Film "Sentimental Value" Joahima Trira govori o tome da je dar moguć samo ukoliko izmiče ekonomiji razmene. Drugim rečima dar podrazumeva da dajemo ono što nemamo. Ono što nije naše. Šta to znači?
Ukratko, za one koji film još nisu gledali, Sentimental Value (Režija Joachim Trier. Scenario Joachim Trier, Eskil Vogt; Norveška, 2024.) prati ponovni susret oca i njegovih odraslih ćerki. Otac, filmski reditelj, nakon dugog odsustva pokušava da ponovo stupi u odnos sa porodicom, ali i da oživi svoju filmsku karijeru. Ćerke se u odnos sa ocem vraćaju iz različitih pozicija, jedna sa distance i prekida, druga iz blizine i kontinuiteta. Ipak, obe ostaju vezane za isti porodični raspored u kojem su uloge odavno dodeljene a iskustva nikada dorečena. Porodična kuća u kojoj se susret odvija postaje važna kao mesto na kojem se istorija porodice odigrava. Ipak, to nije nekakva priča koja se može ispričati, više je reč o tome da oslikava strukturu odnosa koja i dalje oblikuje sadašnjost. Priča o porodičnoj kući nije priča o prostoru, već o prisustvu. Kuća je u ovom slučaju ono što pamti, reaguje, trpi.
Ovaj početak odmah postavlja ontološki okvir filma: stvari nisu neutralne, prostori nisu prazni, a život se ne pojavljuje bez načina na koji je insceniran, postavljen na scenu. Kuća je živa jer je pozornica. Ne zato što oseća, već zato što omogućava pojavljivanje i odigravanje događaja, odnosa, uloga. Ona ne svedoči samo o onome što se desilo, već uspostavlja raspored u kojem se to što se desilo može ponavljati. Ko govori, ko ćuti, ko nosi teret, ko ostaje. Porodica je u tom smislu teatar života – mesto na kojem se identiteti ne biraju, već dodeljuju, na kojem iskustva ne samo da se žive, nego se i izvode, odigravaju, često bez svesti o tome da bi mogla biti izvedena drugačije.
Višak prošlosti
Sentimentalna vrednost iz naslova ovog filma ne upućuje na emotivnu privrženost, niti na toplinu sećanja, već na vezanost za određenu scenu – za ulogu, za raspored, za način pojavljivanja prošlosti. Sentimentalno ovde nije višak emocije, već višak prošlosti. One koja je ostala zarobljena kao trauma, koja nije mogla postati iskustvo. Nešto ima sentimentalnu vrednost onda kada se ne može odbaciti, premda se ne može ni integrisati. Drugim rečima, kada više nije aktivno prisutno, ali nastavlja da upravlja sadašnjošću. To je oblik vezanosti koji ne proizvodi odnos.
Ovo je film o teatričnosti života.
Ovde vredi diskretno podsetiti na uvid Semjuela Vebera, naime da pojam teatričnosti ne označava laž ili neautentičnost, već uslov pojavljivanja nečega. Ono što se ne može postaviti, ponoviti ili izvesti u nekoj formi, ne može postati iskustvo. Bez distance, bez pomeranja – bez onoga što Veber naziva izmeštanjem – ne postoji realnost, već samo preplavljenost. Sentimentalna vrednost nastaje upravo tamo gde je to izmeštanje blokirano. Gde se scena ponavlja, ali se ne premešta, ne menja mesto. Gde se trauma stalno igra, ali nikada ne dobija distancu koja bi joj omogućila da postane iskustvo, a ne sudbina. Na taj način povreda prestaje da bude događaj i postaje uloga.
Izmeštanja
Nije reč o kraju koji zatvara priču, već o kraju koju menja režim pojavljivanja. Više se ne pitamo šta se dogodilo, nego kako ono što se dogodilo može da se pojavi drugačije. Ne da bi bilo lepše, već da bi bilo moguće. Sve se, na kraju, sabija u jedan očev gest. Gest koji se lako čita kao iskupljenje, ali je rizičniji od toga, to je čin u kojem se ljubav pojavljuje kao dar. Dar je, u deridijanskom smislu, moguć samo ukoliko izmiče ekonomiji razmene, drugim rečima, dar podrazumeva da dajemo ono što nemamo. Ono što nije naše. Očev gest upravo to čini. On ne nudi istinu o prošlosti i ne pokušava da je ispravi. On uvodi izmeštanje, tačnije, iskustvo premešta u drugi režim pojavljivanja.
Trauma se više ne javlja kao apsolutna neposrednost, već kao nešto što može da se izvede, ponovi i podeli. To izmeštanje ne proizvodi laž. Ono proizvodi realnost.
U tom smislu, realnost u ovom filmu nije ono što se dogodilo, već ono što se može izvoditi, a da, pritom, ne razori život. Realnost nije data unapred; ona se konstituiše u razmaku, u distanci, u ponavljanju koje nije identično.
Završni čin filma sastoji se u očevom gestu koji dolazi kasno i bez spektakla. On ne nudi objašnjenje, ne izgovara ispovest, ne traži oproštaj. Ne pokušava da objasni prošlost, već omogućava drugačiji odnos prema toj prošlosti. On ćerki ne nudi novo značenje onoga što se dogodilo, već mogućnost da sopstveno iskustvo ponovo susretne u drugačijem režimu – sa distancom koja ne briše bol, ali ga čini podnošljivim.
Dar ljubavi
Dar ljubavi u filmu nije usmeren ka pomirenju, niti ka „zatvaranju“ porodične priče. On je upućen kao mogućnost oslobađanja od jedne jedine verzije sebe. Otac joj ne daje istinu, jer istina ne bi promenila ništa. On daje ono što nema pravo da poseduje, ali može da ponudi – vreme, razmak, novu scenu u kojoj prošlost više ne mora da bude apsolutna.
Zato je kraj filma tih. Bez katarze. Bez zatvaranja. Kao i kuća s početka filma, scena ostaje otvorena – samo što sada više nije jedina koja je zamisliva.
Ako je realnost ono što može biti, onda ljubav u Sentimental Value dopušta da se ne ostane zarobljen u onome što jesmo. I to ne nužno zato da bismo postao neko drugi, već zato da ono što nam se desilo ne bi zauvek određivalo granice našeg postojanja.
U tom smislu, ljubav ne potvrđuje identitet, nego ga razmiče. Ne učvršćuje istinu, nego joj oduzima nasilnu konačnost. Ljubav, dakle, ne popravlja prošlost već stvara uslove da prošlost ne bude sudbina. I upravo tu, u tom tihom izmeštanju scene i realnog, film nalazi svoj kraj – ne kao razrešenje, već kao mogućnost da život, iako ranjen ostane življiv.
Veliki praznični popust na „Vreme“ – pretplate 25 odsto jeftinije do sredine januara. Poklonitepretplatusebi ili nekom drugom, čitajte što je bitno.
Šta se zbiva u zemlji i svetu, šta ima u novinama i kako provesti vreme?
Svake srede u podne Međuvreme stiže elektronskom poštom. To je sasvim solidan njuzleter i zato se prijavite!
Pulski festival je osudio napad na pisca Vladimira Arsenijevića u Beogradu. Pozvao je publiku da dođe na projekcije filma „Tri nedelje posle“ čiji je on koscenarista. Ovaj film je u Karlovim Varima dobio nagradu za najbolji evropski film - istog dana kada su Arsenijevića huligani prebili u Beogradu zato što je spremao komemorativni skup posvećen Srebrenici
Konkurs za kulturne projekte na Ekspou, kao da je sastavljao neko nedovoljno stručan i vičan. Podseća na konkurse koje raspisuje Ministarstvo kulture u ime lokalne SNS stranke. Umetnici kažu: kultura nije dekor ni scenografija za državni projekat
Reditelj, scenarista, istoričar umetnosti i likovni kritičar Đorđe Kadijević preminuo je u 94. godini. Autor kultne „Leptirice“ i serije „Vuk Karadžić“ ostavio je neizbrisiv trag u domaćem filmu i televiziji, a Jugoslovenska kinoteka najavila je retrospektivu njegovih ostvarenja
Zlo se zavuklo pod most i tamo, zaklonjeno od svetla, ćutalo i čekalo. Kad je Vladimir Arsenijević izašao iz taksija, nad Beogradom se opet nadvila ona isto neman koja je onemogućavala izložbu Rona Haviva, sprečavala održavanje prve Parade ponosa, palila Bajrakli džamiju i Ambasadu Sjedinjenih Američkih Država i vandalizovala i centar grada tokom Parade ponosa 2010.
Šta govore ubistvo Aleksandra Nešovića Baje i ranjavanje Milana Ostojića Sandokana? Zašto su porasli apetiti podzemlja? Kakvu tu ulogu igra policija? I zbog čega Vučić stalno najavljuje najave izbora
Pođimo od toga da Vučićev režim prvo uspe da pokrade parlamentarne pa onda raspiše predsedničke izbore koje bilo koji njegov kandidat teško da može da dobije. Častan predsednik Republike u nečasnom sistemu bio bi poput oveće rupe u tkanini koja se već dobrano oparala
Arhiva nedeljnika Vreme obuhvata sva naša digitalna izdanja, još od samog početka našeg rada. Svi brojevi se mogu preuzeti u PDF format, kupovinom digitalnog izdanja, ili možete pročitati sve dostupne tekstove iz odabranog izdanja.