar da je reč i o „novom cirkusu“ kao umetničkoj formi. U Manjevišebeskonačno nema ničega što liči na cirkus, čak nema ni akrobatike u uskom smislu te reči. Veštine koje prikazuju izvođači nisu cirkuski šarene niti zavodljive, čak i ne liče na njih. One su samo usavršene kako bi obavile svoju funkciju u predstavi, one imaju svoj smisao, svoj racionalan početak i kraj. Soltanof i Bori su posle predstave, u razgovoru s publikom, naglasili i to da je reč o teatru, a ne o nekakvom sofisticiranom, kompleksnom kompjuterskom uratku, kako se njihov komad možda tumači. Čak i mehanizmi, kako su rekli, kojima se kod publike potpuno menja osećaj za prostor i kretanje u njemu, nisu ništa drugo do obični štapovi od plastike, žice, elastične opruge, točkiovi. Što, naravno, nimalo ne umanjuje njihov apsolutni sluh za teatar budućnosti.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
„Vreme“ je došlo do dokumenta koji ukazuje da je i Zavod za zaštitu spomenika kulture Beograda predložio ukidanje statusa kulturnog dobra Generalštaba, istog dana i po istom principu kao što je to uradio Republički zavod - protivzakonito. Goranu Vasiću iz Republičkog zavoda se zbog toga sudi, a Aleksandar Ivanović iz Gradskog zavoda je avanzovao
Iako mandat Svetislava Goncića na čelu nacionalnog teatra traje do decembra 2026, upravnik Narodnog pozorišta je iz ličnih i porodičnih razloga odlučio da se povuče i 5. jula ode u penziju
U 76. godini života, na nepodnošljivih 36 stepeni, puna tri sata je The Boss do poslednjeg atoma snage isterivao svoje. Kao i uvek, publici je dao baš sve - litre znoja, 28 pesama, nekoliko važnih poruka, podsticaj, ohrabrenje i veče za pamćenje
Organizatori dva letnja filmska festivala u Srbiji otkazali su ili odložili ovogodišnje planove zbog aktuelne krize u društvu. Kako politika utiče na scenu
Barak Obama je 2012. godine poslao svog ministra finansija da urazumi nemačkog kolegu koji je, protiv prezaduženih Grka, naglašavao moralni značaj trpljenja bola na kratke staze, zarad integriteta na duge staze. Ubeđivanje nije uspelo. U svakom slučaju, bez ordoliberalizma ne može se razumeti nastanak EU, kao ni nemačka pozicija u Evropi. Bez njega se, zapravo, ne može tumačiti ni XX vek
Gestom pumpanja na Vimbldonu Novak Đoković je na sebe navukao kletve i uvrede režima Aleksandra Vučića. Stavljen je u isti koš sa „blokaderima-teroristima“ i „antisrbima“
I kako će vatrogasci, policajci i lekari da brinu o nebezbednim tunelima? Pa, tako što će da osmatraju brdo i budu spremni ako se brdo obruši na autobus, na primer
Da li biste seli sa Aleksandrom Vučićem za kafanski sto nakon što je pomilovao naprednjačke muškarčine koje su palicom junački polomile vilicu studentkinji? Osim gubitka elementarnih moralnih kočnica, šta još stoji iza ovog čina
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!